Na neke se susrete ne stiže ni kada smo licem pred lice, u očaju, u grču, u svoj snazi, tek par sati, samo par sati, za ostvarenje, za san koji nije moguć, za grč koji se treba svladati, istrunuti u dnu duše, za sjaj u trenutku, za samo jedan
ispravan trenutak naših ludih osjećaja, za izgorjeti do samog bića.
Brižljivo sam se odijevala, dio po dio, kao da mi je ovo zadnji put što se uređujem, a ne tek prvi u novoj realnosti, ruke mi nisu drhtale dok sam crtala liniju s tušem na kapcima, bilo je to svojevrsno iskazivanje umijeća, osjetila sam da se nikada do sada nisam ljepše oslikala kao tog trenutka, bez ijedne slučajne mrljice od maskare, ili bez pretjeranog nanošenja pudera, pa micanja istog, nervoza koju sam milovala već noć ranije, iščezla je u trenutku kada sam stigla na dogovoreno mjesto.
Kroz prozor autobusa promatrala sam kako jure automobili, ograde, krovovi kuća, pješaci, a mnogi od njih su stajali na mjestu, neki već godinama, a neki tek privremeno.
Noć koja se tek spustila, i hladnoća koja mi je prolazila kroz rukave, ispod suknje i po vratu, sve sam željela zarobiti, sve sam željela pridobiti u svoju korist, jer sam svega bila gladna, kao da nisam...
Kao da do te večeri nisam bila živa, kao da mi se ruke nisu pomicale, kao da nisam poljubila nikog, niti ga dotakla noću u mraku, kao da nisam zavodila i kao da nisam bila zavedena, kao da još prošle noći nisam bila na riječnom brodu i igrala igru u kojoj mi je nepoznati muškarac doticao grudi, grizao usne, čupao mi kosu, ljubio me žestoko i bolno, i kao da u njemu nisam tražila izlaz iz svoje mučnine koja me ranjavala svakog trena kada bih pomislila na nedjelju, na naš susret koji se trebao odviti, dogoditi, izroditi se na bokovima nedjelje.
Nedjelja je u tajnosti raširila svoje noge, i na svijet je izbacila nas dvoje, mene pretjerano samouvjerenu u trenutku susreta, promatrala sam ga kao žena, taj je pogled bio mekan i zahtijevao je, i davao sve, sve što se ne može pronaći i sve što će tek biti rečeno u žurbi, u neizvjesnosti u kratkoći, u nemogućnosti.
I svijet se zavrtio u poljupcu u obraz, u mirisu kojim sam ga zaogrnula, u dodiru dlanova, u riječima koje su se nizale kao kiša koja ne prestaje padati i ne pita gdje će i kuda će, hoće li učiniti štetu?!
Hoćemo li učiniti štetu sebi, svojim dušama, ljubav je spavala, sanjala je, preživljavala u hladnoći, tami, vlazi, tapkala je u nemogućim uvjetima, ali nije se predala i nije nas izdala.
Bila je poput bolesnika u komi, koji se nije budio dok ga nešto nije otrgnulo iz nepoznatog, stranog i dalekog.
I sada stajati, sjediti, promatrati se, udisati zrak, zapažati razlike, vagati, oblikovati jedno drugo, oblikovati svijet koji se upravo otvara i nudi!
(Strah, uzdasi, ritam, strah, strah, strah, strah, panika!)
Samo sjedimo, ne pronalazimo se u krevetnim odajama, mi smo uskratili jedno drugom čime se drugi site.
Dotaknula sam mu koljeno, savršena isprika, maknuti pepeo koji sam vidjela krajičkom oka, i smijati mu se onako blago, zadnji put, ili prvi put, bez ikakve procijene, bez nade i bez pitanja što će biti u drugom trenutku?
Hoću li u drugom trenutku ridati, bježati, potonuti, zaklopiti oči i nestati u svojoj gustoj tami u dnu sebe?
Samo se predati osjećaju koji mi zapovijeda ne skidaj pogled, ne idi od njega, čuvaj ga kao što više nikada nećeš, budi mu sada sve, sve što nikada nije zamislio da će imati i budi mu sve što mu nećeš niti biti.
Rađaj se na njegovim riječima, odgovori mu na pitanja na koja nemaš pravi odgovor, ali se daj do dna sebe, do kosti koja će se jednog dana koprcati u grobu, produlji ovaj susret kao deliciju koja se blaguje u pravilnim razmacima, koja se žvače točno trinaest puta prije no što se proguta, i ispijaj ga pijuckajući, kao staro vino, uživaj u svakoj aromi otkrivenoj, ali nemoj biti ništa više od onog što će on poželjeti vidjeti u tebi, i ne nudi ništa što nećeš znati stvoriti od sebe, radi njega.
Sudariti se prstima slučajno ili je srce namjerno prizvalo igru koja se odvila samo na sekundu, pa izustila oprosti, riječi kojima smo se pomalo i skrivali od samih sebe u onome drugome, dati riječi koje će zasititi znatiželju i spasiti bol na sigurno, dalje od nas, od mene i njega, pitao me zar sam te upropastio?
Po prvi puta mi je vjerovao kada sam mu davno rekla zauvijek, radi istine koja je lijegala sa mnom u svakoj onoj noći prepunoj klica koje su rasle unatrag, nikako uvis, hrabro sam se držala i dok je pitao, voliš li me još?
Govorila sam mu o tome kao što govorim o svakoj novoj pjesmi, kao o trenutku izdisaja koji slijedi bez moga znanja i bez moje dozvole, bez moje namjere.
Razlio se dan u tu nabijenu ponoć, riječi koje su se nagodile s nama samima, naš se rastanak odvio kraj zelenog kontejnera za smeće, a vidjela nas je samo neka čudnovata žena u šetnji s psom, izgledala je kao proročica koja nas poznaje, i koja sudjeluje u ovoj ludoj predstavi na kraju svemira, kao priča koja je ispričana da bi se naučila pouka, koju sami likovi nikako ne mogu dohvatiti, jer prava priča nikada i nije shvatljiva do kraja, niti su joj želje date na uvid, uvijek likovi ostanu u jednoj slijepoj ulici, škrti za potpunu spoznaju.
Moja je riječ utihnula i njegova se spremala na drugi kraj grada utonuti u san, tek noćni taksist koji me doveo kući, dobio je prve riječi koje su se rodile nakon njega, radi nekadašnjih nas sklupčanih u trenutku prošlosti.
Gužvao si i gnječio prstima teški damast zguravši moje tijelo u svoje
Izrasla sam iz tvoje kože a ti si jedino tako mogao urasti u mene ne znajuć
na što si samog sebe osudio
U svoje dno do boli do gnijezda do krila do rebra koje je bilo Adamovo
do svoje sitne pore stijesnio si me
Zašto si plakao rijekom koju si zarobio u lubanji
ispričao si mi kako se nikada ne igraš boga
Tvoje oči nisu duboka korita kojima bi mogao spremiti
čudesne vode koje paraju Zemljinu nevinost
Od koga si naslijedio taj poriv biti prvi i zadnji
Zar od onog koji je pristao zagristi i okusiti otrov nad otrovima
osudivši tako i moju utrobu na krvarenje
Porodila sam te u svojim snovima pa abortirala
gadiš se samome sebi u vizijama koje te prate
Koliko je uvjerenja trebalo da ti dam pa da uvidiš da se sastojim
od svega od čega ti zazireš
Govoriti o ljudima na glas je sasvim normalna stvar
čemu izbjegavaš razgovor o tvojem ja ili si zaboravio da nisi razbijena vaza koju nogom gaze slučajni prolaznici koju bih trebala žaliti
U mome se oku ne pronalazi ležaj samo vječni pokret
padam u dno koje nema kraja
jača sam od temelja koji podnosi svaku zgradu
ovoga grada
Uništio si dio koji je bio dan da bude uništen
ti si njime preporodio svoju strast za uništenjem
a meni dao oslobođenje od viška
darovala sam ti da budeš muško koje si želio biti
Uvrnuta ličnost od koje ne bježim i kada mi pokazuješ
lovačku pušku koju si dobio u naslijeđe
Izazivam te da je približiš licu koje ti govori
o tajnama koje skrivaš u sebi
to te plaši i pali tvoj gnjev
Igramo se tako onih prvih ljudi koji su u raju poželjeli
biti nad rajem i nad samim kozmosom
O čemu žudiš govore tvoje dvije bijele zmije koje rastu iz ramena
puštam ih da se uspinju nad mojim kapcima
jer pretvorio je Uran moje tijelo u oko nad očima
Odao si moju ravnodušnost kao da je tvoje vlasništvo
pa si me bacio u krematorij za sne
spalio moju riječ i želju koja je rasla kao kuća iznad
tvoje glave poput aureole
Ti si se plašio biti u mom tijelu-oku
nova sudbina svome vlastitom postojanju
Zbrkan redoslijed dana, budim se kad ljudi idu na spavanje,
jedem ono što se nitko ne bi niti usudio, pa se osjećam dobro, bolje no što čovjek može i pomisliti, zavaravam se, pa udaram glavom o zid, gnječim svoja zapešća do granice boli, budim se u znoju, pa prespavam čitav dan, hrabrim se da moram uspjeti, ono što je bitno mi nekako uvijek promakne, laskaju mi, sjajna si, kasnije se zbog toga guram glavu u jastuk, ne valjam, kriteriji su mi visoko, pentram se po ljestvama, pitaju me o običnim problemima, kako da kažem da ih nemam, nisam zamislila biti majka, ali imam čopor djece, Ciganka sam bijele kože.
Pobjegla bih s prvim tipom koji bi mi iščupao svoj ud i stavio ga na dlan, definitivno bih ga poljubila i uhvatila za ruku, prišila mu ga natrag i rekla jebi me.
Dala bih smrti sva odličja ovog svijeta i marš bih joj napisala, uglazbila svaku ruku koju je dotakla.
(Smrt će biti najbolje što će mi se desiti, pišem u dnevnik na stranicu bez datuma i ljubim joj kosu kojom će me zamahnuti, da me bar zareže posred trbuha.)
Snimam dokumentarac s slomljenom kamerom, za rođendan koji slijedi je neću dobiti, stoga snimam dokumentarac koji će se snimati godinama.
Nisam osobito razočarana, prihvaćam suodnos mene i negative
ja nju nerviram kao što i ona mene, to je čist račun, nema plakanja, nema kad bolje razmislim nema uzrujavanja.
(Kraj je bludnica nevjernika i to me tako jako zabavlja.)
(Ako se prikopčaš na mene čovječe, umrijet ćeš jebote! )
Jasnoća kojom govoriš o meni, kao napamet naučen stih kojeg se govori bez osjećaja, beton nasred livade.
Nijansa koja vrišti; totalno krivo!
Zatekao si me u osjetljivom trenutku razvrstavanja računa, koliko sam platila, što sam preplatila.
Gubitak sam objesila o vješalicu kao nov kaput na koji se moram priviknuti, nije moja boja, ali prati moje tijelo i savršeno liježe na moju kralježnicu.
Teret koji nosi novu spoznaju, tko sam danas, i na što ću biti spremna ''biti'' u sljedećem trenutku.
Mogao si me pozvati u šetnju, tada bih morala odjenuti kaput, tvoj početnički krivi potez.
U startu sam već minutu bolja.
Pomalo me plaši tvoja uvjerenost da me poznaješ, svojim jezikom ti nježno kao majka djetetu govorim: kao da kažeš da je čitav svijet zelen i da ga baš tvoje ruke pretaču iz čaše u čašu, kao da si ti vladar i gospodar svih trenutaka u mome životu, kao da osjećaš za čime žudim, zašto spavam na lijevoj strani kreveta, ne želim te otjerati u luđačku košulju, još uvijek te mogu zaluditi, ne znam koliko si svjestan da to mogu učiniti, dovoljno me dovesti do granice, a onda ću sama, hvala!
Sveo si me na neke određene riječi; pametna, neoboriva, slatka, nepredvidiva, i recimo onu najtežu dobra pička.
Voliš me izazivati, ponovila sam par puta da ne govoriš o meni na način, kojim se postavljaš kao superiorniji nad ženom. To je samo riječ, rekao bi, ali
prezirem u tebi i ostalim muškarcima što bi se zgražali da se razbacujem s riječi; kurac!
Ta mi riječ zapinje u grlu i kada je progovoriš ugurala bih ti u grlo tvoj vlastiti kurac.
Neukusan si i prljaš moju prisutnost zdravog razuma.
U tom tvom govoru nije bilo ni trunke ljubavi, pažnje, razumijevanja ili strpljenja, bio je to govor robota, egoista, frajera s bezbroj avantura zakačenih na sad već ispijeno lice.
( daj se pogledaj na što to ličiš? )
Buljila sam u tebe nepristojno, ono što sam u sebi stvorila kao svoje carstvo je nešto sasvim drugo.
Nagovaramo se!
Ti mene da shvatim istinu, ja tebe da je porekneš!
Odguravam tvoj dodir, ne znam koliko ćeš to podnositi, u sebi navijam da traje što duže, zanimljivo je promatrati kako gutaš svoj ponos, sada želiš umiriti dijete koje bljuje vatru!
Neću doći kada me zamoliš, neću!
Ako mi umilnim glasom počneš tepati, bacit ću prvu stvar koja će mi doći pod ruku, vrijeđaš me budalo, vrijeđaš moje strpljenje, moje jasno da i jasno ne.
Ne igram na ženske čari, igram na kartu prebit ću te na mrtvo ime, ako me ne pustiš istog trena.
Vrlo je jednostavno dok ti govoriš, ne slušam te, dok zahtijevaš, izmičem.
Govoriš mi da sam poput djeteta, pristajem na to, time se braniš, time se opravdavaš što si još uvijek ovdje i što sve ovo dopuštaš, opravdavaš me, raduje me ta tvoja gesta, meni je nepoznata.
U zraku je taj divni osjećaj iščekivanja: što će muškarac učiniti, da spasi svoju muškost?
Pokušavaš me pridobiti, pa izvodiš predstavu govoreći; Sad mi je dosta, s djetetom ne želim imati posla, ustaješ, odijevaš jaknu.
Smijem se, možda čak i urličem,
(pitam se kako si dopuštaš tako nisko pasti?)
nisam sposobna odrediti to stanje sreće koja me prožima, dok si stjeran u kut i eto odlaziš.
Na istom smo ćošku, sve je plavo, modro, zeleno, a onda se boje i mijenjaju, moje je raspoloženje loše, i zbog toga me svi čudno gledaju
bacam na vas svoje jabuke, kruške, smrdljive ribe, izmišljene predmete, jedno violončelo, stari raštimani glasovir, kuhinjski element, bocu od vina, savinutu vilicu
voljela bih vas vidjeti u mulju do grla, o tome razmišljam i šutim
Jedan od vas mi govori kako bi volio na tren zaviriti u moj um
smijem se, cerim glasno, neukusna sam, vrištim, ponašam se neurotično,
te moje granice su tako tanke, od samouvjerene žene, do derišta
s tim da ne bih voljela da me nalupaš po stražnjici, već bih te prije skupljenom šakom
nabila po usnici, u svoj punini da šikne crvena krv i tvoj krik da ispuni zrak
Ne, ne bih bila sretna ljudsko me ne čini sretnom
shvatila sam da je ono za čime žudim van mojih mogućnosti
želim se pretvoriti u pjesmu
biti umjetnička slika ili barem dio grafike
voljela bih biti modra boja i biti razmazana po platnima ili jedna riječ koja bi
glasila prljavo i nevino
Ljudi oko mene su na istom ćošku
čekamo vlak, ili autobus, svejedno je što čekamo, ali tu smo, smeta me to što dijelimo moje mjesto koje sam si uzela u svojim mislima i sad je moje
ne zanima me što će tko reći i da li će se smijati mojim prevelikim cipelama
oduzeto mi je iz uma misliti što će drugi misliti
Majka je počupala sve svoje obrve i trepavice, o tome razmišljam dok čekam,
ne razumijem kako podnosi tu bol, razmišljam o tome kako ću počupati svoju bikini zonu, ježim se, grozim se, u stanju sam
U glavi mi skaču riječi slike i scene, kada gledam u drugo lice, ne vidim ništa, jer ne gledam, već vidim što se odvija u mojim kretnjama
osjećam da me dodiruju svojim mislima i kako govore ona je, pogledaj, reci što misliš
Sjedim, osjećam da sjedim ili da lebdim, van sam ovog o čemu, radi čega,
ne dopiru u mene, u moju srž, radi želje za mojim mislima, ne osjećaju svoje, otimaju moja vanjska obilježja gađenjem, naguravanjem, seciranjem
Na istom smo ćošku, otvaram pa raspremam svoju torbu, dijelove u njoj, fotografiram psa koji šepa, rijeku koja se izlijeva, kišu koja pere pločnike, stojim usred kretanja umrtvljena, tišina je u svakom dijelu buke, to me zabavlja, ona postaje, traje, ne prestaje ni kad je ne čujem, smijem se, svi su na istom mjestu sa mnom, ne ljutim se više
samo osjećam gađenje, već prolazi
ovo je jedan blog, koji nije tipičan i na kojem se mi zezamo
ako se netko želi smijati i to, rado je viđen gost
NISAM dobila posao na radiju!
A valjda nisam bila dosta kvalitetna,elokventna,bistra,pametna,mudra,lijepa
p.s. Tražim posao, ako netko ima neku informaciju, il želi pomoć, nek se javi na moj mail danielabezj@gmail.com
p.s. kasnije napišem post, sad idem prvo spavat, odmorit se, napapati, jer sam cijeli dan potrošila na odlazak u drugi grad s vlakom, i povratak natrag, ali imam ISKUSTVO...itd
Iskašljala sam jedno rebro vilicu rajnglu i komadić ljubavi
ogledalo se širi prostorijom
u sebe uvlači nepoznate srodne oblike
smanjujem se pred dokazima vječnosti
odvijene
ako prođeš pored otvorenih vrata
vidjeti ćeš moju molitvu na oltaru
slijepljenu od krvi i sline
sunčan je dan i u mojoj se sobi
ritaju izrođene želje
odspavati još malo/nazvati nepoznat broj i
raspričati se/zaljubiti se u mesara/kupiti
donje rublje/oprati se/otići k liječniku i dogovoriti odstranjivanje
izrasline na uhu/otići na audiciju/napiti se/prestati
razmišljati o posljedicama/zaspati
na kupu složena
povećava hrpu moja abeceda
kraj svjetlosti što dopire tama se podiže na prste
ne bi li vidjela što se krije iza zatvorenog prozora
van nas
Pretjerano razbijam svoje lice u ogledalu, mišlju
Imam snažnu želju iščupati si oči, usta, nos, bradu
Često se poželim unakaziti do neprepoznatljivih razmjera,
no progutam, to nije stvarna želja, to je dio fikcije koja se paraleno odvija u mom paralelnom svemiru
Sastojim se od samodestruktivnih sitnica koje su svakodnevno oko mene,
no one su tako fino nijansirane da ih nitko živ ne primjećuje
Čak ni moj um
Moje su reakcije ljudske
Dok razgovaram sama sa sobom u sobi, promatram sve slike koje su tu ispred mene, svi ti ljudi koji su mi toliko nepoznati, mrski pomalo, reklo bi se da mi se čak i povraća od njih, kao da u meni nema ljubavi, ta suprotnost me para po sredini moga bića, ta dvojnost koju nosim u sebi je toliko izražajna da mi se ponekad čini da više ne mogu sa samom sobom na kraj
Onda samo odem, pokupim prnje, ne objasnim zašto idem, i onda su tu drame, oni ne znaju što će, kako će, zašto sam otišla, a nemam ih snage uvjeriti da je to ono što sam morala učiniti...
Entoni je dobro, za dva tjedna će doći doma, ako se bude i dalje ovako oporavljala,
doktori još uvijek ne znaju točnu dijagnozu, zapravo momentalno je sve nagađanje. Iskreno nemam volje opisivati što se sve događalo, jer je to previše stresno za mene. Glavno da je dite dobro!
Prvo su joj dijagnosticirali poremećaj oba bubrega, koja su (kao) nesposobna izlučiti potrebne tvari, također su rekli da je to neizliječivo i da će dite do kraja života piti tablete, ali kako sada stvari stoje povučena je ta dijagnoza, naravno prvo su sve dobro isprestrašili, tipično za naše ''zdravstvo,'' kako je cijela naotekla, jer je sva tekućina bila u njoj, znači totalno izobličeno cijelo tijelo, lice,trbuh,noge,čak i leđa, što da kažem bilo je zastrašujuće to promatrati, zbog toga je imala čak 50 kg, iako inače ima 41kg, sad se to postupno povlači, zbog toga mora biti pod nazorom.
Neopisivo sam Vam svima zahvalna na riječima podrške, pozitivnim mislima i željama, sad ću polako doći na svoje i ponovno pisati postove.
Toliko za danas!
Duša lebdi, dolazi te pozdraviti, ljubi te prije sna u obraz.
Spušta se na tvoju ruku i brine, ona te njeguje i ustaje svakog jutra
prije no što otvoriš oči, prije no što te ubode igla, prije no što odlaziš pred aparate kojima te mjere, rasčlanjuju, liječe.
Moja te duša grije dok si sama u onoj bijeloj bolesničkoj sobi, dok te guši ustajali zrak, dok ti nedostajem, moja duša osjeti svaku tvoju suzu i tvoj strah.
I ja se ovdje plašim, plašim se kao onda dok si bila mala, dok sam se plašila da će te moj prejaki stisak slomiti, da ću te prejako zagrliti. Ali ja vjerujem u tvoje izliječenje, jer te poznajem, tvoju snagu, tvoju želju da budeš jaka, tako da budem ponosna na tebe, ja to i jesam...
Entoniću!
Sjedim u svome svijetu, pustom bez tvoga osmijeha, tvojih bezveznih i glupavih ispitivanja, čemu ovo, zašto ovo, znaš li?
Voljela sam to tvoje ponekad dosadno ispitivanje, tako smo obje učeći spoznale svijet koji se odvija pred našim očima, ja mnogo ranije od tebe, stoga sam te i čuvala od tvojih prvih kretnji.
Obećala sam da ću te čuvati, no nemoć se uvukla u mene i tako rasturena ležim i sjedim, ne idem s prijateljima na kave, ne izlazim na večernje provode, ne zanima me što se dogodilo u svijetu, jer si ti uvijek bila dio moga svijeta, u kojim smo izvodile po našem ukusu svakodnevne kretnje, gluparije, predstave i pokuse da!
Još kao maleno dijete voljela si oblačiti moje cipele na visoku petu, nisi padala, nikada nisi pala, dopuštala sam ti da diraš moje svete ladice, da brišeš zajedno sa mnom prašinu s mojih knjiga.
Popodne smo spavale u mom krevetu, neopisiv je osjećaj kada sam te tako malenu vidjela kako si sretna i ponosna što smiješ biti tu.
A nisam ti rekla da je radost, prava radost i bit u tvojoj prisutnosti u mom životu.
Da tvoj dječji smijeh daje meni boje, milijardu boja zbog kojih mogu slikati, rastezati, namještati naše nebo koje je moguće radi nas i koje pripada samo nama.
Kao malena djevojčica po najvećem snijegu, nisi imala ni četiri godine, bježala si od kuće k meni, tvoji maleni prstići, ponekad s desnom čizmicom na lijevoj nozi i s lijevom na desnoj. Guši me ta slika i proganja, jer te volim kao što majka voli svoje dijete, ne, ne može biti manja ta ljubav, samo stoga što te nisam rodila. I nije manja. Jača je no što će itko pomisliti, povjerovati, izmjeriti, no što ćeš ti ikada znati.
Tvoj je dom oduvijek bila ova moja čudna soba, gdje je već toliko djece odraslo, u kojima sam Vam svima otvarala nove svjetove, palila maštu, govorila Vam da možete biti sve što Vam srce šapuće, i da ste uvijek ovdje doma.
No ti si jedno od moje djece koje najviše volim, jer si od malena bila najmanje zaštićena od svojih pravih roditelja, jer si uvijek bježala da te njegujem svojom ljubavlju, brigom i igrom.
Ne mogu zaboraviti tvoje žive oči kada si tek došla na svijet, bile su to drugačije oči od svih drugih očiju, smeđe tople, one oči koje nikad ne izdaju, znala sam da ćeš biti veliki čovjek jednog dana.
I jesi, nisam se razočarala u tvojoj borbenosti koja je svakodnevna, od sve djece ti ličiš najviše na mene, tvoj karakter je nalik mome, humana si i daješ srcem sve što možeš dati i ponosna si, ne dopuštaš da te pljuju i vrijeđaju, i izdigneš se kako sam te učila od malena.
I vjeruješ mi, poštuješ me i grliš me i dan danas, kada već imaš trinaest godina, i kada svakodnevno i dalje učimo skupa kemiju, fiziku i sve one nama dosadne predmete, kada mi pričaš o prvim dečkima, simpatijama i svim onim malim ženskim stvarima.
Nedostaješ mi od kada si u bolnici ti jedno malo čudo, nedostaje mi tvoje prigovaranje što baš sad moram učiti, ili meni se danas ne ide u školu, ili zar baš moram prvo pospremiti sobu, a tek onda k tebi?
Nedostaje mi to što prvo uletiš u moju sobu kao uragan i skočiš na moj krevet kao da je oblak na kojem je mekanije i udobnije.
Teško mi je čitati tvoje poruke, baš onu najteže gdje pitaš zašto ne bih mogla doći k tebi i prespavati u praznom krevetu preko puta tvog, i onu gdje pišeš kako čuvaš novce na mobitelu kako bi mi svaku večer mogla bar par sms-ova poslati, a ne znaš da mi se srce slama od boli, što ti ne mogu ostvariti želju, i samo na jednu minutu doći u posjetu, jer su posjete strogo zabranjene.
Znam da nije pošteno što...
Mnogo toga nije pošteno Entoniću, ni ta tvoja prokleta bolest, ni to što ćemo dugo morati čekati da se vidimo, iako u trenucima ludosti, poželim doći samo na minitu da te vidim, i da ti dam jednog ogromnog plišanca da te grije, ta ludost se u ovom slučaju kada je u pitanju tvoje zdravlje neće odviti, tvoja učiteljica ludost, ovog će puta ukrotiti samu sebe, jer cijena je prevelika, a ponekad Entoniću moj cijena se ne smije platiti.
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...
