Danielaland : Svevremenski let

Placidia zadrhtavši reèe, više te i nisam oèekivala!
Nasmijala sam se i sjela u luèki bar, nisam znala kamo s rukama.
Neæeš li zapaliti, zadirkivala me, zaklopila sam oèi, i istjerala naèisto tko æe od sada ovdje vladati.
Valovi su podivljali i sva ona mirnoæa koju sam susrela promatravši plavetnilo iz trajekta, sada je nestala, još se usudila reæi, eto sve pokvariš!
Nije ona imala pojma koliko se pitanja u meni postavlja i kolike æu ja ovdje noæi provesti u bunilu i muci.
Stegnula sam joj ruku, rekla joj, žao mi je zbog ovog što æu uèiniti, ali ti moraš shvatiti, jedna od nas dvije je ovdje previše, otvorila sam oèi i nasmiješila se sluèajnim prolaznicima!
Krenulo je samo od sebe.
Samoæa kojoj sam bila prostrta na dlan, da sa mnom èini što želi, nataknula mi je masku straha, sama na otoku, sama bez ijednog poznatog lica.
Momentalno sam joj opalila šamar i zakoraèila dublje u otok, do ljetne kuæe boje limuna, iz daljine su se nazirala njena vrata, sklad nekog drugog vremena, nagrizao je moje zadnje sumnje.
U tom sam trenutku pomislila, odlasci uvijek nude neki suludi osjeæaj slobode.
Odeš napustiš svoju svakodnevnicu i osjeæaš da ti neki teret više ne visi za vratom, teret koji nazivamo redom. Kako se s godinama mijenjamo, s time se mijenjaju i omjeri oko nas, stoga oko nas nikada neæe postojati konaèan red.
A mi u vjeèitoj potrebi, potrazi, za tim istim redom, samim time u vjeènom nemiru.
Morala sam s time rašèistiti, barem pokušati.