|
Ljudi su nesavršeni, imaju mane, i ponekad misli koje nam se ne moraju svidjeti, na kraju krajeva čovjek je po svojoj prirodi misleno biće, i često mu se u glavi vrte misli koje možda i nisu ispravne, ponekad čak i kada pomislimo i kažemo nešto ružno,ne znači da doista tako i mislimo, na kraju krajeva život se ne sastoji samo od superlativa.
Zašto i čemu to pišem ovdje?
Izgubila sam prijatelja, vjerojatno najboljeg kojeg sam ikada imala.
Kako se to dogodilo? Dala sam mu ključ svojih misli, ključ istina koje su ponekad bile trenutačne i koje su me poput zlog tumora napale i koje sam napisala.
Nikada nisam govorila da sam savršena,uvijek sam na kraju krajeva ostajala tu uz njega, jer ga volim, da ga ne volim i ne smatram kvalitetnom osobom, sigurno ne bih provodila mnogo vremena u komunikaciji s njim, no on to ne vidi baš tako, jer je povrijeđen, s nekim riječima koje sam napisala, a i s nekim koje nisu moje, koje su podvaljene od nekih drugih zlih jezika.
Nemoguće je ponekad voljeti sve kod nekoga, i sigurno svatko od nas ponekad pomisli, jao što je glup, glupa, ali na kraju krajeva, sve negativno i trenutačno zasjeni ljubav prema određenoj osobi, ta ljubav ne mora biti ljubavnička, dapače, bratska, prijateljska, no ako nekoga prihvaćamo, prihvaćamo ga i s njegovim manama, tako se ja nisam niti branila, kada sam dala ključ svojih misli njemu, svjesna da to istovremeno može razoriti naše prijateljstvo, ali i naivno vjerujuć da će on vidjeti, da samo osoba koja je spremna pokazati i ogoliti sve,pa čak i negativno ne može ništa ružno učiniti.
Bojim se da to on ne može shvatiti, bojim se da to većina ljudi ne može shvatiti, jer nisu navikli na toliku iskrenost, a istina ponekad i boli, ponekad nije jednostavna, ponekad nam se ne mora ni svidjeti, ali ona govori, govori o trenutačnosti, o razvoju odnosa, govori o napretku, jer s vremenom sam se tom prijateljstvu dala najiskrenije što sam mogla, iako i ponekad neshvatljivim mislima.
Ne trebam žaljenje niti utjehu, ja sam ovo što jesam, što mogu biti, što mogu dati, iako me mnogi smatraju manipulatorom, ili osobom koja se igra s tuđim osjećajima, a na kraju nitko od njih ne vidi i lice i naličje mene, mene kao Daniele.
Nije lako uvijek biti ono što ja jesam, dapače mnogo je teže razumijeti me, i biti mi prijatelj, no jedno je sigurno, malo je ljudi koji će izdati i sami sebe, da bi pokazali koliko nam je stalo do prijateljstva.
Gledajući s druge strane, mogla sam i ne dati taj ključ misli njemu, mogla sam ne izdati Danielu koja je pola mene, mogla sam biti prividno savršena, ali nisam, jer ja sam čovjek s vrlinama i manama, kao i svi drugi, to je jedina istina koju ja mogu servirati svojim prijateljima.
Više nemam što za reći, niti se mogu ispričati, jer se nemam za što, ne mogu se ispričati za neke misli koje su bile trenutačne, jer dijelima nikada nisam iznevjerila tog prijatelja, a on je več odlučio što će i kako će, ja to samo moram prihvatiti, ne lako, i ne bez suze u oku.
Tko god vjerovao ili što god tko rekao, Daniela je uvijek to što je, ni trunku više ni manje.
Možda nikad nećeš shvatiti prijatelju, a možda jednom i hoćeš, ono što je bitno u svemu tome, ono što je vrijedno, sve pozitivno što bi trebalo pobijediti.
|