|
Trčao je gradom za njom.
Mislio je da je to jedino što može u tom trenu učiniti.
Nije mu palo na pamet da je pusti da ona ode.
Kišilo je, on u tankim bijelim lanenim hlačama i u bijeloj majci, te kožne sandale.
Platio ih je više no što bi ih platio da je ona bila s njim.
Ona se razumije u precijenjenost.
Dapače precijenila je i samu sebe ovaj put, bila je toga svjesna od trenutka kad joj je napisao prvi sms.
A za ovu priču je bitan upravo taj sms, isto kao što je i bitno to da je on bio mokar do kože, ali je trčao.
Izgledao je staro, jednostavno joj se ništa u tom trenu nije svidjelo na njemu, ne to lice ju više nije privlačilo. Okrutno no tako je, na njemu ničeg više nije bilo, samo očaj.
Po prvi puta je shvatila kako je to bolno za njega, ma moralo je biti, tako je izgledalo, pitala se da li bi on mogao dobiti infarkt od ovakvog napora?!
Razmišljala je o prošlim danima.
Što ga je lakše zavodila, on se nudio više, voljela je to, ali nije voljela sebe u tom odrazu njih.
Sjećala se da joj je netko jednom rekao da je ljubav bezgranična, a ovdje je ona sama stvarala granice.
To joj je bilo dovoljno da izvodi što joj padne na pamet.
Da razbije granice, koje sama stvara.
Onda se osjećala mirnije, ali svaki put kad bi njih dvoje razbili njene granice, ona bi izmislila novu i snažniju.
Znala je da to on neće moći dugo podnositi.
Pa je trčala gradom.
On nije mislio ništa, on je samo trčao za njom.
Jedino što mu je palo na pamet je bilo da što to ona sada opet izvodi?
Gdje će u ovoj noći sada sama?
Nema kabanicu, novca, nema ništa.
Nije se usudio pomisliti da ima sebe.
Ali ne i njega, iako joj se nudio.
Dva različita svijeta, on i ona.
Odjednom je pukao grom, ona je stala, nasred ceste.
Tramvaja ionako nigdje nije bilo, svi su se negdje ugnijezdili, bila je to ona od onih kišovitih noći dok se i ulične mačke sklanjaju u rupe.
Dotrčao je do nje, uspuhan i umiljat, pomaknuo joj je nježno kosu s lica.
Ona ga je pogledala zahvalno, bio je tu.
Njegovo lice, to njegovo lice, više nije bilo važno kako izgleda.
Bojala se, poljubio ju je.
Pitala ga je, a što kada jednom više nećeš????
Poljubio ju je opet i zagrlio snažnije.
Par mjeseci kasnije
Njenom sad već dugom, plavom, ispeglanom kosom, i crnim tušem iscrtanim kapcima bila je toliko zadovoljna da se smiješila neprestano, doimala se sretno.
Dok je izlazila iz zadimljenog noćnog bara, u pratnji prijateljica,
on ju je čekao iza ugla s kišobranom, pozdravila ih je i njih dvoje su nastavili u samo njima poznatom smjeru.
Hodali su ulicom, ona sva vrckava i ponovno zaljubljena, osjećala se kao da je odrasla i da više ne mora postavljati granice, pa da ih ruši. Kao da se sve posložilo.
Godina dana kasnije
Jedne večeri dok se vraćala s nekog tuluma, kada je ušla u stan, on je bio prazan.
Njega nije bilo. Ništa njegovo, čak ni prljavi veš.
Sjela je u fotelju nijemo.
Prošlo je par sati.
Otvorila je mobitel i čitala poruke, onda je naišla na onu njegovu prvu.
''Ljubavi ti si moja ljubav i uvijek ćeš biti. Ti si moja ostvarena sloboda.
Volim te dušo moja.''
Nasmijala se cinično i snažnije no ikada...nije je izbrisala, ostavila ju je u memoriji i dalje.
Mirno je skinula haljinu crne boje, te nakit, umila lice i otarasila se tragova šminke.
Otuširala se na brzinu, pogasila svijetla i usnula bezbrižno.
Sutra je novi dan ponovila je prije sna...
Sedamnaesti dan mjeseca srpnja i što se desilo dok me nije bilo?
|