|
Zbrkan redoslijed dana, budim se kad ljudi idu na spavanje,
jedem ono što se nitko ne bi niti usudio, pa se osjećam dobro, bolje no što čovjek može i pomisliti, zavaravam se, pa udaram glavom o zid, gnječim svoja zapešća do granice boli, budim se u znoju, pa prespavam čitav dan, hrabrim se da moram uspjeti, ono što je bitno mi nekako uvijek promakne, laskaju mi, sjajna si, kasnije se zbog toga guram glavu u jastuk, ne valjam, kriteriji su mi visoko, pentram se po ljestvama, pitaju me o običnim problemima, kako da kažem da ih nemam, nisam zamislila biti majka, ali imam čopor djece, Ciganka sam bijele kože.
Pobjegla bih s prvim tipom koji bi mi iščupao svoj ud i stavio ga na dlan, definitivno bih ga poljubila i uhvatila za ruku, prišila mu ga natrag i rekla jebi me.
Dala bih smrti sva odličja ovog svijeta i marš bih joj napisala, uglazbila svaku ruku koju je dotakla.
(Smrt će biti najbolje što će mi se desiti, pišem u dnevnik na stranicu bez datuma i ljubim joj kosu kojom će me zamahnuti, da me bar zareže posred trbuha.)
Snimam dokumentarac s slomljenom kamerom, za rođendan koji slijedi je neću dobiti, stoga snimam dokumentarac koji će se snimati godinama.
Nisam osobito razočarana, prihvaćam suodnos mene i negative
ja nju nerviram kao što i ona mene, to je čist račun, nema plakanja, nema kad bolje razmislim nema uzrujavanja.
(Kraj je bludnica nevjernika i to me tako jako zabavlja.)
(Ako se prikopčaš na mene čovječe, umrijet ćeš jebote! )
|