Razderana noć na mom pragu
strši i koprca se kao riblje kosti u
kontejneru
Sve više smrdi
Odmahujem rukama nevidljiv dah
koji izdaje presudu
Osjećam svoja pluća koja se
napinju kao da će se rasprsnuti
Rukama mi marširaju trnci
Sve je to nezaustavljivo
Životinja je među ljudima
Ima isti oblik kao čovjek i čovjek do njega
Iste ruke kao što su moje
No ispod očnih kapaka živi
njeno visočanstvo s pandžama od čelika
Jednim jedinim pokretom
na hrpu sprema plodove moga uma
Pretvaram se u željeznu šipku
i zamahujem cijelim tijelom
naprijed iako ne vidim od
očiju koje su slijepljenje
Čujem smijeh ne vidim lice
obuzeto demonima
Nemam snage jesti niti okusiti vodu
ostajem u krevetu tako živo mrtva
puna raspucanih rana
Prilazi mi obzirno kao što prilazi
svećenik nad gubavca
Prijetvorno jer se boji vlastite vjere
Sprema se sagnuti nad moje ledeno tijelo
borim se bestjelensim snagama
Hladno mi je
buncam
Stvaram snove i izbacujem ih poput pljuvačke
to je obrana kojom se jedino znam služiti
riječ koja je neizbrisiva na usnama
Ispušteni krikovi noći kroz maglu se probijaju
kao crvi koji gmižu na postelji u kojoj nešto trune
bez spasa
podižem mlitavu ruku kroz zrak
ne plašim se više
na neku sam foru od sinoć otprilike od 19 h do jutros u 8 h neprestano šljakala ko u rudniku na book i završila sve
sad još moram samo napravit provjeru, poslat je urednici i gotovo
može ić u tisak
jedva čekam, aha!
my book, just my !
svima hvala na riječima podrške, sad idem leć i spavat
do sutra, ako sve bude po planu, sutra novi post i ponovno moji dragi
blogodani !!!
Ljubljam Vas sve !
Janis Joplin Little Girl Blue ( obožavam ovu pjesmu )
( u gužvu upala spremno! naoružana strpljenjem do zuba! ljudi ovaj tjedan moram napravit sve za knjigu da mi napokon izađe, tak da se čitamo za par dana!
Ljubljam vas sve i mislite na mene i javite mi se bar malo da se nasmijem prije pada u krevetčinu tvrdu ko kamenčugu )
Njeno tijelo
te ruke i oči njena kosa i svaka riječ
one ne pripadaju
ta njena bol i koljena i krila kojima leti i pada
pa se razbija i prelijeva ko kiša po staklima
ta njena borba i strah i inat i prkos i krv
bojim se da ih neću osjetiti
njene su kose bile tako oštre
a usne tople i meke kao oblaci
koža se činila beskrajno modra
od njene nahlađene mašte s kojom se igrala
iza svakog kuta iza svakog kruga iza svakog početka
znala je trčati i stajati pa se smijati kao da je poludjela
molio sam je da se umiri da mi se približi
hvatao je za ruke
ali ona
ona je bježala i nestajala
pa bi odjednom iskočila iz neke tijesne ulice
sva mirišljava po duhanu
pitao sam je da li si opet pušila
govorila je nisam
pa je kolutala očima
i vjerovao sam joj pa nisam
na svaku riječ i na svaki pokret
a znao sam da ih ima sedam
tih ljuštura tih maski tih nadanja i umiranja
i nisam se bunio
čitav svemir mi je svjedok da se ni jednim dijelom sebe nisam bunio
a kako i bih
kada se smijala
ona se tako lijepo smijala kao da plače i kao da gubi i kao da pobjeđuje
taj njen smijeh
nitko nikada neće moći ukrasti
a onda onda bi se zamislila
pa bi sjedila i dugo ćutila samo bi se igrala sa svojim papirima
gužvala ih pa ih gurala u boce
kao male planete govorila je
i nije me smetalo što stalno govori o pikulama o kako me samo to nije smetalo
a trebalo je i mnogo toga je trebalo da bude
ali nije bilo
sve što je htjela i sve što joj se činilo da hoće
grabila je kao dijete u slastičarni
pohlepno i bez zadrške
a kada bi otkrila da u tome nema ničega novog
zaboravila bi to i odložila u kut kao potrganu lutku
pratio sam je kada je hodala
o Bože takav hod još nisam vidio
stalno sam joj govorio opjevat ću tvoj hod u jednoj pjesmi
a ona se rugala
ne nećeš moći moj hod se ne može zarobiti u pjesmi ni riječi
i sada vidim da sam griješio
taj njen hod o kakav je samo imala hod
graciozan dostojanstven niti brz niti spor i cijela je nekako izmicala
ja to ne mogu i ne znam riječima naslikati
voljela je utorke i srijede sve do neke tamo smrti jednog njenog pjevača
kada se zaklela da utorke više neće voljeti
ni srijede jer su srijede tako bijele
pitao sam je što joj to znači i kako jedan dan može uvijek biti bijel
a ona ona se nije trudila objasniti
samo je čvrsto rekla zato jer je to tako
nitko joj se nije usudio prilaziti niti bi je itko pitao štogod
samo djeca koja su joj hrlila u tramvaju busu ili na ulici
a ona je s njima kao božica plesala pogledima po trgovima i pločnicima
o kakav je to samo ples bio
kao svemir dok pleše sa uranom venerom i plutonom
mučila ju je bijeda pa bi dugo plakala i ljutila se i mrštila
pitala bi me kako mogu kupovati tako skupe stvari
i imati savršene cipele i odijela kada maleni bosi cigani prose gradom
i uzalud sam joj govorio i objašnjavao jer znala je ona isto kao što i sada zna
no stalno ju je mučila ta strepnja i bol ta nepravda i hladnoća
volio sam je promatrati dok se češljala i prolazila svojom kosom
kao da krči pute u neke tajanstvene svjetove
i širila je mirise neke ljetne i totalno nejasne mirise
kao da je sama svoj miris u mirisu
vodio sam je u kazališta ona se odijevala kao filmska diva
i zavodila je muškarce ni sam Bože ne znam kako
samim pogledom il nečim tajnim jer govorila je tijelo ja i nemam
uzalud sam joj govorio dokazat ću ti noću
ljubit ću te od nožnih prstiju do tjemena
govorila je neću nikako ne diraj me
i kada bih je dodirnuo o Bože kakvu bih samo grižnju osjećao
kako bi se ona samo umrtvila i gledala me tim svojim statičnim plavim očima
i nisam je više dirao puštao sam je da ode
da nestaje da me ubije ja bih joj i to dopustio
a onda su dolazili oni dani u kojima bi se ona osjećala neslomljivo
vodila bi me tada na neka neobična mjesta gdje su se okupljali
muzičari slikari i sva svita
kako je tek tamo mijenjala svoja svojstva
sva ona svoja lica tu bi se izmjenjivala kao filmske scene
i tada više nisam shvaćao tko je ta ona pored mene i sa mnom
u svim tim danima
obećavala je da mi neće obećati ništa
i dala je baš ništa i sve na ovome svijetu dala je tako jasno
odlučno i čvrsto kao što ni jedna žena na ovome svijetu neće dati
i odjednom opet ode i ne vrati se i ne pitam se više
ni gdje je ni tko je ni hoće li se nekad sjuriti kao ranjena ptica na moj prag
ni na telefon više ne gledam kao na prijatelja koji će mi svaki čas zazvoniti
ne gledam više ni vijesti ni ne slušam radijske programe
ne čitam više novine i ne osvrćem se na ulici kako bih uhvatio neki novi lik
jer sve ono što se u njoj sakupilo prevrnulo bi cijeli svijet u jednom nadanju
i plašim se da više nikada ne bih mogao vidjeti onu kakva je u meni sada
u ovome trenu kao u čitavoj vječnosti
Blog je još uvijek aktivan i tamo možete ostavljati komentare
onima koji su tek sad primjetili što se dešavalo preporučam
da pogledaju početne postove!
Ludim opet ti pišem, ah znam neće ti smetati, nećeš me pitati zašto to činiš, nisu li ta pitanja totalno bespotrebna i besmislina? Kako objasniti o čemu pišemo kad ni sami ne znamo gdje će nas ono odvesti, samo imamo potrebu, snažnu potrebu pisati, izbaciti, a kad počnemo, ponekad se čini da to nije ono u što smo vjerovali da će izaći na papir...
Vidiš ti nisi gad, ali mogao bi postati, možemo biti što god nam dođe.
Samo je pitanje koliko dugo želimo igrati određenu ulogu, recimo ulogu djevojke, žene, kurve, dame, klaunice, ja naime jako često znam u svome tajnom gradu, ah i nije tako tajan dovraga, u Umagu otići u staru jezgru, odjenuti bijelu haljinu, snažno bijelu, napudrati lice, i glumiti porculansku lutku, šutjeti, samo se pomicati, uživim se u to i to je moja omiljena stvarnost, tada osjećam pritisak svih pogleda na sebi i osjećam se bitnom tako kao obična lutka, bitna sam njihovim očima, njihovoj znatiželji, i bitna sam im sve dok sam ja djevojka porculanska lutka, ali kada bih odjednom iskočila, prestala se pomicati u svega par pokreta, oni bi se razočarali sa mnom, jer bih postala kao i oni, počela bih hodati, morala bih piškiti i nešto sasvim drugo, recimo morala bih potrčati u potrkovlje i gurnuti ruku niže, pa sve niže i dodirivati se recimo, ne oni nikako ne bi mogli podnijeti da ta ista porculanska lutka, da je ona djevojka i da svojim prstima lagano mazi svoj klitoris, tu je nevinost razbijena, i više nikada ne bih mogla biti u njihovim očima ona znatiželja, jer bi se njihova znatiželja istrošila, zasitili bi se svoje znatiželje, ona bi im došla glave.
Stoga ne traži me kad ti nisam potrebna, niti me ljubi dok ne osjetiš želju za mojim usnama, ne zagrli me dok ti ne počnem nedostajati, niti me želi dok ti je draže biti sam...tako sam obično govorila njima...
Nisu me baš shvaćali ozbiljno, možda dijelomice jer su vjerovali da sam ona porculanska lutka i da sam time nježna, njihova, da trebam zaštitu...
A ja trebam nekog tko će me voljeti, ali kojeg ću moći odgurnuti i reći, pusti me sada te istinski mrzim, ali ta osoba mora razumjeti, da kada je mrzim da je ne želim odbaciti, niti je želim izgubiti, već da je i mržnja sastavni dio bliskosti...mislim da to nitko ne razumije, možda sam si ja uzela preveliko pravo, ali drugačije ne mogu...moram nekoga mrziti, da bih ga mogla voljeti, moram ga odgurnuti, da bih mu se mogla približiti, i moram biti ravnopravna, a opet slaba, pa jaka i tako u krug, sve nijanse, tonske skale, a mora me i boljeti, mora me boljeti ta ljubav, to odbacivanje i uzimanje, moram se grijati i hladiti kraj te osobe...i otići, zalupiti vratima, pa se vratiti, ići van, na neko neobično tamno mjesto, gdje su čudni ljudi, onako nemarno odjeveni, gdje se smije, gdje se zadimljeno, ali ukusno...
Mnoge od nas nazivaju čudnim nadimcima, samo neke od nas ne nazivaju nikako, jer su totalno neprimjetini, jedno dugo razdoblje sam bila upravo to neprimjetna, trudila sam se svim žilama biti neprimjetna, kao sjenka koju vidiš, a nikako je ne možeš dohvatiti rukama, u neprestanom bijegu, od koga?
Od same sebe ponajviše...nazivali su me kasnije svakako, ali to sam naravno zaboravila, kao vodenjačica, nikada se i nisam pretjerano zabrinjavala što će drugi, bilo mi je uvijek bitno što ću ja...ako ćemo to nazvati sebičnošću neka tako i bude...
To razdoblje je trajalo u osnovnoj od petog do osmog razreda, jer prve četiri školske godine, sam doživljavana kao zločesto, hirovito, nesmotreno dijete, koje možda čak i boluje od altruizma, naravno već kod prvog susreta s onima koji presuđuju, bilo je sasvim jasno da ne bolujem od nikakvog altruizma...već da sam samo hiperaktivnija no što je to uobičajeno...
No učitelj koji me ponižavao, jer me povlačio za kosu, jer mi je koncentracija doista bila slaba, jer mene je uvijek zanimalo više i drugo, i letjele su mi misli, gusko, glupačo...itd...mislim da se već tu stvorio moj prezir spram muškog roda.
No kako sam sasvim normalna zdravog duha osoba, kasnije sam naučila da nisam bila kriva ja, nego dotična osoba, i jednom prilikom kasnije dok sam već odrasla, kad sam ga srela nasmijala sam mu se u lice, onako pobjednički kako to čine žene koje vjeruju u sebe,iako se do tada sa svojim mučiteljem nisam susretala...dakle peti razred, prava sjena, bježala sam u neki svoj imaginaran svijet, tome je pripomogao jedan vrlo bitan događaj koji me određuje kao osobu, vjeroučiteljica nam zadaje zadaću ( ne sjećam se točno naslova niti teme ) pismenu, tada sva sretna činim ono što jedino znam, pišem, no kada dolazi na red drugi put čitanje zadaće, pred cijelim razredom, bivam opomenuta da sam lažljivica, da to nisam mogla sama priznati, i da bolje da priznam sada da ja nisam mogla koristiti tako komplicirane riječi...
povrijeđena ljutita, ostajem pri svom i kažem da sam je sama napisala, vjeroučiteljica igra na moju savjest i kaže dobit ćeš peticu, ali to će ti biti najveća kazna...nakon toga plašim se više uopće govoriti, uopće postojati i odlazim, nestajem s ove planete, tako se bar činilo.
Pritom se odigra zanimljiva igra sudbine, na oba uha gubim sluh, zbog gluposti, do 70% i 80%
odlazim na operaciju, ne čujem druge ljude, jebeno ih ne čujem, tapkam u svome ja, samo to čujem, samu sebe iznutra i plašim se pomalo...jako se plašim, i promatram lica oko sebe koja mi govore, a ja ih ne čujem...odlazim u bolnicu, operacija nije bila niti teška, niti vidljiva, ugrađena mi je plastična cijevčica u svako uho duljine 5 mm koja mora pomoći da neki kanalić zacijeli, kasnije se ona mora vaditi van...u međuvremenu ponovno dobivam sluh, osjećam se kao da sam iz vrtloga života bačena u ponor, pa nekim čudom ponovno izvađena van, i živim, opet...čekam 2 godine, zatim ponovno idem na operaciju...vraćam se svome svijetu, ali s zapamtljivim detaljima one odvratne bolnice i svih onih ljudi koji su sa mnom dijelili sličnu sudbinu, nisu čuli, koliko dugo?
Neki zauvijek nit neće moć čut, neki samo na tren, no svi smo kraljevi tišine, koji ne poznaju više niti sami sebe i ne vjeruju u svoje tijelo, svoj oblik, svi se nalazimo u čekaoni koja će kod mene trajati eto i traje sve do danas...
Srednja hvata želja za novim početkom, postajem ponovno dijete koje grabi ručicama sve što joj je nadohvat ruku, no u njoj se i dalje stvara određen prezir prema muškom rodu...( iako imala sam savršenog djeda koji me odgojio, i oca koji je uvijek radio, ali i bio tu, oni su bili nježni kakvi očevi i djedovi trebaju i biti ) no ostali muškarci u meni stvaraju mučninu, odlučujem se igrati, osjećam u sebi nadmoćnost, samim time što ih ne osjećam, što sam prazna kada bi me netko i htio dotaknuti, odmah u startu gubi, to je borba koju neće moći dobiti...
No ipak zaljubljujem se ludo prvog sata u profesora likovnog odgoja, stariji, čudan, neobičan,drugačiji, svoj...
Čini se da me razumije, ima naočale, još uvijek je mlad, ima lijepe oči, izaziva me...
Pravim se četiri godine da ga ne primjećujem, on mene isto tako, osjećam da se nešto događa, istupam uvijek u javnosti...ludujem, svugdje sam, pijem,živim, posjećujem neobična mjesta koja me privlače, odjednom svi žele biti sa mnom, u mom društvu, pitam se zašto?
Postajem još luđa, odjevam se kako mi dođe, čak i pidžamu prilagođavam cesti i pretvaram stare bakine cipele za pješačenje u klaunovske, bojim ih s temperama, sad već svi gledaju tko sam i što ću jednom tek postati, govore mi o karizmi, tada ne shvaćam o čemu govore, jer ja sam obična Daniela bez j, iako upoznata s time što karizma znači.
Pišem, sve što pišem uništavam, ne valjam, znam to jako dobro, ne želim vrijeđati poznate pjesnike i pisce svojim žvrljotinama, ludim, putujem, uništavam samu sebe, muškarci i dječaci prolaze kroz moje prste, djevica sam, jako dugo do dvadesete čak...iako ih ljubim, dodirujem, odbacujem, smiješni su, tjeram ih da me mole, na koljena, na pod, odmah, onda možda...sve sam tužnija i jadnija, to ne pomaže...mislim da volim njega, profesora, ali moram biti strpljiva, ne mogu mu dopustiti da ulazi u moj život, ne, nikada, on je samo moj...svađam se sa samom sobom, prijetim si, malo nedostaje da se kažnjavam i fizički, ali ne režem se, ne volim krv, ne volim bol, ne dolazi u obzir...
No gladovati mogu, pa gladujem, povrćam, pijem što više mogu, ali izgledam dobro, bolje no ikad, uvjeravam se da sve kontroliram, pa to je tako jednostavno...i je neko vrijeme, a onda naglo jednog dana, jutra samo se budim, i dokazujem samoj sebi tko vlada sa mnom, ne pijem, niti gutljaj, godinu dana uopće ne, niti kap...a onda ponekad, rijetko kad, i danas s prijateljima, kad se nešto slavi...jer uvijek je lijepo slaviti.
Profesora osvajam, nekako, ni sama ne znam kako, ali kada ga dobivam na pladnju, shvaćam koliko sam ove četiri godine lažno žudjela za njim...on je prevarant, želi sve odmah sada, moje tijelo, moje meso...užasavam se toga, ne voli on mene, uvjeravam se da me ne voli...odlazim istog trena sa spoja, kiša je, sve se doima kao scena u sjajno režiranom filmu, ovaj put režiram ja osobno, u sebi žudim da se vratim, da ga zagrlim i da ga preklinjem pomozi mi, vrati mi mene meni, spasi me, voli me do boli, voli me, voli me, tako jako želim da me netko voli, ali odlazim, on uvrijeđen povrijeđen...ne razgovaramo više...do ove godine, ovog kolovoza, ponovno se ludničarski napijem jedne noći, nazivam ga, nalazim broj na internetu, i on je začudo pijan...razgovaramo dva sata, dobit ću abnormalno visoki telefonski račun, upozorava me, on je na mobitelu, ja na fiksnom...govorim mu, šuti, ja vladam svime...
Pita me voliš li me, kažem ne znam, kaže znam da me voliš...inače ne bi zvala...zatim kaže oženio sam se, osjećam da će mi se srce prepuči od olakšanja, nemam više što tražiti, no zatim slijedi, ali sam se razveo ove godine, srce mi se mrvi, jer otvara novu šansu, no opet on vodi, no imam djevojku stariju od tebe 3 godine, smijem se, kažem čestitam...hoćemo li ostati prijatelji? Kaže svakako hoćemo, ajde idemo na kavu.Danas ne mogu, putujem na večer, žao mi je, kada se vratiš kaže...odlazim vraćam se, pa opet odem, tako kroz 2 mj nebrojeno mnogo puta, više mu se ne javljam, dolazi sms, inteliber sjetio sam te se...ne odgovaram...šutim...
Smijem se, znam da nemam koga zavesti, ne više, nemam snage za to, ne nijednog muškarca više navoditi na to da misli da sam sposobna voljeti, da mogu biti divna djevojka, još bolja žena, ljubavnica, nemam što ponuditi...
Ne znam ni sama tko sam, ni što želim biti, pisanje je jedino u što vjerujem, to je dio mene koji me ne izdaje, kao što me ne izdaje sada u ovom trenutku dok pišem ovaj predugačak mail neznancu...
Zašto to činim, ne znam izazvao si me, i onda sam izazvala samu sebe...valjda je to olakšanje što je netko nalik meni...i što nekome mogu reći, i ja bih tebe zavela jednom davno, ali možda smo oboje napokon u pravom trenutku na pravom mjestu u pravo vrijeme i možda možemo govoriti o sebi, bez samodokazivanja...to je lijepo.
Ne idem ti na živce, ne znam ni sebi ne idem, a ponekad si danima jako znam ići na živce...
Kad će doći do toga, prestajemo mailati...
Sada idem, doista idem, kamo? Ne znam možda u šetnju, treba mi malo ovog prehladnog zraka...
Možda se čak i pogiram sa vlastitom sjenom, dugo nismo bile doista u sjeni...
U iščekivanju sam da mi ugase blog, jer to je čini se logičan slijed. Kada te netko pobjeđuje na domaćem terenu, u vlastitoj igri, najlogičnije je otjerat pobjednika i oduzet mu pravo igre!
Ja na svome brodu ostajem do samog kraja, propadajući s njim!
Ali i u očekivanju sam sedmodnevnog gubitka interneta, točnije mogućnosti pristupa internetu zbog spama, samo čekam i imam osmijeh na licu.
Tako se zaustavlja sloboda govora.
U današnje doba demokracije, još uvijek se ljudi boje govoriti, a oni koji govore prolaze s etiketama koje ih prate cijeli život : -nevolja!
Tako se vrti u krug igra monopoli koju sam igrala kao klinka, to govori mnogo toga, da se klince od malena priprema na ovaj surov svijet i da svejedno malo tih istih dječjih ručica kasnije zna zagospodariti svojim svijetom.
Sloboda govora samo i isključivo onda kad od toga imaju koristi ''velikani društva'' ono malo luzera koji ugnjetavaju običan ''radni'' narod!
Na javni odgovor uredništva s primjesom privitizma, ironije, ali i samoironije, jer dovraga tko se u tom tekstu osjeća manje vrijedan, ako uopće želi nekog povrijediti rugajući mu se, kao klinici u vrtiću?
Ruga se jer je netko dijete izbacio iz njegove igre i poslao ga mami da mu obriše suze i onda se dešava upravo to, mama ga tješi :
-sine nisi ti kriv, oni su krivi, ti si pametan, pa se dijete upirući prstom vraća na teren i glasno govori :
-Vi nemate pojma, jer tako je rekla moja mama, a moja je mama uvijek u pravu, ili u prenesenom značenju : uredništvo je uvijek u pravu, i ako mi kažemo da je tako, tako će i biti.
Iza tog teksta se krije nemoć, nemoć koja govori o kompleksu manje vrijednosti, jer dovraga možeš zasjesti na poziciju, ali ako je ne znaš voditi, obit će ti se o lice kad tad, i to najviše boli, priznati da stvari ne funkcioniraju i da nikad ni neće funkcionirati, s obećanjem koje puše samo ovce, dobro hajde kad već molite, otvorit ćemo help desk, nek vam bude!
Jer je to jedino što znaju, kukati, prigovarati i plakati ko mamini sinovi!
A nas nazivaju naivcima, samo pokušavaju prebaciti lopticu, ali jebiga
''autogol''
Ha drago moje uredništvo, ne da više neću spamat, već više neću servirat svoje znanje i umijeće na vašoj trapezi!
Biserje pred svinje, ne pada mi na pamet!
Ako netko svrati, upravo je 2021god
početak jednog novog pisanja,
jednog novog svijeta
koji me obuzima sasvim!
Ovo je po prvi put u mom životu
da pišem isključivo za samu sebe,
jer i pišem samoj sebi, u svim oblicima,
igram se i kreiram, zabavljam,
ostvarujem sve što mi drugi nisu dali,
jer ni ja njima nisam dala!
Nisam bila dovoljno JA,
uvijek su mi drugi bili ispred mene same !
Ne zanimaju me bivše ljubavi,
bivši neuspjesi, ne obraćam se nikome
osim čovjeku kojeg stvaram.
Stvaram i sebe i njega u SADA...
Koliko je on stvaran i hoće li stići
saznati ćemo na kraju ovog puta!
Ako je netko voljan kupiti
u V.b.z.u se može, a i
putem interneta:
Glasovi ispod površine
A.Majetić & D. Trputec
Pisanje je propadanje kroz sebe
i pad na dno sebe
knjige su moje ljubavnice, moji svjetovi, moje carstvo, tu je onaj najkrhkiji dio mene, najcisci, najvrijedniji, od tuda potjecem, to je moja krv i moj dnk,tu mogu pobijediti svoje tame, od tuda crpim snagu za zivot u reali, medu ljudima...moj istinski zemaljski pocetak i kraj...
)
