Danielaland : Svevremenski let

svom sam jastuku
isprala noæas svoje ja
ridala i ridala
kilometrima duge suzne staze

puste su to
i hladne doline
jedine znaju tko sam
što je ispod mišiæa i šupljina
što se raða na prstima
svakog jutra





nemojte reæi izgledaš dobro
na meni se ne vidi grobna jama
jer je ogrnuta oèima
duboko se krije na boji trepavica
sve što se ne vidi
budi opasnost
ovo što koraèa ususret vama
to je samo ljudsko meso
nema cijenu
ovo što se pokazuje
to je samo dobro poznata
spužva što u sebe privlaèi
padanje u bol





sutra neæe biti bolje
suta se neæe nasmiješiti
niti æe me uhvatiti za ruku
dobro protresti i voljeti
samo me voljeti
sutra neæe ispasti nježno i strastveno
samo æe me po obièaju
sasuti šakom u utrobu
a ja æu se kao s
svakog dana iznova
iznova
do dna sebe koprcati
i puzati
neæu ustati





ne osjeæam krivicu
ne zbog tebe
umirem u sebi veæ stoljeæima
koja me grade kao
graðevinu što pada na svojim temeljima
nije važno što æe me
sutra pokositi
samo æe me
samo
poštedjeti lažnih uvjerenja
da postoji
bolje od ovog
bolje od mirne jeze što se uplela
u moje srce






ništa se strašno noæas nije dogodilo
ništa osim svijeta koji je
razodjenuo svoje košulje
pa ostao sirov i bijel
ništa se nije dogodilo
samo je na tren
zaboljelo jaèe
zapeklo dublje
iskoèilo na bilu
i nestalo u tami
ništa se strašno nije dogodilo
samo sam pokidala sve svoje slike
sve svoje skulpture
raskomadala sve lažne sreæe
što su me gledale s polica
i opet u sebi opstala
ovakva