Danielaland : Svevremenski let

Na istom smo æošku, sve je plavo, modro, zeleno, a onda se boje i mijenjaju, moje je raspoloženje loše, i zbog toga me svi èudno gledaju
bacam na vas svoje jabuke, kruške, smrdljive ribe, izmišljene predmete, jedno violonèelo, stari raštimani glasovir, kuhinjski element, bocu od vina, savinutu vilicu
voljela bih vas vidjeti u mulju do grla, o tome razmišljam i šutim


Jedan od vas mi govori kako bi volio na tren zaviriti u moj um
smijem se, cerim glasno, neukusna sam, vrištim, ponašam se neurotièno,
te moje granice su tako tanke, od samouvjerene žene, do derišta
s tim da ne bih voljela da me nalupaš po stražnjici, veæ bih te prije skupljenom šakom
nabila po usnici, u svoj punini da šikne crvena krv i tvoj krik da ispuni zrak

Ne, ne bih bila sretna ljudsko me ne èini sretnom
shvatila sam da je ono za èime žudim van mojih moguænosti
želim se pretvoriti u pjesmu
biti umjetnièka slika ili barem dio grafike
voljela bih biti modra boja i biti razmazana po platnima ili jedna rijeè koja bi
glasila prljavo i nevino

Ljudi oko mene su na istom æošku
èekamo vlak, ili autobus, svejedno je što èekamo, ali tu smo, smeta me to što dijelimo moje mjesto koje sam si uzela u svojim mislima i sad je moje
ne zanima me što æe tko reæi i da li æe se smijati mojim prevelikim cipelama
oduzeto mi je iz uma misliti što æe drugi misliti


Majka je poèupala sve svoje obrve i trepavice, o tome razmišljam dok èekam,
ne razumijem kako podnosi tu bol, razmišljam o tome kako æu poèupati svoju bikini zonu, ježim se, grozim se, u stanju sam

U glavi mi skaèu rijeèi slike i scene, kada gledam u drugo lice, ne vidim ništa, jer ne gledam, veæ vidim što se odvija u mojim kretnjama
osjeæam da me dodiruju svojim mislima i kako govore ona je, pogledaj, reci što misliš

Sjedim, osjeæam da sjedim ili da lebdim, van sam ovog o èemu, radi èega,
ne dopiru u mene, u moju srž, radi želje za mojim mislima, ne osjeæaju svoje, otimaju moja vanjska obilježja gaðenjem, naguravanjem, seciranjem


Na istom smo æošku, otvaram pa raspremam svoju torbu, dijelove u njoj, fotografiram psa koji šepa, rijeku koja se izlijeva, kišu koja pere ploènike, stojim usred kretanja umrtvljena, tišina je u svakom dijelu buke, to me zabavlja, ona postaje, traje, ne prestaje ni kad je ne èujem, smijem se, svi su na istom mjestu sa mnom, ne ljutim se više
samo osjeæam gaðenje, veæ prolazi


ovo je jedan blog, koji nije tipièan i na kojem se mi zezamo
ako se netko želi smijati i to, rado je viðen gost