|
Želiš li da ih dovedem, želiš li ih upoznati, koga?!
-Pa moje demone prijatelju!-
( njegovi su se koraci umirili na moje pitanje, to je bilo sasvim obično pitanje, njime nisam željela učiniti ništa drugo do zbuniti ga, govorio je često kako ga zanima što žene zapravo žele, a nikako se nije mogao nositi s mojom istinom koju sam mu servirala od srca, no ni kada govorim razumljivim jezikom, on me ne razumije, to pomalo izluđuje )
-Vidiš!-rekla sam mu, naglo sam promijenila ton, kada sam shvatila da odgovor neću dobiti.
Možda i nismo dobro započeli s ovim našim poznanstvom, što si više u mojoj blizini kao da me sve manje raspoznaješ u mnoštvu, masi ljudi.
( nasmiješio se )
-Pa dobro pokaži ih onda, pokaži mi ono što si ti, dovedi pravu sebe, ako želiš, dometnuo je!-
Prihvatim li samu sebe; postoji li itko na ovome svijetu koji će me moći podnijeti takvu kakva ja uistinu jesam!? Da li bi me ti prvi mogao podnijeti?
Da li bi mogao pristati na moje uvjete?
-Molim te- da mi nit ne odgovaraš na pitanja, i ispreplest ću se uvijek sa vi i ti, neka te to ne zbuni, moja je zanesenost, zanesenost djevojčice.
( klimnuo je glavom, a ja sam osjetila veliki nalet slobode )
Ono što ti govorim nikada nije laž, jer ja doista postajem onakva kakva želim biti, transformirajući se iz nevinašca u gaduru koja je spremna iščupati si srce radije no dopustiti da je itko posjeduje.
-Nije se lijepo smijati, ne poznaješ me dovoljno, ali eto dobro, dopuštam ti da se smiješ, ionako će vrijeme pokazati tko je bio u pravu, misliš da ćeš me ukrotiti?-
Mnogo je muškaraca bilo u mojoj blizini, i još uvijek su tu, zašto?
Nemam bogatstvo u sebi, niti oko sebe, nisam lijepa, jer su lijepi ljudi rijetkost, oni imaju skladnu dušu, srce, um, biće. Iz njih ljepota izvire iz svakog pokreta, svake riječi, svakog dodira, a ja biram crne odjevne predmete i crne poglede iz kojih blješti sjaj očaja, i eto drugi mi prilaze.
Jer oduvijek su ljudi voljeli mračne tajne, prizivali su zle duhove i magijom vezali nevine ljude kraj sebe, i samim time i njih uvlačili u taj jadan svijet tame iz kojeg nikada nema povratka, jer duše postaju hladne poput leda, zazivajući Božje ime dobivaju novu šansu za bijeg, no njihovo slijepilo im govori da je sve uzalud.
Srećom ja vidim jasno i dobro granice do kojih vrijedi ići žrtvujući samu sebe, jer onaj što bi me dodirnuo nježnije propao bi u meni i doživio pakao života, jer muškarci uz mene otkrivaju najgori dio sebe, a ja se osjećam kao sredstvo ka njihovoj samospoznaji i znam da sutra moram krenuti dalje, jer dovoljan je samo jedan korak u dubinu moje duše i taj netko bi mogao odumrijeti za sebe.
Uvijek se pitam zašto mi se pokušavaju vratiti kada ih otjeram s najgrubljom istinom, zašto me ne žele pustiti da nestanem brzinom kojom sam i došla?
-Ti ćeš me pustiti, odmah sam to zamijetila u tvom pogledu, i to kako držiš kemijsku olovku dok se potpisuješ, odmah mi je bilo jasno, da ti nisi jedan od njih.-
Kako znam? Oh, dragi moj, nisi ti prvi zakoračio ovim prostranstvom, ovdje ti i nema znakova kraj puta znaš! Ne, nećeš se pogubiti, ne bih niti dopustila.
Opet se smiješ, no dobro samo daj, ovo nije predstava niti drama, ovo je reala, koliko god ti u to sumnjao?!
Što ih veže za mene, imam milijun mana i tek nekoliko vrlina.
Tjelesnost? Što mi ona znači?
Ništa tek izgaranje tijela, nešto što me uvijek udaljava od mene same, jer svaki tuđi dodir u meni zatvara pravu mene, u tim trenucima kao da nisam ovdje i sada. Zaklopim oči i razmišljam o savršenom redu u mojoj sobi i kako sada ovim pokretima tijela postajem prljava, jer onaj koji me dodiruje nikada ne spada u moj savršeno složen ( prividno složen, a u biti je kaosan, no čak i taj kaos ima redoslijed ) uživam samo stoga što ću kada dođem svom domu istrljati, isprati tu prljavštinu s sebe, a zatim otvaram oči gledajući onog koji je podamnom, ili nadamnom i počinjem se smiješiti, jer ne uživam u njemu, a on nema pojma.
-Ha, ha, ha nasmijavaš me, misliš da bi ti to mogao promijeniti?
Ha dokazi, ne obećanja dragi moj, na to sam samu sebe navikla.
Ali sladak si dok te promatram ovako hrabrog i odvažnog.-
Smijem se i osjećam se kao najveći licemjer, a svaki moj pokret je namijenjen meni, jer kad dođem u vlastiti dom svaki dodir darovan njemu, sada se stostruko vraća, i najveća istina je u tome što rado dajem te dodire, jer ih darujem samoj sebi.
U onom trenutku kada zakoračim u vlastitu sobu čista, kada pogledam sav taj redoslijed, taj sklad i kada legnem u krevet koji nikada ne dijelim s muškarcima, jer on je savršeno sastavljen samo za mene, manično tvrd, mirišljav, čist, a u meni totalna suprotnost, sada je ravnoteža uspostavljena, svi oni odvratni dodiri koje sam otrpjela donijeli su mi dovoljno dobar razlog mog savršenog ribanja. I zato je istina kada kažem da nisam normalna, imam fobiju koje se ne želim riješiti, zbog nje moji muškarci postaju samo pomoćno sredstvo za čišćenje.
I onda odem iz njihovog života jer sam im nanijela dovoljno zla...a oni misle da sam ih odbacila, ne to nije točno, odbaciti se može nešto što se imalo, a ja ih nikada nemam u samoj toj biti, niti psihički, niti fizički, tim bolje za oboje, jer kao da ih netko ili nešto svaki put u zadnji tren spasi, a ja ih pažljivo biram, no nikada do sada ne osvane dan za njih u meni.
I ne ponavljam dva puta istu grešku, ako jednom ne uspije, druge šanse nema.
To je tek spas za njih, jer kao da ih anđeo milosrđa čuva od mene, ne ja nisam ničija kazna, ja ih ostavljam jer zavrjeđuju čistu ljubav koju ja zasada još nisam spremna otkriti ili je možda i nema...
-Molim te, ne počinji s pričama o ljubavi, dopusti mi da završim, ne približavaj mi se!-
U mom biću vjeruj mi nema grižnje savjesti, jer ih nisam pitala za snove, pa ih zatim srušila, niti sam im dala ljubav, pa da bi je kasnije nemilosrdno uzela, svi oni znaju, jer ja im ipak kažem; ja se ne zaljubljujem, a oni kao da to uopće ne razumiju, pa se smješkaju, jer misle da ih lažem i vjeruju u sebe.
Ha, da baš su nalik tebi, evo baš ovakav pogled imaju, pun nade i strpljenja, ali i dozu podsmijeha koja se ocrtava na tvojim obrvama, sve je to već viđeno!
A meni je drago, jer možda ipak u jednom od njih pronađem ključ...ključ samospasa, ključ koji otvara vrata onoj čistoći kojoj zapravo težim, a koji zatvara vrata fobiji, a da je se ja svjesno ne moram odreći.
-Da li si ti moj ključić? Već znam odgovor nisi, ne, osjetila bih to, vjeruj mi osjetila bih.
Ali čemu da o tome govorim, kad eto vidim te, i osjećam da te umaram svojim slijedom misli.-
Možda se sve to doima toliko mračno i crno, a ja opet sve te muškarce koji su hranili moju svijest doživljavam kao tamne oblake nad mojim nebom, no oblaci odlaze i pojavljuje se sunce i ostaje sjećanje na magičnu kišu koja proistječe iz oblaka, a kiša može oprati sve grijehe, bar privremeno i to u onom trenutku dok ne dodiruje tijelo već dušu, no to je neko drugo stapanje, nešto što ova djevojka nije spremna dopustiti, jer ona zna tada slijedi kraj za...
( sjela sam i odahnula u nekoj nepoznatoj mirnoći, više mi se nije dalo govoriti, niti sam željela odgovarati na njegova pitanja koja su slijedila )
-No dobro, vidim da si zbilja dijete, dijete koje se voli igrati, sada ću poći, jer nema smisla natezati se s djetetom, kada se uozbiljiš tada se možeš javiti, bio je izričit.-
Osjetila sam poraz, poraz koji je moja istina morala podnijeti, to je bolno saznanje, da tvoje riječi, tvoj najiskreniji dio tebe, netko ismijava, da to smatra kao laž ili muljanje.
Sreli smo se u tami, nakon dosta godina, prišao mi je kao muškarac koji poznaje žene,
ne bih rekla da me je prepoznao tog istog trenutka kada me uhvatio za ruku, sve dok me nije pogledao u oči, na tren se dvoumio i kao da je pomislio da je prošlo dovoljno godina, i da sam se zasigurno promijenila, da sam ono što bi on želio da ja budem, za njega, za bilo kojeg drugog muškarca.
-Nisam niti…!- jedva je izustio, poklopila sam mu prstom usne.
-Šuti- samo šuti, izvela sam ga na šetnju gradom, nisam govorila ništa, nije pitao ništa,
odjednom sam zastala i rekla; nikada mi nisi povjerovao zar ne?
……………………………………………………………….
Poljubila sam ga kao malenog dječaka u obraz, i potrčala za ugao, ne znam da li me pokušao uhvatiti ili nije, njegov mi je odgovor bio dovoljan, više no dovoljan, neko me divno zadovoljstvo preplavilo.
|
