|
Sjedim pored tebe
između nas je stolica
da li da je preskočim
s tvog se lica ne nazire niti jedan jedini znak
o tome da li bi me volio poljubiti
upoznajem te sa svojom intimom
moja kavana u koju zalazim zadnjih deset godina
neopisiva jasnoća kojom se definiram
ovo sam ja
ta koja te voli
iako se povlačim istovremeno
ne vjerujuć da ja to doista mogu i u stvarnosti
osjećam kako si ranjen i baš takav meni blizak
pružila bih ti ruku
a čini se kao da zbog mene toneš na dno čaše
smijem se
a ne osjećam se više sigurnom
u sebe samu
nit da mi neće pasti na pamet
opaliti ti šamar ili te poljubiti pred svima
još se borim kroz masu
izdahnuti dovoljno glasno da me čuješ
da me ti č u j e š
slični smo
oboje to vidimo
pomišljamo istovremeno
hvataš me za mišicu
skidam svoju debelu jaknu
kao da skidam jedan veo sa svoga lica
još ih je samo šest ostalo
ti to ne znaš
ja se ne trudim reći ti
pa ipak
ne znam da li sam ti bitna
jer i dok sjediš i govoriš mi
da sam ti lijepa
i da sam ti pametna
oh nije li to ono što sam željela čuti
sve ove samotne godine
samo čekam da potvrdiš moje sumnje
a ti si korak ispred mene
nisi mi rezerva
odjednom naglo izjavljuješ
ne pamtim što ti odgovaram
važem volim li te ili ne
kao da je to lako odgovoriti
kao da je to sasvim jasna stvar
kao da je lako načiniti metalnu pticu
ili drven jezik za lutku
hoćemo li se smijati
nakon ove večeri
brutalno pomišljam
dok pijem još jedan gutljaj crnog vina
ti se ljutiš što sam podmirila račun
dok si otišao u wc
govorim ti
kako tako mora biti
ne znam da li osjećaš kako sam ti zahvalna
što mi dopuštaš biti ja u ovom trenutku
i kako bih da mogu bila još i mnogo više
smijeh se sve tiše pojavljuje na usnama
jer mi je tako toplo
a ti se odjednom povlačiš
možda jer si mi rekao i mnogo više
od onog što si ikada mislio da hoćeš
gledamo se
promatramo se
poljubila bih te
a stojim nasred svog sna
kao u dnevnom boravku
i hvatam se za sebe samu
dok padam
tihim usporenim kretnjama
što subota učini od čovjeka
što subota učini jednoj mladoj ženi
subota s mirisom na prošlost
i na hrabrost koja je zaspala ispod jastuka
voljela bih da ova noć nema kraja
ali ne osjećaš se više dobro
ne znam kako da kažem kako bih voljela
ostati s tobom još malo
pa glumim kao i uvijek
kako mi nije problem
u ponoć rastati se
i samo te poljubiti i zagrliti
tebe kojeg sam sanjala sve ove
protekle jeseni
i tvoje ime koje počinje sa
tajanstvenim i
ne sjećam se što je to točno bilo
tako teško u zraku
ni da li je imalo smisla
bojim se da sam bila
previše za njega
za sebe
za snove
za sve
onako namjerno kao što to
obično volim činiti
kako bi me ljudi
mogli
otpustiti od svoje krvi
i pustiti me da kaljuži budem
pokrivač
* p.s. 500-ti post :)
|