|
Jasnoća kojom govoriš o meni, kao napamet naučen stih kojeg se govori bez osjećaja, beton nasred livade.
Nijansa koja vrišti; totalno krivo!
Zatekao si me u osjetljivom trenutku razvrstavanja računa, koliko sam platila, što sam preplatila.
Gubitak sam objesila o vješalicu kao nov kaput na koji se moram priviknuti, nije moja boja, ali prati moje tijelo i savršeno liježe na moju kralježnicu.
Teret koji nosi novu spoznaju, tko sam danas, i na što ću biti spremna ''biti'' u sljedećem trenutku.
Mogao si me pozvati u šetnju, tada bih morala odjenuti kaput, tvoj početnički krivi potez.
U startu sam već minutu bolja.
Pomalo me plaši tvoja uvjerenost da me poznaješ, svojim jezikom ti nježno kao majka djetetu govorim: kao da kažeš da je čitav svijet zelen i da ga baš tvoje ruke pretaču iz čaše u čašu, kao da si ti vladar i gospodar svih trenutaka u mome životu, kao da osjećaš za čime žudim, zašto spavam na lijevoj strani kreveta, ne želim te otjerati u luđačku košulju, još uvijek te mogu zaluditi, ne znam koliko si svjestan da to mogu učiniti, dovoljno me dovesti do granice, a onda ću sama, hvala!
Sveo si me na neke određene riječi; pametna, neoboriva, slatka, nepredvidiva, i recimo onu najtežu dobra pička.
Voliš me izazivati, ponovila sam par puta da ne govoriš o meni na način, kojim se postavljaš kao superiorniji nad ženom. To je samo riječ, rekao bi, ali
prezirem u tebi i ostalim muškarcima što bi se zgražali da se razbacujem s riječi; kurac!
Ta mi riječ zapinje u grlu i kada je progovoriš ugurala bih ti u grlo tvoj vlastiti kurac.
Neukusan si i prljaš moju prisutnost zdravog razuma.
U tom tvom govoru nije bilo ni trunke ljubavi, pažnje, razumijevanja ili strpljenja, bio je to govor robota, egoista, frajera s bezbroj avantura zakačenih na sad već ispijeno lice.
( daj se pogledaj na što to ličiš? )
Buljila sam u tebe nepristojno, ono što sam u sebi stvorila kao svoje carstvo je nešto sasvim drugo.
Nagovaramo se!
Ti mene da shvatim istinu, ja tebe da je porekneš!
Odguravam tvoj dodir, ne znam koliko ćeš to podnositi, u sebi navijam da traje što duže, zanimljivo je promatrati kako gutaš svoj ponos, sada želiš umiriti dijete koje bljuje vatru!
Neću doći kada me zamoliš, neću!
Ako mi umilnim glasom počneš tepati, bacit ću prvu stvar koja će mi doći pod ruku, vrijeđaš me budalo, vrijeđaš moje strpljenje, moje jasno da i jasno ne.
Ne igram na ženske čari, igram na kartu prebit ću te na mrtvo ime, ako me ne pustiš istog trena.
Vrlo je jednostavno dok ti govoriš, ne slušam te, dok zahtijevaš, izmičem.
Govoriš mi da sam poput djeteta, pristajem na to, time se braniš, time se opravdavaš što si još uvijek ovdje i što sve ovo dopuštaš, opravdavaš me, raduje me ta tvoja gesta, meni je nepoznata.
U zraku je taj divni osjećaj iščekivanja: što će muškarac učiniti, da spasi svoju muškost?
Pokušavaš me pridobiti, pa izvodiš predstavu govoreći; Sad mi je dosta, s djetetom ne želim imati posla, ustaješ, odijevaš jaknu.
Smijem se, možda čak i urličem,
(pitam se kako si dopuštaš tako nisko pasti?)
nisam sposobna odrediti to stanje sreće koja me prožima, dok si stjeran u kut i eto odlaziš.
|