|

Roman Zaslonov
Ti si uvijek tu
i gledaš što ti nudi novo lice
što pronađeš ukloniš
podređuješ sebi
znam rekao si mi
da to nije to
ali to je jedino što možeš
dijeliti s bezbrižnosti
prečvrstom sam te rukom vodila
sve ove godine kroz snove
mirno i odlučno
pa si danas
pokorno izgovorio
oprosti
od kojeg slijepljeni su dan i dan
dva nimalo taktična dara
sudbine i pijanstva
moje neustrašivosti
želje da rastrgam barbarski tvoje ime
svu tu bol kojoj sam načinila
posteljicu malenu
i odgajala je kao dar nad darovima
no pukao je zadnji strah u meni
raširio krila donio tamu
nad kolovoško sunce
zadrhtala ti je ruka i srce se skotrljalo
na dlan
što ja radim ovdje
u tvojoj najslabijoj eri
kako se usuđujem dodirnuti te
punog besmisla
izgubljen si
ni tvoje pitanje voliš li me još
ne odzvanja kao molitva više u mom srcu
plač i korov napustili su moje carstvo
izgon je određen mojom biti
sada spavam kraj sebe same
idi otpušten si biti
moja nepregledna daljina
kojoj moja cesta neće postati križanje
|