|
''prevara izdaja odricanje izlaganje
rastvaranje obilaženje pomicanje''
Nekada sam vjerovala u tebe znaš?
Vjerovala sam u silu koja je hodala tvojim rukama, onda dok si oblikovao glinu u hladnoj i prljavoj sobi, obična prozaična soba, bez nekih neobičnih detalja, nimalo maštovita i neobična, takvu sam naime oduvijek sama vodila, već tu smo se razlikovali.
Po boji parketa, moji ofarbani plavim lakom, a tvoji obični smeđi, već vidno izlizani parketi.
Uvijek te iritiralo kada bih ti postavljala naočigled obična pitanja, kao ona što voliš jesti, da li te uzbuđuje jelo koje nalikuje na vaginu ili na penis, nisi mi uspio odgovoriti, rekao si da se zajebavam.
Pa dobro, ako je tvoja umjetnost bila zajebancija onda je možda moglo i svako moje pitanje biti odgovor na tu tvoju zajebanciju s kojom si se suživio.
Muškarci ne osjećaju bubrenje srca, eksploziju koja razara pluća i drhtanje glasnica u trenutku blizine bića koje mu je spremno dati sve.
Vjerojatno to nisi razumio, stoga sam te mogla držati u šaci, jer u riječi nisi vjerovao, one su bile moj instrument koji ti nisi čuo, mogla sam s njima manipulirati ili biti iskrena, tebe to nije diralo, ali kada sam ti uputila onaj tamni pogled, ili kada bih te ugrizla onda, e onda si ti vidio koliko smo udaljeni jedno od drugog.
Dva planeta koja se privlače silovito kao što zemlja privlači kišu kako bi se napojila, a onda je otjera svojim suncem koje se naglo pojavi u dosluhu.
Tvoje su plahte bile raznježene kada bih ih oprala u perilici, jer bi ih začinila s malo omekšivača i sve je poprimalo neku tako običnu toplinu, kao onu kada izletimo iz maternice nespremni na sve što će se odvijati pod našim malenim nožicama, još nespremni ručicama udariti nečije lice, bez značaja, ali upravo ti slučajni instinkti iskazuju pravu prirodu koja raste u nama, male krvoločne zvijeri, mirisne po mlijeku koje zahtijevamo.
Nismo se slagali baš u ničemu, osim kad su nam jezici bili isprepleteni, u trenucima kada se nije moglo doći do daha.
Nisi znao vjerovati koliko mi se u tim trenucima gadiš, odbijao si u to vjerovati, jer za tebe je to bila potreba koju tijelo nameće, a meni potreba za kojom srce napušta stanište moga bića i stišće se uz tvoje tako nemoćno to vidjeti.
Nisi razumio kako ljubav tvori odbojnost i gadljivost koja se širila poput zloćudnog tumora.
No nisam se čudila što ne razumiješ baš ništa osim zadanog i eto dohvatnog...ti si jednostavno stalno hvatao moje sise, bedra i stražnjicu kao da hvataš samu bit postojanja...a u meni se polako skupljao revolt, dan po dan, iz trenutka u trenutak, sve dok nisam uzela svoje knjige, papire, vazu s frižidera u kuhinji.
Nekako osjećam, duboko u sebi znam da nisi primijetio da me nema, da su ostali samo zadnji snovi što teku krevetom kao krvave mrlje mojih ciklusa koji će biti isprani vremenom.
|