Danielaland : Svevremenski let

Sve su se moje godine slijepile za oène kapke i sada tiho pjevaju operetu, a èudnovati ljudi u danu, lebde, smiju se, rastu iz zemlje kao cvijeæe, to je naèin, na koji se ja nosim sa svijetom.
Ne shvaæaš, znam da si mi se nasmiješio iz pristojnosti, tako to èine muškarci poput tebe, izgubljenih duša, prodanih snova, poljuljanih moguænosti.
Nasmij se jednom, nasmij se dvaput, al nasmij se iz dna svoga biæa, ne mogu te gledati kako stojiš nijem i slab, ne znam da li sam ti uopæe draga.
Otvoreno me pozivaš da ti se pridružim, a zagrljaj je tako hladan, i nema više sulude ovisnosti jedne djevojke koja bi ti nekada naèinila krevet od svoga tijela.
U redu je, prošle su godine, susreli smo se, jer sam ja to tako uredila, moj ponos je izdržao tipkanje sms-a, i èula sam ti glas, ali nisam drhtala.
Ne znam što je s tobom, nisi bio ovakav?!
Osjeæala sam nekada tvoje vrelo srce. Što je tvoje sada ostalo u tebi?
Znam èovjek s vremenom zastrani, osjeti se bolno i nikako da išèeprka tmurne oèi koje u njemu rastu, koje ga izjedaju i bolno se šire poput zloæudnog tumora zdravim tijelom.
Moram ti reæi, da sam svejedno vjerovala da si ostao onaj muškarac koji božanstveno izgovara moje ime, nekako sam željela da je bar ta uspomena živa i da te mogu doživjeti, ali ti si bio mirniji, dalji od samog sebe, dalji od svih i tada si mi dao do znanja, da je potrebno, samo da pristanem roditi ti dijete, sina ili kæer, da bi te to povratilo u život.
Time bih nešto, što, dala marioneti koji pokret i osmijeh?
Kolika je cijena pitam te, a ti mi uzvraæaš s vaðenjem prošlosti iz ormara:
što ti zapravo znaš o meni, i zašto si me ostavila u onom danu, nabijenom snagom koja razara um, koja razara i srce, koja razara i sudbinu?
Moguænosti su ostale na stolu, kao jelo, koje se ohladilo, i koje više i nije jestivo.
Moram li ti reæi, da je moje srce slobodno, i da ne pristajem, kao što nikada ni nisam, na manje od svoje slobode. Ne moramo mi više govoriti o obiènim stvarima, niti se pozdraviti na ulici, ali pogledaj nas, sebe, pa mene, svijet se nastanio na našim ostatcima.
Moja je prevara oduvijek bila opipljiva, prevarila sam te sa samom sobom, nisi me nauèio, kako od dobrog ne voditi na zlo, nisi se usudio.
Žena poput mene ostaje sama, izdana od sebe i baèena niz rijeke misli, koje plove u beskonaènost, o meni se neæe šuškati u kuloarima, ja im pljujem u lice.
Odstrani me iz svog ateljea, preklinjem tu posljednju ovisnost, biti muza, kraljica ili prostakuša. Nisam roðena da postanem tek jedna uloga, ime mi je Sve.
Pusti me, propast æu, ako mi bude osloboðenje preteško, ali od svoje ruke nadjaèana.

U svome sam koraku tek dalja od svijeta koji bi me mogao uhvatiti za ruku.
Ponovno æu krenuti svojim hirovima ususret, novi grad, novi dodir mirisa iz zraka.
More koje me doziva i baca u borbu, stapanje mene i njega, tek èin jednog biæa.
Osjetiti kamen pod tabanima, šutjeti u vjetru i ploviti brodom, nekim dubljim vodama.
Ne suditi više s odlaskom niti tebi, niti sebi.
Pronašla sam ja zagrljaj koji æe me grijati noæima.
Mir koji me vodi u svakoj mojoj zori, i koji putuje sa mnom.
Nježnost koju osjeæam i dok me najluðe kiše šibaju.
Vratit æu se zbog svijeta kojeg sam ostavila za sobom, prijatelja, ulica i trgova, promijenjena u jednu noviju ja, koja je nauèila uvijek ispoèetka boriti se sa vlastitim željama, pa makar i na smrt!





Dragi prijatelji, izostat æu s bloga na neko vrijeme, jer putujem na odmor.
Javit æu Vam se na povratku!



Daniela