Danielaland : Svevremenski let

River of tears





Na neke se susrete ne stiže ni kada smo licem pred lice, u oèaju, u grèu, u svoj snazi, tek par sati, samo par sati, za ostvarenje, za san koji nije moguæ, za grè koji se treba svladati, istrunuti u dnu duše, za sjaj u trenutku, za samo jedan
ispravan trenutak naših ludih osjeæaja, za izgorjeti do samog biæa.

Brižljivo sam se odijevala, dio po dio, kao da mi je ovo zadnji put što se ureðujem, a ne tek prvi u novoj realnosti, ruke mi nisu drhtale dok sam crtala liniju s tušem na kapcima, bilo je to svojevrsno iskazivanje umijeæa, osjetila sam da se nikada do sada nisam ljepše oslikala kao tog trenutka, bez ijedne sluèajne mrljice od maskare, ili bez pretjeranog nanošenja pudera, pa micanja istog, nervoza koju sam milovala veæ noæ ranije, išèezla je u trenutku kada sam stigla na dogovoreno mjesto.

Kroz prozor autobusa promatrala sam kako jure automobili, ograde, krovovi kuæa, pješaci, a mnogi od njih su stajali na mjestu, neki veæ godinama, a neki tek privremeno.
Noæ koja se tek spustila, i hladnoæa koja mi je prolazila kroz rukave, ispod suknje i po vratu, sve sam željela zarobiti, sve sam željela pridobiti u svoju korist, jer sam svega bila gladna, kao da nisam...

Kao da do te veèeri nisam bila živa, kao da mi se ruke nisu pomicale, kao da nisam poljubila nikog, niti ga dotakla noæu u mraku, kao da nisam zavodila i kao da nisam bila zavedena, kao da još prošle noæi nisam bila na rijeènom brodu i igrala igru u kojoj mi je nepoznati muškarac doticao grudi, grizao usne, èupao mi kosu, ljubio me žestoko i bolno, i kao da u njemu nisam tražila izlaz iz svoje muènine koja me ranjavala svakog trena kada bih pomislila na nedjelju, na naš susret koji se trebao odviti, dogoditi, izroditi se na bokovima nedjelje.

Nedjelja je u tajnosti raširila svoje noge, i na svijet je izbacila nas dvoje, mene pretjerano samouvjerenu u trenutku susreta, promatrala sam ga kao žena, taj je pogled bio mekan i zahtijevao je, i davao sve, sve što se ne može pronaæi i sve što æe tek biti reèeno u žurbi, u neizvjesnosti u kratkoæi, u nemoguænosti.
I svijet se zavrtio u poljupcu u obraz, u mirisu kojim sam ga zaogrnula, u dodiru dlanova, u rijeèima koje su se nizale kao kiša koja ne prestaje padati i ne pita gdje æe i kuda æe, hoæe li uèiniti štetu?!

Hoæemo li uèiniti štetu sebi, svojim dušama, ljubav je spavala, sanjala je, preživljavala u hladnoæi, tami, vlazi, tapkala je u nemoguæim uvjetima, ali nije se predala i nije nas izdala.
Bila je poput bolesnika u komi, koji se nije budio dok ga nešto nije otrgnulo iz nepoznatog, stranog i dalekog.

I sada stajati, sjediti, promatrati se, udisati zrak, zapažati razlike, vagati, oblikovati jedno drugo, oblikovati svijet koji se upravo otvara i nudi!
(Strah, uzdasi, ritam, strah, strah, strah, strah, panika!)
Samo sjedimo, ne pronalazimo se u krevetnim odajama, mi smo uskratili jedno drugom èime se drugi site.

Dotaknula sam mu koljeno, savršena isprika, maknuti pepeo koji sam vidjela krajièkom oka, i smijati mu se onako blago, zadnji put, ili prvi put, bez ikakve procijene, bez nade i bez pitanja što æe biti u drugom trenutku?
Hoæu li u drugom trenutku ridati, bježati, potonuti, zaklopiti oèi i nestati u svojoj gustoj tami u dnu sebe?

Samo se predati osjeæaju koji mi zapovijeda ne skidaj pogled, ne idi od njega, èuvaj ga kao što više nikada neæeš, budi mu sada sve, sve što nikada nije zamislio da æe imati i budi mu sve što mu neæeš niti biti.
Raðaj se na njegovim rijeèima, odgovori mu na pitanja na koja nemaš pravi odgovor, ali se daj do dna sebe, do kosti koja æe se jednog dana koprcati u grobu, produlji ovaj susret kao deliciju koja se blaguje u pravilnim razmacima, koja se žvaèe toèno trinaest puta prije no što se proguta, i ispijaj ga pijuckajuæi, kao staro vino, uživaj u svakoj aromi otkrivenoj, ali nemoj biti ništa više od onog što æe on poželjeti vidjeti u tebi, i ne nudi ništa što neæeš znati stvoriti od sebe, radi njega.

Sudariti se prstima sluèajno ili je srce namjerno prizvalo igru koja se odvila samo na sekundu, pa izustila oprosti, rijeèi kojima smo se pomalo i skrivali od samih sebe u onome drugome, dati rijeèi koje æe zasititi znatiželju i spasiti bol na sigurno, dalje od nas, od mene i njega, pitao me zar sam te upropastio?

Po prvi puta mi je vjerovao kada sam mu davno rekla zauvijek, radi istine koja je lijegala sa mnom u svakoj onoj noæi prepunoj klica koje su rasle unatrag, nikako uvis, hrabro sam se držala i dok je pitao, voliš li me još?
Govorila sam mu o tome kao što govorim o svakoj novoj pjesmi, kao o trenutku izdisaja koji slijedi bez moga znanja i bez moje dozvole, bez moje namjere.

Razlio se dan u tu nabijenu ponoæ, rijeèi koje su se nagodile s nama samima, naš se rastanak odvio kraj zelenog kontejnera za smeæe, a vidjela nas je samo neka èudnovata žena u šetnji s psom, izgledala je kao proroèica koja nas poznaje, i koja sudjeluje u ovoj ludoj predstavi na kraju svemira, kao prièa koja je isprièana da bi se nauèila pouka, koju sami likovi nikako ne mogu dohvatiti, jer prava prièa nikada i nije shvatljiva do kraja, niti su joj želje date na uvid, uvijek likovi ostanu u jednoj slijepoj ulici, škrti za potpunu spoznaju.

Moja je rijeè utihnula i njegova se spremala na drugi kraj grada utonuti u san, tek noæni taksist koji me doveo kuæi, dobio je prve rijeèi koje su se rodile nakon njega, radi nekadašnjih nas sklupèanih u trenutku prošlosti.