Tek sjetna podloga dana
puna cirkuskih nota
s mnoštvom bezgraničnosti
nanešena na moje kapke
širi se i lijepi
hodnikom moga obzira
ja se nudim biti
korištena kao što se
riječ daje meni biti izrečena
smijeh se ceri mom
zamagljenom biću
gledam unutar sebe
trgam se iz vlastitih čežnji
odašlijem svoju hrabrost koracima
jedan okret i svijet pada
razbija se kao kišna kap
o moje čelo
urušena slikovitost moga
stiha
raskomadana umjetnost
mojih suza
razlivene vode očnih fontana
-uzaludnosti spremaju ležaj-
u kojem se svemiru nalaze moje ljubavi
koje ruke one imaju
hoće li potrčati meni ususret
ili ću ja njih krikom krasti
pitanje se urezuje u moje kožno lice
a ja manijakalno utiskujem
u svoje usne komad zuba
kojeg su rodovnika moje sjene
što lebde oko svemirskih spavaonica
i vire u svojim potragama
kozmičkom oku u zjenu
od kojeg sam materijala
stvorila
sebe samu
gdje sam se pogubila u nastojanju
koje sam vjere i koje rase
pripadam li
pognutim ili uzdignutim lubanjama
ili sam divlja ptica što komada
kljunom vlastiti nokat svijesti
u ruke naglo tutnuta slika
preslike žene u meni
i pala sam iz razmišljanja
kao što riječ pada sa usana
na licu mi visi
komad sunca
i komad neba
oni tonu jedno u drugo
i moje se srce
raznosi s desna na lijevo rebro
kao pregib na fotografijama
ja se eto sada preklapam
preko sebe same
u sebi pišem prstima
nebeskim portalima
U srcu Planete Zemlje, iza sedam gvozdenih, velikih vrata, okruženih s sedam stabala hrasta, postoji ulaz u najočuvaniji dio čovječanstva.
Tu kćeri češljaju svojim majkama duge kose, njihove majke svojim majkama, i majke njihovim majkama, sinovi šišaju brkove svojim očevima, njihovi očevi svojim očevima, i očevi njihovim očevima, to je nasljeđe koje s radošću nose u svojim danima.
Njihovim nebom sjaje zvijezde i sunčane zrake nježno dodiruju njihovu kožu, u njima se smjestilo sve što je čovječanstvo odbacilo, kada je počinilo prvi grijeh, a oni ni ne znaju tko su, ostali su nasukani u epicentru svevremena do išćeznuća spoznaje.Njima je dato ono što nama jedino nedostaje.
Bila je to noć u kojoj se rađaju zvijezde, kada se rasprnuo svemir u svom novom postojanju, tada su par mrvica pale na postelju gdje su Majka i Otac, One Koja Zna, vodili ljubav, i začeli malenu djevojčicu s planetom u kosi, doduše planeta se nije nastanila samo u njenoj kosi, već je obgrlila njenu dušu, kao tijelo košuljica.
Nakon sedam mjeseci kraj sjevernog neba rođena je djevojčica narančaste kose i na vrhu su joj nosa ponosno sjedile pjegice, ona je jedina drugačija od ostalih, no ovdje se nitko ne pita zašto nije nalik njima, oni su je nazvali : Ona Koja Zna!
Djevojčica je bila oštroumna, i naprednija od svih trogodišnjaka, kada se zbio čudan događaj u kojem je krštena spomenutim imenom, njeno pravo ime koje je dobila rođenjem, a nazvali su je Sedma, bilo je zaboravljeno i ispisano samo u matičnu knjigu rođenih.
Jednog je jutra djevojčica bila nasred grada u kojem se nalazilo jezero, bilo je to jezero modre boje, zelene boje, crvene boje, bijele boje.
Kakvo je bilo jezero?
Jezero je bilo svake boje, jezero je bilo boje koju je očitalo u čovjeku koji bi mu se približio, boja ljudske aure isijavala se u jezeru, samo je jednom jezero bilo svih boja, kada se približila Ona koja zna.
Djevojčica čudnog imena, i neobičnih zelenih očiju, tada je jasno vidjela, ne samo sve boje ljudi iz ovoga grada, već je po prvi put vidjela svoj Planet koji ju je učinio ljudskim bićem.
Djevojčica se nije plašila, ona se samo smiješila i čudno se zaigrala sa svojim papirima, toga je dana, djevojčica kao sumanuta slikala neobične pomalo apstraktne slike, u kojima se skrivao tajni kod, koji je mogao pomoći ljudima da otkriju ponovno svoju misiju na Zemlji.
Djevojčica je bila dana kao dar bogova ljudima koji su počeli gubiti vezu sa svijetom u kojem žive, i sa ljudima s kojima dijele snove.
Tog dana iz šume je ispuzala zmija, ti ljudi koji su živjeli u skladu sa životinjama i biljkama, nisu se znali braniti od životinja, niti su ih ubijali, oni su jeli hranu koja nije hranila tijelo, već dušu. Njima je bila darovana hrana raja, u kojem su ostajali nevini i čisti, niti su poznavali ikakvoga grijeha.
Tog neobičnog dana, zmija im je bila kušnja, njihovi bogovi su željeli Onu Koja Zna ispitati, i provjeriti hoće li ona moći izvršiti zadaću koja joj je bila namijenjena.
Svi koji su se našli u blizini zmije, pobjegli su glavom bez obzira, doživljavajući zmiju samo kao vremensku nepriliku, koja će iščeznuti sama od sebe, no zmija nije odlazila punih šest dana, a sedmog je dana Ona Koja Zna, uzela jaje i stavila ga blizu zmije, te se sakrila iza zida jedne kuće, zmija se okrenula i ugledala jaje, te ga je progutala kao što nevolja guta ljude, hlapljivo!
Odjednom je djevojčica iskočila i uhvatila zmiju iza očiju, stavivši palac ispod njenih velikih ustiju, njen stisak je bio tako jak, da se zmija koprcala cijelim tijelom, ali usta su joj bila zatvorena i djevojčica nije bila u opasnosti.
Djevojčica je ponjela zmiju do trga i bacila ju je u veliki prazni bunar.
Kroz svoje prozore ljudi su vidjeli taj čin, i divili se hrabrosti te djevojčice, ali i dosjetljivosti, ona je žrtvovala jaje, kako bi spasila ljude od grijeha.
Doduše oni nisu znali učiniti grijeha, ali zmija ih je željela navesti da ga nesvjesno učine.
Te je noći djevojčicu iz sna dozvala zmija, njenim su se tijelom te noći poslužili bogovi, kako bi se obratili djevojčici, djevojčica se nije plašila, stigla je pored bunara, i ugledavši čudnu svjetlost zanijemila.
Na to joj bogovi progovoriše : -Ti si Ona Koja Zna, tvoja je sudbina poći iza sedam gvozdenih vrata i upozoriti ljude kako će ih steći grozna nesreća, ako ne nauče voljeti svim svojim bićem, i ako ne shvate da je Majka Planeta dio njih, i sve što čine njoj čine i sebi!-
Ona Koja Zna je osjetila da je njena zadaća teška i naslutila je kako to neće biti lak zadatak, no njena je misija imala biti dovršena.
Te se noći vratila u svoj krevet i s jutrom je pustila zmiju koja je pobjegla natrag u šumu, poljubivši majku i oca, krenula je van njihovog svijeta, van sedam gvozdenih vrata, nitko ju nije pitao kamo ide, i zašto to čini, jer su svi znali da je ona, Ona Koja Zna, i nitko se nije bunio, dapače, o njoj su mnogo godina kasnije kružile priče i bajke, smatrali su je boginjom koja je poslana na Zemlju.
Kada je djevojčica izašla van sedam gvozdenih vrata ostala je začuđena kako su svi oko nje maleni poput mrava, njena se misija učinila tako beznadnom, pa kako će ona velika poput diva pomoći malenim ljudima?
Hodala je tako kontinentom velika i nezgrapna, neznajuć što će učiniti, kako pomoći ljudima, a onda je odjednom legla, i zadrhtaše tlo pod njom, njena se kosa prelije u lavu vulkana,njeni su udovi postali planine, a njene duge ruke polja, iz njenih su očiju potekle suze i nastadoše mora i oceani, a iz usta divlji ponori, postavši tako nova Zemlja ljudima, načinivši potop izbrisavši prošlost, dajući novu budućnost ljudima i ostadoše sjedinjena s Majkom Zemljom kao njena najveća kćer koja ju grli svojim rukama, govoreći ljudima o ljubavi svojom samoćom, u kojoj nas čuva dok je slamamo i dan danas u novoj vječnosti stisnuti kao nemoćna bića koja ostaju slijepa nad čistom ljubavi koja nas okružuje.
Moja se djeca neće ogrtati mojim pjesmama
nerodilja sam bića od krvi i mesa
zglobova i dlaka
tek porađam nove pjesme
začete u maternici srca
krvarim slijepom krvlju
što kola njima
dok hodaju svijetom udarajući
jedna o drugu
braća i sestre od slova
tek se pitaju koja je od njih
bolnije nanešena na svemirski portal
kojim prolaze duše uobličene od strasti
i nisu li one same tek čovjek
stvoren u jačini želje
jednake stvoriteljevoj dok je
stvarao Adama i Evu
to čudno naslijeđe koprcano
u umu Danieline ruke
sada samo vrišti kroz kozmos
Ganjam snove iza brda
trče pomahnitalo kao napaljeni bikovi
tobolac mi je pun riječi
dotiču mi maternicu
u duboke jame u šumi padam
klizeći u grlu zastajem
vadeči čep
tapkajući poput pisaće mašine izbačene kroz prozor
govorim nečitko poput djetinjastog gugutanja
raspletenih očiju jutrom
češljam kose tornjeve i na njima crtam
slike hrabrosti
Da li bi ti se svidjela raznolika slova, umotana slova, počešljana slova, namirisana i uredno posložena slova, male riječi u kojima pronalaziš ono što silno želiš izbaciti iz sebe, iz dubine svoje duše, a ne pronalaziš riječi koje su ispisane, pojašnjene i razvrstane u Rječniku?
Oko podneva rastopiti se među travom
predati se kukcima da glođu hodajuće meso
rascijepati si vrške prstiju i ispustiti kapi krvi
prizvati divlje zvijeri
u oku razlivenom tintom
ispisati još pokoju pjesmu
Već godinama tražiš po ladicama svjesti, po ormarima hrabrosti, svoje skladne misli koje bi, osjećaš u sebi mogle promijeniti svijet, barem tvoj svijet, možda moj svijet, naš svijet, ali ta riječ, to slovo po slovo sjedinjeno u riječ, ne izlazi na hrbat dana, i tako se gubiš pokrivajući se po glavi, ljudi pametuju kada ne pronalaze skladne riječi, skladne svojim osjećanjima.
Pokušajmo se stisnuti
jedno u drugo
samo dok ovaj dan ne prođe
dok mi mjesečeva kost ne raznese misli
dok me sunce ne zaslijepi i ne načini novi krug
stisni se uz mene
dok promatramo zemlju kako se mrvi pod mojim bosim stopalima
oprosti mi sve riječi koje ću ti darivati
jer trebam biti trenutak u kojem ćeš ostati začuđen
Ono što ti predstavljaju moje riječi, osjećaš odavno u sebi, ili si nekada davno osjećao, to te pomalo plaši pa me promatraš očima u kojima ti vidim sjenu, sivi oblak ti se rodio u plavetnilu mora, i ne slutiš na što ću te još izazvati svojim grubim jezikom i mekanom rukom, ono što te u svemu tome čudi, je to što ti nisam ljubavnica.
Pored sebe njihajući riječ
šutim u uspavanci ne bih li je uvjerila
da ću ostati vjerna njenoj vrijednosti
sunce mi se jezikom omotalo oko noge
kao zmija hladno riječ mi steže ruku
poluzatvorenih kapaka
tonem u slike iščašenih boja
*albatrosi sjajno lete, a na kopnu su strašno trapavi
Nagniječenih riječi stisnuto hodam u sebe
odjevena
poput glinene figure oblikujem svoje bedro
prsti se guraju u korijenje zemlje
sunce vrišti prema zapadu
na pločnicima se čuju
konjanici kraj prodavača novina
jedan list se kotrlja
pobjegli su iz slikovnice
likovi
dok spava zagreb grad u nedjeljno popodne
dječaci
djevojčice
upregli su oči i hodaju zamnom
prema oltaru mašte
kroz ogledalo očiju gledam
svijet pleše krošnje drveća šire ruke
podižu nas u nebeske balone
na zračnom svjetioniku bradati starac
zapisuje na ovcama što skakuću
naša imena
dok zapljuskuju oblaci o hridi neba
mi se gubimo kao odrasli
u dijete u sebi klizimo
i kroz ponor želudca
hodamo unatraške
sebe vukući za rep
ponovno nam rastu gljive umjesto glava
preveliki udovi i presitni trbusi
hlapljivo trgamo komad mjeseca
što ziba nas prema noćnom krilu
gdje snivat ćemo opet
zalijepljeni za *albatrose
Ovu pjesmu posvećujem neodoljivom Nf-iću
( kad mu se već tako jako svidjela )
Prelijevam se tvojim umom
kao topla krv moje utrobe kroz kanale
do isteknuća koje mi je Eva ostavila
u naslijeđe
razmazila sam tvoju misao
i sada te ona grije u hladnim noćima
dok huču vjetrovi s alpa
groznicu pobjeđuješ mojim poljupcem
stisnutim u dnu džepa
moje anegdote su ti još uvijek
bajke prije prepuštanja snu
boriš se samim sobom
i želio bi biti malo nalik njemu
daruješ mi još jednu novu priliku
vapeći za mnom
u pjesmi koju ostavljaš kao trag
na fasadi zgrade blizu moje ulice
vrištim kada te gledam
u riječi pretočenog
tko je bolji u mojim pjesmama
zašto se pitaš u odgovoru koji je
neispisan na ovom igralištu dana
ispuštam ti svoje sunce
riječi su ionako osvijetljene mnome
Koliko smo samo govorili o našem putovanju u Grčku
o svemu što ćemo razlupati pritom
najviše svoje vlastite oklope pa onda i raznijeti sve što nas
guši u ovom gradu da bismo mogli krenuti naprijed
a onda onda se dogodilo to da smo se prestali smijati
ti si prvo udario rukom o staklo i raskrvario cijelu kadu
to me razljutilo
ne volim te gledati nasilnog niti preplašenog
a ja ja sam se na to smijala
što sam drugo i mogla
i više nije bilo govora o Grčkoj
15:24
čvrsto si me stegnuo za ruku
došlo mi je da vrištim
bojao si se da ne odem i vukao me
za korijen moje duše
kao da ćeš me iščupati iz mene same
i zasaditi u sebe
15:28
izašli smo u crnoj kronici
ne u onoj u večernjem ova je bila tiskana
u mojoj duši
pisalo je
ponovno me prepoznao na ulici
i poveo na piće
tamo su sjedili njegovi prijatelji alkići
i svojom lijepljivom rukom dodirivao mi je koljeno
otrčala sam u zahod povraćati
dugo dugo povraćati
15:32
mir kojim sam se ogrnula
kratko je trajao
na trosjedu sam halucinirala o
nekom drugom svijetu
prišao si i uhvatio me za glavu
bila je to tvoja najnježnija gesta uvrede
silno te mučilo što mi ne možeš prodrijeti u um
Te sam jeseni voljela nestajati, jedino što me vuklo naprijed bila je želja za novim svijetom koji sam mogla proputovati, ono što je bilo dodatno bitno, bilo je je upravo to da me nitko ne poznaje, nitko mi ne zna ime, niti ono što ja jesam, to me na čudan način tješilo, dalo mi je dodatnu dozu slobode koja mi je bila važna.
Bio je to bijeg, bijeg od svega što me mučilo, od violine zapravo, a onda i od klavira, od pretjerane nužnosti za vježbanjem i usavršavanjem nečega što me više nije zadovoljavalo, ili ne u onoj mjeri koja bi me činila sretnom, velika nada, nada koja je bila ispisana samo u velikoj knjizi možda.
Te sam jeseni naučila koristiti svoje možda u svim mogućim situacijama, znala sam da je to možda pravo na moj izbor, možda da, možda ne, u svakom slučaju, mogla sam i postala sam neodlučna, i pritom nisam nikoga dovela u zabludu, moje je možda bilo čvršće od bilo kojeg da ili ne, jer čak i da ponekad sklizne, isto kao i ne, ali možda, možda nikada, ni u kom slučaju nije moglo skliznuti, jer je ono samo bilo upravo to sklizanje, to me napokon zabavljalo.
Doduše nije me jedino to zabavljalo, zabavljala me činjenica da ne znam kuda idem, nisam imala nikakvih planova, iako su mi često znali davati do znanja da je ne planiranje loša navika, meni je to bilo pomalo smiješno, mene su ionako više radovale stvari koje su došle spontano, pa tako i svi izbori koje sam u koraku morala donijeti, to su bile odluke koje su bile životno važne, no ja sam ih učinila laganim poput perca, na kraju krajeva vjerovala sam, sve što čovjek učini, ima svoje zato, samo što ga momentalno i ne moramo vidjeti, to je bilo olakšanje, poput povjetarca u sparan ljetni dan.
Moj je povjetarac nosio tiho i nježno moje misli, moje buduće snove, o da, itekako sam ja sanjala, to je ono što me činilo življom te jeseni, to i pomisao da će mi svijet dati svoju ruku. I doista je, svijet se igrao sa mnom kao poslušan dječak željan znanja, a mene je zabavljala činjenica, da tako veliki Gospodin Svijet, isto tako može počivati na mom malom dlanu, baš na mom.
Jedne sam večeri stigla u novi grad, nije to bio neki razvikani bučni grad, dapače rekla bih da je to bio najmirniji grad na svijetu, malen, a dovoljno velik da se u njemu mogu izgubiti, onako potonuti, kao što mala djeca tonu u svoj veliki mekani krevet, doista sam voljela osjetiti tu mekoću grada na svojim leđima, milovao me kao uspavanka prije sna, uspavanka koju je bezbrižno odnijelo neko prošlo vrijeme, u nepovrat? Ne to sigurno ne, moja je uspavanka samo zamijenila pozornicu, ona još uvijek uspavljuje onu malenu djevojčicu koja eto i u ovom trenutku živi u meni, i koja svojim rukama grli novu adresu na kojoj protežem svoje ruke, onako lijeno poput mačke, graciozne životinjske vrste, uvijek željne nježnih dodira i češkanja, doista ponekad sam se i sama osjećala poput žene mačke, divlja, nestalna, no ipak umiljata.
Noć je nošena vjetrom ušla u moju kosu, poigrala sam se s njom onako kao što to obično činim, dopustila sam joj da me zanese, i sama ne znajuć da li ona meni daje moć ili ja njoj, to je ionako bilo totalno nebitno, jedino u čemu sam željela sudjelovati bio je novi san, san zbog kojeg srce ludo udara i zbog koje ljudsko biće postoji, da nema sna, ljudsko bi srce utonulo u samo sebe i prestalo bi osjećati, ono bi iščezlo poput ugrožene vrste. Srećom moje je srce još uvijek znalo slušati snove, ta spoznaja me učinila važnom, da bila sam važna sama sebi, u tom mi je trenutku nedostajala violina, onako spremljena bila je mnogo kilometara udaljena od mene, no ostala je u prstima kojima sam dodirivala novi krajolik.
Noć je već bila dobrano zasukala rukave i povela me do mora, miris borova i smokvi dao je posebnu čar mojim osjetilima, poželjela sam letjeti i zaspati u tim mirisima kao boginja, u tom sam trenutku primijetila čudnu pojavu.
Bio je to nepoznati čovjek, od krvi i mesa poput mene, sjedeći tako u bijelim lanenim hlačama i laganoj bijeloj majici činio se poput kakvog modom zavedenog znalca, nasmijalo me to, bio je ono što sam ja zaboravila biti, bio je ono što sam ja napustila da bih otkrila neku novu strast, odjeća mi više nije predstavljala mnogo toga, ne onda i ne više kada sam je iskoristila u svojoj ekscentričnosti, elegantnosti i izazovnosti, kada sam otkrila da je nešto drugo u meni mnogo dalekosežnije od strasti i hrabrosti prema šokiranju ljudi odijevanjem, on je doista bio u tom trenutku podsjetnik moje prošlosti.
Prošlosti koju sam čuvala duboko u svojoj ladici duše, trenutačno je zaključavši.
U početku me nije zamijetio, nije ni mogao, sjela sam daleko iza njega, dok je on bio tik do mora, moja se mašta tek bila zaigrala i u sebi sam se nadala, da će on ostati dovoljno dugo dok u sebi stvaram novu igru. Ne igru s kojom bi on bio upoznat, dapače, bila je to igra u kojoj sam ja ta koja odlučuje.
I sjedila sam tako neko vrijeme, i u svoj sam um uvela sve mogućnosti, u njemu je on bio divan muškarac, modrih očiju, slikar ili pjesnik, dovoljno drzak, samouvjeren, pomalo tašt, ali blag, vedar i spreman krenuti sa mnom, gdje god ga odlučim povesti.
Sjedili smo oboje, on ispred, ja iza njega, u sebi stvaravši novu sliku o jednom nepoznatom čovjeku, i istovremeno plašeći se da će me zamijetiti i da bi se to moglo i ostvariti, ljudsko je srce ponekad plaho.
U jednom se trenutku okrenuo, kao da je cijelo vrijeme osjećao da sam ja tu, ali kao da me nije htio omesti u mojoj igri, pogledao me dugim pomalo hladnim pogledom, kao da posjeduje svojevrsnu magiju, taj me pogled naježio i zadrhtala sam cijelim bićem, no nisam ustuknula ni milimetar, iako sam svratila pogled, kao da me se on uopće i ne tiče, bio je to jedini razuman čin u tom trenutku, i drhtanje, silno drhtanje koje nije prestajalo.
Tonula sam u more, dugo sam tonula u more...
Osjetila sam kako se noć nastanila u mojim očima, to je bio san koji mi se prišuljao, zadrijemala sam na trenutak tako nesvjesna stranca, sebe, obale i straha koji je počivao na mojim ramenima, u slučaju potrebe da me zaskoči i povede daleko od nepoznanice koja mi se u početku tako svidjela.
Ubrzo sam se naglo stresla kada sam osjetila nečiju blizinu, onaj je isti stranac bio tik blizu mene, doticao mi je ruku i nije govorio, u jednom sam suludom trenutku pomislila da je manijak, i pod drugom sam rukom tražila kamen ili neki predmet koji bi mi pomogao u obrani, ali kada je nježno izustio - stani, znala sam da će sve biti u redu, moje se srce osjećalo slobodnije no ikada ranije.
Bila je to moć nove ljubavi, koja se rodila tako brzo u svojoj neodoljivosti.
Govorili smo dugo, on u meni, ja u njemu, o svemu što smo mogli jedno drugom reći, o snovima, ljubavi, ratovima, sjaju, bijedi i o strasti, govorili smo kao dva bića koja će sutra umrijeti, i koja imaju samo jednu noć da daju maksimum sebe, maksimum svojih mogućnosti. Prenijeti sebe u drugoga i biti jedno, bila je to potreba jača od razuma, od strasti, od površnosti, od ljudskog nepovjerenja.
To je bila potreba sjedinjena iz vrta svemira u nas, naglo zasađena lukovica koja je bujala u nama poput cvijeta koji će samo jednom propupati i dati svoju ljepotu na ogled, u toj noći samo nama.
Poljubili smo se kao što to čine bića koja su oduvijek zajedno i koja se ljube cijelim bićima, vrijeme ionako nije bilo bitno, jer smo mi bili epicentar tog vremena, ono je u nama započinjalo i s nama se gasilo, oboje smo uskladili svoje vrijeme, koje smo dobili rođenjem i koje ćemo predati planeti Zemlji svojom smrću, da bismo bili nakon toga obilježeni vječnosti.
Oboje smo osjetili poriv biti dar jedno drugom, dar koji nema cijene, mi smo osjetili biti dar koji se daje bezuvjetno, ljubav u kojoj svijet biva stvoren, bila je to ta prvobitna ljubav koja stvara, a ne razara, koja nadahnjuje, a ne rastužuje, ljubav koja postoji, a ne umire.
S prvim jutarnjim suncem u nama se nastanila sreća koja se tek obraća kada se osjeti kraj jednog perioda koji mora nastupiti, da bi se tek osjetila prava svrha susreta, da li je to bio samo san, da li još uvijek sanjamo ovako budni ili je to tek san koji je postao stvaran i eto ga sada ovdje?!
Bezimeni čovjek i bezimena žena, dvoje na obali kraj mora, kraj velikog plavetnog diva u koji bi uronili kao što su do maločas uranjali jedno u drugog.
More se našalilo svojom hladnoćom i samo smo zajedno umočili stopala govoreći naizmjence neke nove stihove kojim smo se zaogrnuli umjesto pokrivača, naša tijela su bila jedino fizičko što smo imali, bila su tako jedino oruđe kojim smo mogli i dodirnuti samu ljubav, ona je tada bila skrivena u
koži, pod prstima, ispod jagodične kosti, u koljenu, na svakom živućem mjestu u kojem se duša nastanila, a ona je ispunjavala cijelo odijelo, kako smo si tepali - ti si dušino odijelo!
Ne govoreći ništa više u podne smo se otisli na vlastite pučine, on na jednu, ja na drugu stranu, bez ikakvih obećanja ili obaveza, samo njegova srebrna narukvica na mojoj ruci, i moje nalivpero iz torbice u njegovom džepu, jedino što nas je moglo izdati pred nama samima, u samotnim trenucima.
Rekla sam mu pritom tako ćeš moći uvijek pisati sa mnom...ne progovorivši ništa, samo utisnuvši mi zadnji poljubac u zapešće, okrenuo se s vjetrom onako neizrecivo lijep i utonuo u modrinu.
Modrina je bila jedino što pretjerano pamtim iz te jeseni, i osmijeh koji sam imala još dugo na licima svih novih gradova u kojima sam se rađala ispočetka, da bih mogla još jednom osjetiti vlastitu snagu bića.
Danas se nit ne pitam hoću li ga sresti, jer ne moraju se sresti oni što znaju rasti u tuđem srcu kao u vlastitom.
U moje se oči ne možeš smjestiti niti gledati mojom dušom, a moje srce, ono se ne može zaprljati, iako si bacio šaku blata, jada, crnila na njeg.
Ne može se uprljati krv, niti kozmičko lice koje nam je dato.
Ona nas izdaju pred višim sudom, koliko god se pretvarali da nismo ono što jesmo.
Ja sam svoja i neporažena.
Ne možeš me pobjediti, mojim umom ne možeš zaploviti i to te čini tako slabim i nemoćnim, pa činiš sve da bih izgubila bitku.
Smijem se, svaki udarac koji pada na moje tijelo, na moj obraz me čini jačom, podnosila sam i jače boli od ovih tvojih niskih, strastvenih.
Nisam tek jedna u nizu tvojih žena s kojima se poigravaš.
Jača sam od tebe, no ne brini ja nisam tvoje ogledalo i ne biram upropastiti te, kao što ti to činiš meni.
Moja je istina svjetlo koje me vodi i koje će na kraju pokazati koliko si malen s svojom izdajom.
Nikada nisam izabrala boljeti ljude, i stoga se jutrom mogu buditi zadovoljna sobom.
I danas mi se opet pleše i leti i slobodna sam,slobodna od zla!
U oblacima na dnu mora
liježeš s riječima oko vrata
a steže te rukama ponos
nema nadanja ako si
na žrtveniku
moraš osjetiti teret
i podići ga u sebe
kao što kišu jedeš jezikom
svijet se stisnuo u tvoje grlo
i njiše se lagano kao da te
uspavljuje svojim bolom
više nisi sama prevarena
tvoj dah je skliznuo
da izraste u morski cvijet
svemir se nagnuo nad morem
i traži tvoju ruku
vrijeme je da izroniš
iskočiš u tamu na obali
ugledavši ljude
tvoje su kosti ostale
poput dva oka ogoljene
( Hvala svima koji osjećaju i koji su Mali-Veliki ljudi! )
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...
