Danielaland : Svevremenski let

Stigla sam u Zagreb prije sat vremena, i eto spremam stvari, naveèer sjedam za bus i idem u Umag.
Napokon doma, jer tamo je moj dom, kao što je i Zagreb moj dom, moja dva doma, koja neopisivo volim i zbog kojih sam ispunjena, lijepo je imati mjesto gdje se osjeæamo sretno, a kamoli dva, doista sam sretnica.
Ostavljam vam tek par slika s Otoka Ugljana, nisam se previše odmarala, jer su sa mnom bila i dva èuda, Ivana I Filip.
Eto jurim se dalje spremati, brzo æe veèer i moj put, ne moram ni reæi kako sam uzbuðena, eto veliki pozdrav svima do ne znam kada, možda do prilike da ipak ugrabim neèiji komp, no vjerojatno ipak do 15.9.

pusa


Daniela

p.s. i da, da, da sjajno se osjeæam!

U modroj tinti noæi
prstima vadim snove iz oèiju
skliže se smijeh na mom boku usne
titraju krijesnice oko moje glave
mi se trudimo ne nauditi jedni drugima

oštar je sudac ova lagana hladnoæa
misao što se stišæe uz moje usne
znam da æe ovakvih noæi biti još bezbroj
stoga zatvaram prozor
èvrsto

teško je reæi
odlazim
i koliko me dugo neæe biti
više od ukupnog zbroja
sedamdeset dana
u toliko stane èitava vjeènost
i njene slike

grèim se kraj tipkovnice
poput puža koji je izgubio ljušturu
možda bi juèer bilo sve drugaèije
da se nismo izgubili u mojim pjesmama
jer ponekad se èini
kao da živim samo od pjesme do pjesme
ono izmeðu je život
a svako pisanje je umiranje i raðanje
ispoèetka
uvijek ispoèetka

a da se nisam trudila otvoriti vrata
buduænosti u koju idem samosvjesno
sama
ne znam više koji je to put
da sam N A S A V G L A S
svjedoèila o vlastitoj slobodi
mislim da bih umrla u oèaj natisnuta

prijeèi li me to ljubiti
izgarati poput prskalice u blagdansku noæ
guram se od kopna prema puèini
guram se ne misliti više o
vlastitoj podobnosti

još jednom hvatam zrak
dok me hvata pomisao

stiglo je ljeto
uhvaæeno poput ribe u mrežu
trza se
oko mog vrata
poput suhog biserja

sunce se rastopilo
na mojoj bijeloj koži

sudaraju se moje obale
unutar mene

ulazim kroz
nebo zaogrnuto morem
i tonem u dubinu
na dno indigo modre boje
i rastem u novom snu
što mi se oslikao na
trbuhu vlasuljom

ja gorim u vatri
i blistava se ritam u nadi
u povratku

na kuænom pragu pronaæi æu
svoje krevetne sjene na prozoru
da mogu zaspati
neodreðenim putem svoja
i još neèija èije su rijeèi tamo daleko
u nepoznatim gradovima
ispisane na oblak dana
u kišno preveèerje
i zovu
D a n i e l a





p.s. Dragi moji Èitatelji, zapravo Prijatelji!
Daniela ove godine putuje na dulji period no obièno, njene destinacije su :
Ugljan-Umag-Ugljan!
Odnosno danas putujem na Ugljan, vraæam se 29.6, i odmah putjem 30-tog u Umag do 1.8. a tad se vraæam na par dana u Zg, ( možda i ne ) a onda opet na Ugljan do 10.9.
Svima Vam želim ugodno ljeto, mnogo ljubavi i sreæe i nemojte me zaboraviti, na povratku æu se javiti i nastaviti sa pisanjem bloga!
Da mogu pisala bih i preko ljeta, ali nemam laptop, no jednom, tko zna?!
Pusa Svima i èuvajte se!
Voli Vas Iskreno Vaša

Daniela bez j!

Sjedim pored tebe
izmeðu nas je stolica
da li da je preskoèim

s tvog se lica ne nazire niti jedan jedini znak
o tome da li bi me volio poljubiti

upoznajem te sa svojom intimom
moja kavana u koju zalazim zadnjih deset godina
neopisiva jasnoæa kojom se definiram
ovo sam ja
ta koja te voli
iako se povlaèim istovremeno
ne vjerujuæ da ja to doista mogu i u stvarnosti

osjeæam kako si ranjen i baš takav meni blizak
pružila bih ti ruku
a èini se kao da zbog mene toneš na dno èaše
smijem se
a ne osjeæam se više sigurnom
u sebe samu
nit da mi neæe pasti na pamet
opaliti ti šamar ili te poljubiti pred svima

još se borim kroz masu
izdahnuti dovoljno glasno da me èuješ
da me ti è u j e š

slièni smo
oboje to vidimo
pomišljamo istovremeno
hvataš me za mišicu
skidam svoju debelu jaknu
kao da skidam jedan veo sa svoga lica

još ih je samo šest ostalo
ti to ne znaš
ja se ne trudim reæi ti

pa ipak

ne znam da li sam ti bitna
jer i dok sjediš i govoriš mi
da sam ti lijepa
i da sam ti pametna
oh nije li to ono što sam željela èuti
sve ove samotne godine

samo èekam da potvrdiš moje sumnje
a ti si korak ispred mene

nisi mi rezerva
odjednom naglo izjavljuješ
ne pamtim što ti odgovaram

važem volim li te ili ne
kao da je to lako odgovoriti
kao da je to sasvim jasna stvar
kao da je lako naèiniti metalnu pticu
ili drven jezik za lutku

hoæemo li se smijati
nakon ove veèeri
brutalno pomišljam
dok pijem još jedan gutljaj crnog vina

ti se ljutiš što sam podmirila raèun
dok si otišao u wc
govorim ti
kako tako mora biti

ne znam da li osjeæaš kako sam ti zahvalna
što mi dopuštaš biti ja u ovom trenutku
i kako bih da mogu bila još i mnogo više

smijeh se sve tiše pojavljuje na usnama
jer mi je tako toplo
a ti se odjednom povlaèiš

možda jer si mi rekao i mnogo više
od onog što si ikada mislio da hoæeš

gledamo se
promatramo se
poljubila bih te

a stojim nasred svog sna
kao u dnevnom boravku
i hvatam se za sebe samu
dok padam
tihim usporenim kretnjama

što subota uèini od èovjeka
što subota uèini jednoj mladoj ženi

subota s mirisom na prošlost
i na hrabrost koja je zaspala ispod jastuka
voljela bih da ova noæ nema kraja

ali ne osjeæaš se više dobro
ne znam kako da kažem kako bih voljela
ostati s tobom još malo
pa glumim kao i uvijek
kako mi nije problem
u ponoæ rastati se
i samo te poljubiti i zagrliti

tebe kojeg sam sanjala sve ove
protekle jeseni
i tvoje ime koje poèinje sa
tajanstvenim i

ne sjeæam se što je to toèno bilo
tako teško u zraku
ni da li je imalo smisla

bojim se da sam bila
previše za njega
za sebe
za snove
za sve

onako namjerno kao što to
obièno volim èiniti
kako bi me ljudi
mogli
otpustiti od svoje krvi
i pustiti me da kaljuži budem
pokrivaè




* p.s. 500-ti post :)

fotku maznula od :Kali




Ne-zaljubljena-
hodam u omèi tvog oka
razdiruæi tvoje ruke što se šire kao stupica u koju bih
trebala pasti

plazim maternicom prema tvom udu
stegni me jaèe
utopi se u meni
no ne stidi se sutra plakati
kada æu ti reæi
da sam te prevarila sa samom sobom
i kako æu opet morati otiæi
nekim drugim vjetrom voðena

da
pa znao si oduvijek
da se istrgnem i iz najèvršæeg zagrljaja
i iz najdivnijeg sna

tvoj stan æu izbrisati
i tvoje divljenje mome biæu
i tvoju æu ljubav zavezati oko cipela
samo da ne padnem
i da ne razbijem koljeno
ionako ga ne može svemir spasiti
od mog nauma

sve što bih željela
da su tvoja bedra otpornija
na moja
tvoj jezik da je malo hladniji

i sada eto
sjedim na klupi u parku
sama
baš nakon tebe
i nakon tvog obeæanja

vjerujem sebi
samo sebi
svojoj potrebi
da plovim
da plovim
rijeèima
svemirom
morem

ostat æu sama
ostavljena
i prevarena
ali æu ostati
svoja i neèija još
èije inicijale nisam prepoznala
u ovom trenu

samo ne daj bože
da umreš prije mene
i da tvoje dijete ne ugleda moje stihove

tamo æu sve govoriti o tebi
kakvog sam te željela
samo dok sam bila pijana
i pod utjecajem opijata

a dok sam eto u stanju
potpune ludosti
svi znaju
i klièu
Danieli nièijoj
prodanoj kièmi noæi
i boku sutrašnjice

još jedan salto mortale
tamo gdje su veæ
kosti bezumlja propupale novo
proljeæe
amen

Utrka vremena
i moje ljubavi
veæ su ti dvadeset èetiri godine
preko puta ceste
nižu se parovi
zagrljeni
sretni
mirni
lijepi parovi

držeæi se za ruke
izgledaju kao èunjevi
na vježbalištu autoškole

grizem usne
osjeæam kako mi izmièe vrijeme pod nogama
svaki korak briše sekunde
još je jedan dan prekrižen na kalendaru

šutim
pa s malo rijeèi govorim mnogo
cijele povijesne teorije

moje je srce debela prašnjava knjiga
smijeh se smije meni na usnama
iz slušalica dopire pjesma
'' kažu mi da još si uvijek sama''

probada me nešto oko lijevog rebra
osjeæam se kao peèenka koju
nožem bodu da provjere da li je sirova

stojim u ambulanti èekajuæi na red
i dodirujem prstima hrapavi zid
pitam se od èega je ta tekstura

na jeziku mi se oèitava slikovnica za moje
dijete
naše dijete
zasad samo izmišljen plod utrobe

grebe me nešto u grlu
naglo se promeškoljim na mjestu
i tješim se
to je ludo
ti to ne želiš

tonem u mokar pod kojim je maloèas
prošao stroj i dezinficirao ga
smrdi na lijekove
prokleto smrdi na lijekove

ginekološka ambulanta je krcata mladim trudnicama
odjednom osjeæam muèninu
trèim prema zahodskoj školjci
na èelu osjeæam vrelinu
kosa mi leti pramenovima
lijevom je rukom hvatam u zadnji tren
toplo je
tako je toplo

gdje si sada
gdje si dovraga


nekadašnji teret želudca odnosi voda
smijem se ponovno
hladno je ispoèetka
naš se san prolio u kanalizaciju
udišem zrak koji miriše po kloru

èvrstim koracima prolazim pored trudnica
i èekam svoj red za bakine recepte

neki preplašeni muškarci me promatraju
dok se sa stropa njišu
nevidljivi spermiji i jajne stanice

još me nešto baš ludo nasmijava
u trenutku koji me odvodi
na vruèi beton zagrebaèkog kvarta
znam
tako dobro znam
da æu ti ponovno reæi ne

Sjeta koja me guši
istovremeno miluje moje bedro
mogla bih otiæi k njemu
razmisliti o buduænosti
o divnom trudnièkom trbuhu
o njegovoj crnoj tehnici u crvenoj kuhinji
savršeno bijelim ploèicama

njegovo umijeæe kuhanja
nježna ruka
i svi moji
omiljeni *jazzisti

ljubavnik koji to nikada nije postao
on koji mi nije pripremio topli obrok
niti me ugrijao nahlaðenu
èovjek kojeg sam voljela kao dijete žena

zagrižen perec
upravo namirisana prošlost u gustom mraku
mrlje od tempera i razderane stare hlaèe

još bih se samo malo uvukla u staro sjeæanje
dok još nije bilo ovih strašnih reèenica
koje su te izdale
ogledam se u samu sebe
tražim ono što me još može spasiti
prije konaène odluke


*

Ljudi su nesavršeni, imaju mane, i ponekad misli koje nam se ne moraju svidjeti, na kraju krajeva èovjek je po svojoj prirodi misleno biæe, i èesto mu se u glavi vrte misli koje možda i nisu ispravne, ponekad èak i kada pomislimo i kažemo nešto ružno,ne znaèi da doista tako i mislimo, na kraju krajeva život se ne sastoji samo od superlativa.
Zašto i èemu to pišem ovdje?
Izgubila sam prijatelja, vjerojatno najboljeg kojeg sam ikada imala.
Kako se to dogodilo? Dala sam mu kljuè svojih misli, kljuè istina koje su ponekad bile trenutaène i koje su me poput zlog tumora napale i koje sam napisala.
Nikada nisam govorila da sam savršena,uvijek sam na kraju krajeva ostajala tu uz njega, jer ga volim, da ga ne volim i ne smatram kvalitetnom osobom, sigurno ne bih provodila mnogo vremena u komunikaciji s njim, no on to ne vidi baš tako, jer je povrijeðen, s nekim rijeèima koje sam napisala, a i s nekim koje nisu moje, koje su podvaljene od nekih drugih zlih jezika.

Nemoguæe je ponekad voljeti sve kod nekoga, i sigurno svatko od nas ponekad pomisli, jao što je glup, glupa, ali na kraju krajeva, sve negativno i trenutaèno zasjeni ljubav prema odreðenoj osobi, ta ljubav ne mora biti ljubavnièka, dapaèe, bratska, prijateljska, no ako nekoga prihvaæamo, prihvaæamo ga i s njegovim manama, tako se ja nisam niti branila, kada sam dala kljuè svojih misli njemu, svjesna da to istovremeno može razoriti naše prijateljstvo, ali i naivno vjerujuæ da æe on vidjeti, da samo osoba koja je spremna pokazati i ogoliti sve,pa èak i negativno ne može ništa ružno uèiniti.

Bojim se da to on ne može shvatiti, bojim se da to veæina ljudi ne može shvatiti, jer nisu navikli na toliku iskrenost, a istina ponekad i boli, ponekad nije jednostavna, ponekad nam se ne mora ni svidjeti, ali ona govori, govori o trenutaènosti, o razvoju odnosa, govori o napretku, jer s vremenom sam se tom prijateljstvu dala najiskrenije što sam mogla, iako i ponekad neshvatljivim mislima.

Ne trebam žaljenje niti utjehu, ja sam ovo što jesam, što mogu biti, što mogu dati, iako me mnogi smatraju manipulatorom, ili osobom koja se igra s tuðim osjeæajima, a na kraju nitko od njih ne vidi i lice i nalièje mene, mene kao Daniele.

Nije lako uvijek biti ono što ja jesam, dapaèe mnogo je teže razumijeti me, i biti mi prijatelj, no jedno je sigurno, malo je ljudi koji æe izdati i sami sebe, da bi pokazali koliko nam je stalo do prijateljstva.

Gledajuæi s druge strane, mogla sam i ne dati taj kljuè misli njemu, mogla sam ne izdati Danielu koja je pola mene, mogla sam biti prividno savršena, ali nisam, jer ja sam èovjek s vrlinama i manama, kao i svi drugi, to je jedina istina koju ja mogu servirati svojim prijateljima.

Više nemam što za reæi, niti se mogu isprièati, jer se nemam za što, ne mogu se isprièati za neke misli koje su bile trenutaène, jer dijelima nikada nisam iznevjerila tog prijatelja, a on je veè odluèio što æe i kako æe, ja to samo moram prihvatiti, ne lako, i ne bez suze u oku.

Tko god vjerovao ili što god tko rekao, Daniela je uvijek to što je, ni trunku više ni manje.
Možda nikad neæeš shvatiti prijatelju, a možda jednom i hoæeš, ono što je bitno u svemu tome, ono što je vrijedno, sve pozitivno što bi trebalo pobijediti.