|
Duša lebdi, dolazi te pozdraviti, ljubi te prije sna u obraz.
Spušta se na tvoju ruku i brine, ona te njeguje i ustaje svakog jutra
prije no što otvoriš oči, prije no što te ubode igla, prije no što odlaziš pred aparate kojima te mjere, rasčlanjuju, liječe.
Moja te duša grije dok si sama u onoj bijeloj bolesničkoj sobi, dok te guši ustajali zrak, dok ti nedostajem, moja duša osjeti svaku tvoju suzu i tvoj strah.
I ja se ovdje plašim, plašim se kao onda dok si bila mala, dok sam se plašila da će te moj prejaki stisak slomiti, da ću te prejako zagrliti. Ali ja vjerujem u tvoje izliječenje, jer te poznajem, tvoju snagu, tvoju želju da budeš jaka, tako da budem ponosna na tebe, ja to i jesam...
Entoniću!
Sjedim u svome svijetu, pustom bez tvoga osmijeha, tvojih bezveznih i glupavih ispitivanja, čemu ovo, zašto ovo, znaš li?
Voljela sam to tvoje ponekad dosadno ispitivanje, tako smo obje učeći spoznale svijet koji se odvija pred našim očima, ja mnogo ranije od tebe, stoga sam te i čuvala od tvojih prvih kretnji.
Obećala sam da ću te čuvati, no nemoć se uvukla u mene i tako rasturena ležim i sjedim, ne idem s prijateljima na kave, ne izlazim na večernje provode, ne zanima me što se dogodilo u svijetu, jer si ti uvijek bila dio moga svijeta, u kojim smo izvodile po našem ukusu svakodnevne kretnje, gluparije, predstave i pokuse da!
Još kao maleno dijete voljela si oblačiti moje cipele na visoku petu, nisi padala, nikada nisi pala, dopuštala sam ti da diraš moje svete ladice, da brišeš zajedno sa mnom prašinu s mojih knjiga.
Popodne smo spavale u mom krevetu, neopisiv je osjećaj kada sam te tako malenu vidjela kako si sretna i ponosna što smiješ biti tu.
A nisam ti rekla da je radost, prava radost i bit u tvojoj prisutnosti u mom životu.
Da tvoj dječji smijeh daje meni boje, milijardu boja zbog kojih mogu slikati, rastezati, namještati naše nebo koje je moguće radi nas i koje pripada samo nama.
Kao malena djevojčica po najvećem snijegu, nisi imala ni četiri godine, bježala si od kuće k meni, tvoji maleni prstići, ponekad s desnom čizmicom na lijevoj nozi i s lijevom na desnoj. Guši me ta slika i proganja, jer te volim kao što majka voli svoje dijete, ne, ne može biti manja ta ljubav, samo stoga što te nisam rodila. I nije manja. Jača je no što će itko pomisliti, povjerovati, izmjeriti, no što ćeš ti ikada znati.
Tvoj je dom oduvijek bila ova moja čudna soba, gdje je već toliko djece odraslo, u kojima sam Vam svima otvarala nove svjetove, palila maštu, govorila Vam da možete biti sve što Vam srce šapuće, i da ste uvijek ovdje doma.
No ti si jedno od moje djece koje najviše volim, jer si od malena bila najmanje zaštićena od svojih pravih roditelja, jer si uvijek bježala da te njegujem svojom ljubavlju, brigom i igrom.
Ne mogu zaboraviti tvoje žive oči kada si tek došla na svijet, bile su to drugačije oči od svih drugih očiju, smeđe tople, one oči koje nikad ne izdaju, znala sam da ćeš biti veliki čovjek jednog dana.
I jesi, nisam se razočarala u tvojoj borbenosti koja je svakodnevna, od sve djece ti ličiš najviše na mene, tvoj karakter je nalik mome, humana si i daješ srcem sve što možeš dati i ponosna si, ne dopuštaš da te pljuju i vrijeđaju, i izdigneš se kako sam te učila od malena.
I vjeruješ mi, poštuješ me i grliš me i dan danas, kada već imaš trinaest godina, i kada svakodnevno i dalje učimo skupa kemiju, fiziku i sve one nama dosadne predmete, kada mi pričaš o prvim dečkima, simpatijama i svim onim malim ženskim stvarima.
Nedostaješ mi od kada si u bolnici ti jedno malo čudo, nedostaje mi tvoje prigovaranje što baš sad moram učiti, ili meni se danas ne ide u školu, ili zar baš moram prvo pospremiti sobu, a tek onda k tebi?
Nedostaje mi to što prvo uletiš u moju sobu kao uragan i skočiš na moj krevet kao da je oblak na kojem je mekanije i udobnije.
Teško mi je čitati tvoje poruke, baš onu najteže gdje pitaš zašto ne bih mogla doći k tebi i prespavati u praznom krevetu preko puta tvog, i onu gdje pišeš kako čuvaš novce na mobitelu kako bi mi svaku večer mogla bar par sms-ova poslati, a ne znaš da mi se srce slama od boli, što ti ne mogu ostvariti želju, i samo na jednu minutu doći u posjetu, jer su posjete strogo zabranjene.
Znam da nije pošteno što...
Mnogo toga nije pošteno Entoniću, ni ta tvoja prokleta bolest, ni to što ćemo dugo morati čekati da se vidimo, iako u trenucima ludosti, poželim doći samo na minitu da te vidim, i da ti dam jednog ogromnog plišanca da te grije, ta ludost se u ovom slučaju kada je u pitanju tvoje zdravlje neće odviti, tvoja učiteljica ludost, ovog će puta ukrotiti samu sebe, jer cijena je prevelika, a ponekad Entoniću moj cijena se ne smije platiti.
|