|
Uronila je u more s jasnom vizijom stapanja.
Više ništa oko nje nije postojalo, sve i svi su izgubili važnost.
Prijetvorno toplo more na površini odjednom je postalo tamno, hladno i strano u dubini.
To joj se svidjelo jer ju je podsjećao na nju samu.
Klizila je površinom munjevitom brzinom kao da joj život ovisi o tome, isključivo o tome.
Odjednom je zastala, na dnu mora ugledala je uže, čvrsto stegnuto za kamen, zaronila je duboko i uhvatila kraj, zanimala ju je dužina…
Dužina!
Nju zanima dužina svega, dužina života, dužina ručnika, dužina ispravnih misli, dužina srca, dužina jedne ljubavi, dužina dotičnog užeta!
Poželjela je uže učvrstiti za ruku kako bi se prisilila ostati ovdje zauvijek, no uže je bilo predebelo, a njena ruka savitljiva, neuhvatljiva i skliska, njena ruka uvijek izmiče.
Završila je s naglim pokretima i ujednačila je disanje, odlučila je pobjeći na drugo mjesto, razlog nepoznat!
Svemu je razlog nepoznat, mislila je ona ( u to je bilo tako lako vjerovati).
Smjestila se ispod starog bora, sunce je prodiralo kroz guste grane i Ona je bila zadovoljna.
Opet je pomislila na dužinu, ovaj put na dužinu ostanka ovdje.
Tada ga je ugledala.
On onako mokar, izdržljiv, tamnoput, no prije svega uhvatila mu je pogled.
Mračan, opasan, snažan, prepotentan, nabijen erotikom…pogled.
Njegove smeđe oči, doživljavala je modrima.
Voljela je modre oči, podsjećale su je na more i na ostanak ondje gdje se uvijek može ostati bez straha.
Ima modre oči, smatrala je, no to mu nije pomoglo da se ureže u njeno srce, dakako nije ju zanimalo niti njegovo ime.
Zvala ga je On…to joj je davalo dozu sigurnosti u njenoj glavi, On ili Ono…stvar…nešto što se nje same zapravo i ne tiče.
Ponekad su se i sreli, možda su im se i pogledi spojili, možda ju je poželio zamoliti za novine koje je svejedno gužvala iako ih uvijek i nije stigla pročitati dok bi On došao, ali nije mu željela dati ni jednu jedinu šansu koju bi mogao iskoristiti i obratiti joj se.
Ionako je On u njenoj glavi bio samo jedan od onih koji oduzimaju sve, a ne daju sebe…
Zapravo mislila je, ako je i On takav, onda su previše slični…morala je priznati samoj sebi da sebe čuva samo za sebe…srce joj je počelo snažnije kucati kada se suočila s tom činjenicom.
No kretalo se dalje, ispočetka…
Šetajući onim dijelom grada koji je uvijek nekako nedokučivo tajanstven, šetajući noću dok nikog nema, osjećala se tako živom.
Živjela je noću i plašila se dana, noću se živi, a danju se sanjari…nedokazana teorija koju je samoj sebi nametnula…iz opet tko zna kojeg razloga…
Rekla sam, niste zapazili?! Ona vjeruje da je razlog uvijek nepoznat!
Strah! Ona se strašila njih muškaraca poput njega vidjela ih je na svakom koraku, nikada joj nisu dali mira, iako joj se većina njih nije niti pokušala približiti. Vidjela ih je samo danju.
Gušila se od njih, željeli su lutku za jedan dan, a Ona ako je i željela biti lutka, onda je željela biti lutka za cijeli život…nikako se to nije poklapalo…nikako.
A njene sjene prošlosti, samo su je činile nervoznijom no ikada ranije.
Kada bi ih srela vjerovala je da su svi identični…samo s različitim maskama na licu…a to je izazivalo mučninu kod nje!
Ona se ponavljala, uvijek monoton hod i ista razmišljanja, ista mjesta,no različite banalnosti!
Voljela je iste vizije, a krhkost njene duše najbolje bi se mogla usporediti s krhkošću najobičnijeg stakla, otporna na male udarce, no jedan jači odvodi u totalni kaos.
Šetala je još uvijek, nije se znao ni dan, ni sat, ni godina. Njoj to ionako nije predstavljalo ništa, živi i to je jedino važno, mislila je…
I dok je koračala spremna na različite mogućnosti događanja, ipak nije bila dovoljno spremna na susret s njim…noć je pobogu!
Jak udarac-kaos!
Sutradan…bilo je rano jutro.
Ušla je u more s jasnom vizijom stapanja, jasnijom no ikada prije!
Kretnje su joj bile profinjene, meke, doimala se poput kakove božice.
Odabrala je rano jutro, jer tada je bila mučna tišina i nitko je nije mogao vidjeti.
Ribari su se odavno vratili iz ulova…nije bilo prijetnje njenoj trenutačnosti.
Zaplivala je laganim, smirenim, ujednačenim zamasima, bila je dovoljno daleko i zastala je…plutala je po površini, opustila se i zurila u prekrasno modro nebo, shvatila je u tom trenutku da na ovome svijetu ima najviše modre boje.
Modro nebo, modro more, sve su to samo nijanse, modro more, modro nebo, modre oči…nekoliko je puta ponovila modre oči...
I odjednom ovaj se put stvarno više nije imala razloga strašiti nikoga.
Ovaj put za nju više ništa nije postojalo…ništa nije bilo…za nju!
Sutradan su ribari, u njenom zaljevu izvjesili crne zastave ( za nju modre).
I nebo je bilo nekako tmurnije modro, a more?
A modro ju je more posljednje obgrlilo i spojilo se s njom, sve do onog trenutka dok jedan dobrovoljac ronilac nije otpetljao uže s njenog dugog vrata (pronašla je način, vrat nije izmicao) i posljednji put izronio njeno beživotno tijelo, modro tijelo…
Beživotno tijelo s smiješkom na licu.
I ležala je tako dok nisu stigla mrtvačka kola, neki prolaznik je primijetio njene modre oči.
I sve je u njenim očima imalo sjaj, sve dok se netko nije sjetio zaklopiti joj oči…
Više nije bilo modre boje!
|