|

Kroz zid naslonjene misli
kao prašnjave daske oslonjene
olako jedna pored druge
posjedni me
polegni me
biti ću ono što ti nećeš vidjeti
niti moju bol nećeš prepoznati
imam stakleno lice
iza mene je isto što i ispred mene
omotana sam svojim stanjem
izbočena u staloženosti
tako prkosim
samoj sebi
jer dovraga još uvijek se tražim
gutam vreline hladnoće
bojim se i tresem
trgam se i slamam
ljuta sam i divlja
gutam te
ti ne osjetiš
kidam od tebe dio po dio
ti ne slutiš
ovoj katastrofi još se ne vidi
razmjer
vodim igru
položenih udova
pa ih okrećem
ti se smiješ
neslutiš
žena sam
ne poznaješ moju moć
i moju veličinu nad svime čime vladam
ponizna sam samo samoj sebi
svijet koji leži pored tebe
ostaje ti nedohvatan
|