|
Noć se razdragano prišuljala oko moga vrata i obgrlila me kao meko mačje krzno, godila mi je njena pažnja i miris koji me poveo u misli koje su me tako često opsjedale. Što sam dalje odmicala poznatom šumskom stazom bijela je jesenska rukavica bila nestrpljivija te me je uhvatila nježno za vrh nosa, a onda je utonula u moje oči.
Hodam bez ikakvog posebno cilja, u sebi pokušam nabrojati razloge zbog kojih zalazim sve dublje u nepoznat teritorij.
A onda me obuzme lagani strah, prodrma mi kosti i ja zastanem na tren.
Ogledam se oko sebe, nigdje nikoga samo svi oni zvukovi koji su u filmovima lažno upotrebljeni kao specijalni efekti.
Bez daljnjih razmišljanja otisnula sam se u prostranstvo.
Miris mokrog šumskog tla i trulog lišća pobudio je u meni osjećaj lebdenja.
U meni se više ništa nije bunilo protiv daljnjih postupaka.
Ova je noć kao stvorena za prepuštanje.
Hodala sam dovoljno dugo, sve dok mi se prsti nisu već nahladili, a misli sasvim jasno razbistrile, tako je dobro biti ja pomislim.
A onda, onda osjetim lagane iglice koje me bockaju oko srca, sva ona draga lica koja sam susretala niz sve te vjekove. Više nisam bila sigurna koliko sam dugo ovdje i koliko imam godina, jedino što je bilo sigurno je to da sam baš sama.
Nisam se trudila previše objašnjavati tko sam, i zašto još uvijek zadrhtim kad čujem stare melodije na radiju. Jednostavno sam znala, da pripadam nekom drugom vremenu, koje se ne može definirati.
Uskoro je došetao moj davni prijatelj, ušuljao se u moj um, i pridružio se mojoj vječitoj borbi sa samom sobom.
Pitao me je, kako sam, zašto imam taj čeznutljiv pogled i da li bih se voljela vratiti natrag, među naše?
Odmah sam mu rekla da je vrijeme ono što je varljivo i da se ne mogu igrati sa mnogim ljudima kojima sam potrebna čak i ovako daleka dok noću lutam sama i govorim sa svojim nastancima. Nije mu trebalo dugo da me razumije.
Uvijek mu ponavljam isto, a on uvijek dolazi u trenucima dok se odričem same sebe, da bih ponovno izronila iz mrtve dubine kao cjelina.
Stajala sam tako neko vrijeme na mjestu s kojeg se vidi cijeli grad, nije se promijenio, barem ne ovako noću, dok se svi dotiču ispod pokrivača.
Samo ja sam još uvijek ona ista ja. U potrazi za ključem svemira koji se ne pronalazi u matematičkim formulama, kemijskim procesima, niti molitvama.
Taj odgovor bojim se nije za svačije uši.
Rekla sam si, dobro je što te nitko ne poznaje ovoliko koliko te ja poznajem, jer možda bi svijet tada bio drugačije raspoređen.
Tvoje haljine bi tada bile u ormaru, hlače na policama, a pikule bi bile samo igračke dječurlije u kvartu.
Ovako ti usamljena i osamljena pronalaziš odgovore u banalnim sitnicama koje te okružuju, ne zbog materije, ili teksture, već zbog značenja pojedinih riječi, zbog značenja njihovog otkucaja srca na vrhu jezika.
Odgovori koji se kriju ispod korijenja drveća, ispod kapi kiše koja udari u staklo prozora. Odgovori koji su nijemi i slijepi, odgovori koji se trgaju i lome, da bi se prikazali na tanjuru svjetlosti, ali odgovori koji su spremni na čekanje.
Noć se u tom trenu uvukla još dublje u svoje odaje, zaparadirala pozornicom moga uma, i utihnula negdje blizu moga srca.
Naposljetku morala je i ona zaspati, odmoriti se. Noć koja sjedinjuje patnje i radosti za ljude oko mene, ali i noć koja meni donosi putokaz gdje sam nekada davno bila, i gdje ću s završetkom svoje teatralne misli i krenuti.
Daleko je to od smrti i vječnog života, daleko je to od pitanja i odgovora.
Daleko a sasvim jasno, potonuće u onome što riječ sadrži.
|