petak, 29.06.2007.

Patnje mladog H!




Image Hosted by ImageShack.us




Uvod u neko bolesno stanje
kalvarija je goli kurac
otjerati biće koje smo začeli u onim noćima
mladosti i ludosti
bez pitanja kako li će ono disati
hoće li grcati od svjetlosti dana i plašiti se mraka
ili će biti junak

On se boji
moj brat
po maminoj sestri
onoj koja sjebe sve što stigne
sina iz prvog pokušaja

Koliko sam je puta mrzila jer
čini sve što bi ugrozilo ljubav
mrzim je i sada

Pokucao je na vrata i
traži da prespava
pretvaram se
glumim da će sve biti oke

I tako on u mračnoj sobi
mojih roditelja
gubi svoje dostojanstvo
telefon zvoni
nejavljamo se

Želi spavati
ne spava
znam da plače
prvi put javno

Više se ne bojim
grizem usne
čvrsto odlučujem da ću još jednom
ispočetka
biti ona koja
liječi
koja je tu
u svaki tren

Nije nam jasna više
ni noć ni njen smisao
bogatstvo koje imamo
njegova tri stana
moje dvije kuće
što nas to čini sretnima
mržnja

Osjećam da noćas mrzi samog sebe
govori to nijemim pokretima
znam da se boji jutra
jutra u kojem će morati stići
na vrata opet k njoj
s odlukom

Ona sada u svom carstvu
praznom stanu
pije tablete za smirenje
i glumi žrtvu
opet su drugi krivi
nimalo ona

Kao mala naučila sam
od nje isto to
prebacivanje krivnje
ali ja to ne koristim
kod mene debela prašina

Hodam po sobi
po kući
prevrćem stvari
pa pišem

Osluškujem u tami
kako sam se našla u ovom
kolosjeku

Telefon zvoni i zvoni
osjećam kako uživam u tome
što ona pati
što noćas neće spavati
nećemo ni mi





22:28 Komentari (32)




četvrtak, 28.06.2007.

Abeceda suživota



Image Hosted by ImageShack.us




Danas je umro Dragutin Tadijanović!
Osim što imamo iste inicijale, nemamo nekih sličnosti.
Srela sam ga par dana, nakon devetnaestog rođendana
kod hotela Dubrovnik, izvadila dnevnik i rekla, molim Vas,
hoćete li mi se potpisati?
Pitao me je, a što će ti to?!
Rekla sam, ne znam ni sama!
Potpisao se s osmijehom.
I ja sam se nasmijala i otišla...
Danas je otišao On!
Počivao u miru!





Ne pitaj me kada šutim
i ne traži suglasnost na mojim usnama
da biti će sve u redu

već nije dobro

Planine su na mojim kapcima
zauzele teritorij

i ostati će dok ne stanu ratovi

Pusti me da plačem
da otarasim sa sebe
prokletnike
što grebu me iznutra

na teške sam ih muke stavila


Pusti me da plačem
od jačine kojom rasparat ću sve
što sam stvarala
i svaku svoju riječ koju sam odaslala na papir


I ne pitaj ništa
i neka ti ništa ne bude jasno





22:07 Komentari (31)




utorak, 26.06.2007.

Prevlast

Image Hosted by ImageShack.us

Federico Fellini




Uvući ću se u svoju kralježnicu
ispružit ću noge preko nje
i ridat ću kao razdvojena životinja
razlivenog uma

po stolu
daljinskom upravljaču
klamerici
žvakaćoj gumi
olovci

petama ću razbiti staklo
i samo za nju
izvući ću živu slezenu
da popije je njena
iznemoglost
svi grijesi žudnje strasti
stegnuta vagina
gole grudi

stršati će mojoj opomeni
kao osuda propaloj
klimavoj slici
na koju me je pribio čavlima

iz poda
izviru gurnuta grebanja

ustat ću
zavezana
slijepljena
utegnuta
udubljena
zadnjom i prvom snagom
rođenja i smrti
da ubijem tvoje odvratno lice
ljubavnika



19:07 Komentari (46)




ponedjeljak, 25.06.2007.

Pored očiju prapovijesti



Image Hosted by ImageShack.us







Imaš lice
čisto i bijelo
nevino i sneno

hrabra sam
crn li si

nećeš dokazati pogledom hoće li
smrt
il
nebo
kriknuti

upozorenje:
hrabrosti odustani
zaustavi, idi, kreni

blagim i krvavim
suzama na dlanu
daj oprost

krikni u dah
da ona si
što nema krila podrezana

vjeruj onom snagom
koja ne zna
kamo s tobom
kamo sa sobom

ne budi se pored očiju
prapovijesti

o, care, u vatri nestale carevine
moje ludosti nisi dostojan
rađaj se u kriku spasa
teško je buditi se kraj
zabluda
osamsto i neke žene

dotičem ih u njegovom udu
bijesnom
sada samo kurva djevica
žena kraj istine liježem
s nožem u kutku srca

izdao me varalica
kojem polog bila sam

teško je grliti se
nuditi se
samoj sebi

kao neminovnost
maknut je gumb s vjenčanog odijela

sin me odbacio
iz vlastite utrobe



12:53 Komentari (45)




subota, 23.06.2007.

Načiniti pticu


Image Hosted by ImageShack.us



Probudio me osjećaj krivnje, osjećala sam nemoć, nemoć koja se pojavljuje, kada više ništa ne mogu učiniti, niti za sebe, niti za onog kome sam potrebna. Događa se često, da postajem odsutna.
Sjeli smo, i pogledali svoje ptice, ni na jednoj se nije nalazio onaj žar za letom. Odmahnula sam rukom, u takvim se trenucima ne govori.
U što smo se pretvorili, ne, nitko nije kriv, kako bi ljudsko srce moglo biti krivo, ako prestane kucati, ako se prestane ogledavati u obzoru u kojem je do jučer vidjelo svoje nedoglednosti?!

Viknula sam mu, ajmo načiniti nove ptice!

Zatresao je glavom, kako je to obično činio, kada je osjećao bezvoljnost.
Rekla sam mu, ali ti ne shvaćaš, mi moramo načiniti nove ptice, s jačim krilima, s sjajnijim očima.
U tom trenutku, odložio je šalicu čaja, kao kakav kavalir, tada sam po prvi put zapazila odlučnost u njegovim pokretima, ljutito je izgovorio, dobro, ako tako želiš!
Ustala sam veselo i na njegovom radnom stolu, ugledala fotografiju medvjeda koji pleše s brnjicom na njušci, ponosno sam je uzela, dotrčala do balkona, gdje je on već odmicao stol i stolice, kako bismo imali mjesta, za načiniti nove ptice, prokletniče! Nasmijao se, nije govorio, žurilo mu se.
Sjela sam na pod, i kao dijete obavijala se oko njegovih nogu, plakala sam glasno i vrištala histerično, kao da sam razmaženo dijete, a on bi mi govorio, da sam glupa, da će otići i neće načiniti novu pticu i da ću ostati sama, bez ptica. Nije me smetalo, nisam znala što da mu kažem, nisam znala ni što ću ako ode i ostavi moje ptice, koje neće postojati nigdje osim u meni.
Pao je mrak, a ja sam ležala poput ostavljenog psa, na podu balkona i osjećala nemoć, nismo se više viđali, jer on je odlučio načiniti pticu u podrumu, a ja sam naslonila uho na pod i čekala, čekala, osluškivala, trenutak kada će donijeti pticu.
Više nisam mogla izdržati, naglo sam ustala i krenula u podrum. Tiho sam ušla u prostoriju, gdje je sjedio mirno i radio je na ptici. Prišla sam mu i snažno ga udarila po glavi, lice mu je odletjelo u stranu, lagao je, lagao je, lagao je, on nije radio pticu!
Trčala sam, da me ne dohvati njegov ponos, i legla u krevet, uzela sam svoju pticu, stisnula je jače.
Bila je bijela i velika, imala je duboke oči, popela sam se na njena krila, poletjeti!











20:47 Komentari (34)




nedjelja, 17.06.2007.

Soba s paralelnim svemirom !


Image Hosted by ImageShack.us

Christensen




Kako da vam predočim taj drugi svijet izvan sobe?

Mjesecima sam je posjećivala, s vremenom se izgubio pravi razlog mojih posjeta i postala sam neka druga djevojka, ona koja ju je uvjeravala da sada, u ovom novom prostoru može stvoriti neku novu stvarnost.
Znala sam dobro da će to biti fiktivna stvarnost i da nam neće ni jednoj, ni drugoj biti kasnije lakše, kada se otkrije, da je sve to samo svojevrsna scena, no obje smo pristale na to.
Ona zbog svojih nemogućnosti, a ja, iz više razloga, prvi bi bio upravo taj, što volim prelaziti granice fiktivnog, i što je čista esencija strasti, izdići se nad svim strahovima i stvoriti čistu fikciju realnosti, doduše, to je mnogo teže, no što nam se činilo.
Obje smo se morale složiti da će moje posjete morati biti na drugačiji način određene, no bilo koje druge posjete.
Točno nakon isteka prvog mjeseca mojih posjeta, znale smo, da će naši susreti od sada biti isključivo noćni, u doba, dok nam nitko neće moći smetati, i kada ćemo moći na tom ogromnom svemirskom platnu, izvjesiti sve svoje snove, sve one, kojih smo se nekada bojale.
Kada smo isprepletale prste, osjećale smo se snažnije, ona i ja, i svijet koji će sada tek biti pred našim očima rođen ispočetka, i koji ćemo zajedno uništiti, kada nas bude volja.
Osjećale smo se kao diktatori, a to smo na kraju krajeva i bile, jedna drugoj, iako smo dugo vremena, vjerovale u suprotno. No nakon nekih riječi i otvaranja misli, i serviranja hladnih za stol, vidjele smo, da se ne znamo ponašati odviše umjereno, a to nam niti nije bila želja, nismo se namjeravale pokoriti nikome.
Na kraju krajeva, kada stvaraš svijet, koji je po tvom ukusu, nije potrebno suzdržavati se.
Mogle smo krenuti.

U tim prvim danima, koji su počinjali u dubokoj noći, obično bismo dugo razgovarale, oči bi nam bile mnogo puta pune suza, a srca bi nam lupala kao gromovi, navikle smo biti sve što možemo u trenu.
Iako smo mnogo puta osjećale goli strah, koji je čučio u kutu nasuprot nas, i slijedio nas.
Ali trebale smo taj osjećaj, osjećaj kojim smo bile nad sobom.
Ako ne vjeruješ u ono što stvaraš, ne možeš niti stvarati, temeljena činjenica, čovjeka koji želi skočiti u koprive, samo da opeče noge, je strah od tog istog iskustva, a temeljnu činjenicu je teško pobiti.
Iskustvo i strah, hodaju sjedinjeni i nemoguće ih je olako razdvojiti.
Ona i ja smo se dosta dugo trudile, zažmiriti i skočiti u koprive, koje su doduše bile fiktivne, ali nisu manje žarile, definitivno nisu.

Kada smo stvorile svijet, kojem je svemir bio samo predvorje, zapitale smo se, kako ćemo odrediti granice, jer pod na kojem smo stajale, sjedile, ili ležale, s vremenom je postao dubina, i razum nas je tjerao, da ga mjerimo, ali kada smo shvatile tim istim razumom, da ne postoji mjerilo za tu istu dubinu, stale smo pred zid, i nismo kao obično, lupile glavom o nj.
U svijetu u kojem smo vladale, morale smo se suočiti s istim onim problemima s kojima smo se suočavale van te iste sobe u kojoj smo tog sumornog ljeta, odlučile postati zasebne jedinke koje imaju moć, nad svojim svjetovima.

Čovjek koji ima razum, ali koji slijedi svoje ideje, mnogo puta se nađe pred pitanjem, hoće li u svojim istraživanjima, skrenuti krivom stazom, i zamutiti um, svojim pitanjima, ali i svojim odgovorima, stoga nije uzalud izreka, da je ludilo na tankoj granici s genijalnošću.
Nas dvije se doduše nikada nismo smatrale genijima, iako je to bila vjerojatno potajna želja kako i njena, tako i moja, moja zasigurno, no koliko god bih čeznula za genijem u sebi, isto bih toliko čeznula da budem slobodna, oslobođena od svega, i da postanem obična plutajuća energija, koja ima mogućnost pretvorbe, stoga smo u buduće vrijeme, svakim novim danom, činile sve oko nas u toj sobi, svojevrsnim crnilom, tek onako, radi boljeg pripadanja istom svemiru kojim smo težile i koji smo hranile.

Naš se svemir nije mogao mjeriti s zbiljskim svemirom, jer je naš svemir bio mnogo bezgranićniji no što bi to mogao ljudski um uopće naslutiti, tako da bismo na našem svemirskom prostoru, ostavljale malene tragove i obilježja, kako bismo uopće znale da smo jednom tamo bile, tako da je naša soba, konstanto dobivala nove markere po stjenkama.
A nas je to vrlo radovalo. Mi nismo bile filozofi, učenjaci ili znanstvenici, ali smo u sebi imale moć, moć mašte, koja nas je dovela mnogo dalje, no što je mogla dovesti zbilja čovjeka koji nema žara u srcu.
Nas dvije smo mogle predočiti u našem paralelnom svemiru, stvaraoca, jer on je bio jednako zbunjen kao i nas dvije, i jednako nesvjestan na početku svog stvaranja vlastitog svemira kao i nas dvije.
Pitale smo se da li bi bilo vrijedno, uvesti još nekoga u naš svemir, no kada smo došle do te ideje, shvatile smo da bismo mogle imati istu onu moć, koju ima naš stvoritelj nad nama, koji nas zbunjuje našom svakodnevnicom, jer nam na naše pute, stavlja različite prepreke.

Tako je nekako izgledala naša soba, zasigurno je to bila soba u kojoj nije bilo nemogućnosti.
Dok smo došle na vrhunac našeg stvaralaštva, zatvorile smo vrata naše sobe, i ostavile je onakvom kakva je bila na vrhuncu, i krenule smo nekim drugim smjerom, koji nas je ponovno sjedinio u jednu Danielu, tako sam prestala posjećivati samu sebe, a istovremeno sam ostala sama sa sobom, u nekoj sobi, kojoj više i ne pamtim put, jer doista, zašto bi je itko osim mene trebao spoznati?




22:22 Komentari (100)




petak, 15.06.2007.

Usputna spoznaja

Image Hosted by ImageShack.us



Stajala je ispod velikog, starog drveta, kao da je tražila da ju ono zaštiti od njegove ravnodušnosti
Satima je čekala nepomično ispod starog drveta, samo je s vremena na vrijeme zadrhtala od hladnoće i straha. Bezvoljno je promatrala kako je magla obgrlila noć i čekala ga. Kroz maglu ništa se nije naziralo.
Znala je da joj je potrebno samo da uoči njegove kretnje. To će joj dati novu snagu, za život bez njega, jer su tako već odavno oboje odlučili.
Plakala je kada je morala zaklopiti oči pred činjenicom da ju je samo on dodirivao impulsima prošlih života. Plakala je kada je morala odmahnuti rukom sa smiješkom na licu i otići.
On ju više nije promatrao. Bila je dovoljno daleko, a da on više ne može prepoznati njen lik, njene obrise tijela, njenu divlju, neukrotivu kosu punu uspomena, njene teške, sumorne korake koji su je vodili
iz kozmosa u kaos osjećaja, njene bezvoljne korake koji su je vodili u mračan, samotan svijet.
Plakala je dok ga je posljednji put dotakla za oproštaj. U taj dodir protkala je svoju posljednju nadu, da će ga taj dodir osvijestiti i da je ipak neće pustiti da ode u budućnost bez njega.
Plakala je, dok mu je bila dovoljno blizu da osjeti njegov dah, njegovu energiju koja se spajala s njenom.
Prevladao je razum. Plakala je dok posljednji put bila tako blizu njega da je mogla vidjeti svaku crtu
njegovog lica.
Plakala je dok je posljednji put iz takve blizine promatrala njegove modre, dobrodušne, velike, tople oči koje su u tom trenutku posljednji put skidale njene maske, njena pretvaranja da je sve u redu.
Plakala je i dok suze nisu klizili niz lice.
Plakala je dok se lažno smijala, radila, pričala.
Plakala je dok ju je susretao s vidljivom željom za pomirenjem, ali bez dovoljno hrabrosti za ostvarenjem.
Plakala je dok je vrijeme oko nje prolazilo i nestajalo u zaborav.
Plakala je jer nije znala pustiti ga da ode iz njenog usplahirenog srca koje je bez njega bilo tako prokleto prazno.
Plakala je, jer nije bila dovoljno hrabra da prestane plakati.
Ona i danas dok se svega prisjeća ispod ovog drveta plače.
Tako je slaba, tako plaha, tako je divlja, neobuzdana.
Ona je tako prokleto neobuzdana, tako prokleto svoja.
Ona je tako svima nevidljiva, tako svima neznana.
Ona je dijete s ogromnom dozom zaluđenosti za njega, s neograničenom dozom ljubavi za muškarca svoga života.
Ona je tako prokleto iskrena, prokleto je spremna baciti mu tu iskrenost u lice.
Luda je, nesmotrena, neoprezna, hrabra kada ga treba sresti, dovoljno luda da je ta ljubav ponese i da ga bez pitanja povede za ruku i da ga traži za milost, bez obzira na ishod.
Dobra je i zla, anđeo i vrag.
Ona zna da je pogriješila što ga je pustila zato što je on smatrao da je tako najbolje za nju, no ona je znala da mu je to samo izlika, kako možda na kraju ne bi i on sam patio.
Vratila se u sadašnjost jer je začula šuštanje lišća na vjetru.
Stajala je ispod drveta, znala je da je on neće vidjeti, jer će ona biti zaogrnuta mrakom i maglom i jer
naposljetku ona zna da za njega više ne postoji i da nema načina, da opet bude stvorena da bi je on mogao vidjeti.
Nakon određenog vremena ona je osjetila njegovu prisutnost začula je njegove samotne korake
ugledala je njegove tako poznate kretnje.
Njegov lik se unatoč magli ipak nazirao u njenoj blizini
Osjetila je iskonsku sreću zbog njegove pojave.
Željela mu je prići.
Željela mu je izreći svoju duboku tajnu.
No vidjela je da je spokojan
Znala je da nema pravo krasti mu mir, znala je da bi je on zbog svog ponosa ismijao.
U tom je trenutku znala sve.
Vidjela je kada je prošao posve blizu nje, ali nije doživio njenu prisutnost, on nije osjetio njene poglede na svome biću, nije osjetio njenu blizinu.
Nikada nije saznao da mu se približila vjerojatno po posljednji put.
Kada je otišao, kada je sa sobom ponovno odnio dio nje, potpuno nesvjesno - mrak se odjednom činio
tako zagušljivijim, tako tamnijim, ubojitijim. Ostala je ponovno sama.
Odlučila je postati neka druga.
Ona je sve i ništa i ništa i sve.
Spremna je još neko vrijeme plakati. Baš sada u ovom trenutku plače.
No ona se preobražava, suze se suše,smijeh zauzima lice.
Odjednom ravnodušna preuzima nadzor nad emotivnom, potiskuje ranjenu.


Ona živi negdje duboko u meni.
Ona je ja i ja sam Ona.
Koja je prava?
Ona je moj alter ego ili sam ja njeno?
Nas dvije, a zapravo jedna.

Borba tek počinje!









23:01 Komentari (53)




Odluke na koje utječu naši prijatelji!




Danas, prije par sati, čvrsto sam odlučila ugasiti Danielaland, i bila mi je to najteža odluka u životu, i ugasila sam ga, doista se činilo da je to kraj, i bila sam tužna, ali ponosna.
A onda sam pogledala kod Rusalke i shvatila sam, da sam se ovdje promijenila, do godine dana unazad, mogla sam otići lako od ljudi do kojih mi je i stalo, ali ta žena, tako snažno utječe na moje odluke, jer zrači dobrotom. Čovjek sam, toliko puta grešan i malen, ali odlučila sam ostati, jer doista Ru mi je pomogla da shvatim, da je mnogo lakše otići od ljudi koje voliš no ostati, lakše je prepustiti se, dići ruke od onog što nam ne ide. I iskreno, da premišljala sam se, ne zbog vas ili vaše pažnje, ne zbog toga da me netko nagovara ili ne, već, jer me gušila nemogućnost pisanja, a tako je teško, osobi koja piše, prihvatiti da ima krizu, no ljudi me uvijek dirnu, Rusalka me dirnula, u trenutku kada sam vjerovala da ću moći otići dalje.
Ali ne mogu, ostajem, jer imam prijatelje, koje nikada nisam srela, ali koji su ovdje svakog dana.
I koliko god ovo bio patetičan post, kvragu i sve, nisam stroj, čovjek sam, čovjek koji ima puno pravo biti dirnut, i da rasplakala sam se, doista jesam, na Rusalkinu poruku !



rolleyes


18:44 Komentari (12)




Kategorija osobno!




Eto moram priznati, da je ovaj prošli post bio zadnji post na ovom prostoru, baš stoga je i bio tako dugačak. Jer sam njime željela zaokružiti cijelinu.
U zadnje vrijeme više nemam potrebu pisati ovako javno i blogati.
Čini se da sam rekla sve što sam imala za reći, i da sam se iskreno zasitila bloga.
Moj put se dakle ovdje završava.
Hvala vam svima!
Ostajte mi dobro i kako kaže moj prijatelj Guedes
Selam!


15:29 Komentari (6)




utorak, 12.06.2007.

Ja, Daniela, Uranova pikula !

Image Hosted by ImageShack.us


( mava Daniela )



Eto godine su proletjele, dani su tajanstveno negdje daleko u nepoznato nestali, sada više ne pamtim sav njihov sjaj. Sada je neka nova godina, sada imam dvadesetak godina. Hmmm sada ovdje sebe predstavljam kao djevojku. Stojim u sadašnjosti i sve oko mene je tako nepoznato, daleko, nestvarno, jer ja ne pripadam ovdje, nikada nisam.
Jedna sam od onih rijetkih ljudi kojima prošli život nije potpuno izbrisan iz podsvijesti, jer su ga previše voljeli. Mislim da svi oni koji stvarno nešto vole, to nikako ne mogu zaboraviti, nikada. Osjećam na svojoj duši impulse prošlih života i prošlih ljudi. I zato se ponekad izgubim u ovoj stvarnosti, jer nešto je tako duboko u meni što me doziva i odvodi u daleku prošlost, dakako mislima. No sada, eto živim neki drugi život, noviji život.
Ne tako dugo, ali dovoljno dugo da postanem svjesna da ga sama gradim.
Još uvijek sam ono isto dijete koje ima čudesne snove i koje posjeduje sjaj u očima, jer vjeruje da može biti što god želi biti. Moj odraz u ogledalu prikazuje sada već formirano lice, blijedi ten, tamne, modre, sjetne oči, divlju, neukrotivu plavu kosu i u tom odrazu naposlijetku vidim svoju dušu. Dušu koja izvire iz mojih očiju, koje su potpuno drugačije od bilo kojih drugih očiju na ovome svijetu. Moje zaigrane, ispitivačke oči pune sjaja, kao iznenadni blijesak oluje. Stojim pred ogledalom i promatram se. Shvaćam da se nisam nimalo izmijenila. Još uvijek sam puna entuzijazma, nade, želje, ljubavi, oprosta, još uvijek volim život i ljude oko sebe ma kakvi oni bili. Još uvijek vjerujem u čaroliju, magiju. Još uvijek pratim svoju zvijezdu na nebu, iako znam da je svake večeri to neka druga zvijezda. Još uvijek ponekad dok sam obeshrabrena odem na tavan i promataram svoju staru željeznicu, vlakić i vagone i smješkam se, prisjećam se kako sam se u djetinjstvu s velikim oduševljenjem satima igrala, sama s vlakom, zamišljajući da ću jednoga dana, kad odrastem putovati u vlakovima, dalekim gradovima, vjerovala sam u to i nikome nisam dopuštala, da se igra sa mnom, jer to je bila moja igra, moj san, moj svijet u kojem za druge nikada nije bilo mjesta. Dok su se ostala djeca ljutila na mene, zbog te moje sebičnosti, ja sam njihovu ljutnju prekidala davajući im sve moje ostale igračke, dijelila sam im sve što sam mogla ( tek sada mi je jasniji razlog zašto).
I vezala sam se za neke kamenčiće, za staru ljuljačku, za kartonsku kutiju, jer sam cijeli život jedinica. A mi jedinci trebamo puno ljubavi, ponekad više no ostala djeca koja imaju braću i sestre, jer se u kasne večernje sate, dok se obitelji spremaju za spavanje, i dok se braća i sestre štipaju i peckaju prije spavanja, osjećamo usamljeno. Mi se nemamo s kime svađati u krevetu, nemamo koga tužiti, jer je uništio mamin prekrasan tepih, mi smo prepušteni sami sebi i svojoj mašti. Ma to nije tako strašno, barem od malena naučiš da imaš prvenstveno sam sebe i da se moraš sam za sebe izboriti, sam se ponekad moraš igrati i nasmijavati. Sada mi se to djetinjstvo čini tako dalekim, i u nekim trenucima pomislim da sam proživjela cijelu vječnost. Razmišljam kakva sam ja to osoba i kako sam postala ovakvom kakva jesam? Onda se sjetim, da je tako mnogo ljudi svratilo u moj život i eto ostavili su trag, i nije mi žao, jer bez njih ne bih bila ja. Oni su mi pokazali kakvi su i samim time su mi dopustili da uvidim i da shvatim kako ne želim biti poput njih ili opet da želim biti nalik njima. Neki od njih su me gazili, ubijali riječima i dijelima, a poneki su me voljeli. Oni koji su me gazili, samo su me ojačali i zato sam danas tako snažna i hrabra i bez dlake na jeziku, i moram priznati da ja te ljude uopće ne mrzim, zahvalna sam im, a oni koji su me voljeli, oni su me naučili praštati i voljeti.

Ne znam pravi razlog zašto sam drugačija od drugih.
Oduvijek sve oko sebe doživljavam svim osjetilima, pamtim banalnosti, volim prastare pjesme, oduševljavaju me stari filmovi, odjeća, starine i ljubavna pisma, i pramen odrezane kose...

Oduvijek vodim dva života, onaj koji živim dok sam s drugima i onaj drugi dok sam sama, apsolutno sama, jer ja se nikada ne strašim samoće.
Često znam biti tužna, sjetna, jer ne mogu opisati riječima taj moj svijet koji je tako čudesan, u njemu slike govore milijun riječi, u njemu tonovi imaju važnost i ja ih nikada ne zanemarujem. Ponekad lutam, besciljno tumaram ulicama, vode me samo snovi, jer tražim i čekam nekoga ili nešto iz ne znam kojeg razloga. Možda čekam ljubav, a možda i starog znanca iz nekog drugog života.
I gledam, otvaram oči duše, pamtim toliko različitih lica, toliko slučajnih prolaznika s kojima se samo mimoilazim. U tim sam trenucima njihova i kasnije žalim, jer me oni nisu doživjeli kao ja njih. Tada shvaćam, da sam vjerojatno jedan od posljednjih sanjara na svijetu.
Volim mrak, noć i prekrasne noćne oblake koji daruju čudan odsjaj nebu, volim te tako neopisive boje mlade večeri. Osluškujem korake oko sebe i čujem srce mi je ranjeno.
Ono nestaje u toj gomili nepoznatih lica koja žive ubrzano i ne poznaju me, niti me žele znati, nešto u meni se lomi i ljuti me. Ljuti me, jer zna što bi bilo dovoljno da se prestane konstantno lomiti. No to što traži negdje je skriveno, a ne zna se gdje, nema tragova k pronalasku, mapa je komad platna i na njemu je ucrtani putokaz izblijedio.

Pitam se zašto moram stalno zastajati u određenom trenutku, učiniti ga posebnim i ukrasti ga? Da, ja sam kradljivica trenutaka, živim za trenutak.
Vidim visoku staru brezu bez listova, grane su pravilno raspoređene, no bez lišća djeluje tako zastrašujuće, golo, prazno, siromašno, poput ljudi bez srca, bez emocija, bez duše.
Ta breza u noći totalni je kontrast indigo plavom nebu. I odjednom pogledam u pod, vidim maleni kamenčić, trenutak je gotov, kamenčić je postao drugi ukradeni trenutak.
Osvjestite me i recite mi ''dušo, pa to je samo kamen''
No to mi neće puno pomoći, a ni odmoći, jer nešto je tako duboko u meni što me tjera da se gubim u banalnostima, nešto što me tjera da pridonosim pažnju malenim, drugima nevidljivim, nevažnim stvarima, pojavama i bićima. Ali ne, to nije gubljenje vremena!
I taj maleni kamen, i ta stara breza stvoreni su iz nekog razloga poput nas, time zaslužuje našu pažnju.
Bojim se i teško dišem, znam osuđena sam na samouništenje. Jer ponekad dok stojim i buljim u običnu sivu cestu, koja mi znači tako mnogo, jer je ona moj izbor. Ona je siva, jer nas negdje vodi, a to može biti pravilan ili pogrešan put, mi smo ti koji odlučujemo. Nema crne ceste, nema bijele ceste, jer tada bi mogli njih optužiti za sve. Dok buljim u tu cestu i vjerojatno običnim prolaznicima djelujem suludo, tada se osjećam najbogatijom na svijetu.
Jer da to sam ja, osjećam vjetar u kostima, snovi hrane moju dušu, ljudi teku mojim žilama, a kamenje nosim u džepu, jer me ono podsjeća na komadiće moje pokidane duše. I eto pjevušim neku staru melodiju, smiješak mi je na licu, bakine stare cipele obojane temperama savršeno pristaju uz moje snove i to što su mi tijesne ne umanjuje doživljaj. I to što ponekad dok slušam blues, i ispijam čaj od breskve glavom mi prolete nikada u ovom životu viđene slike, to me ne plaši! Znam da nisam luda, imam vizije.
Ponekad znam što će se dogoditi, što će mi netko reći ili učiniti i mogu otkriti istinu.
I znam da imam u džepu ponešto zarađenih novčanica, no one mi ne mogu kupiti sreću i često mi služe za ispijanje kave, i za što prije riješiti ih se, jer bi novac mom životu donio samo muke, ne znam što kupiti, jer sve što poželim već imam, ne tražim, ne očekujem mnogo. Pa što ako nemam limuzinu, ona mi uistinu ionako ne bi ni koristila, jer više volim istrošiti cipele, osjetiti cestu pod nogama, dotaknuti vjetar rukama, osjetiti zrake sunca na licu, jer sam željna avantura. I dok drugi sjede u tramvaju, i ponekad me promatraju začuđenih lica, jer ne mogu shvatiti čemu se ja to smijem, sama u najčudnije doba dana, a ja ne razmišljam mnogo o tome, niti se osjećam loše, jer znam oni samo sjede i bulje u mene, oni su u procesu tuposti, a to je njihov izbor. I živim, začudo ne životarim, makar se drugima ponekad čini obrnuto. A ja ih pitam, da li ustajanje, posao, kuća, klinci, pospremanje, nije li i to na određen način životarenje, svi čine iste stvari, zbog straha od svojih vlastitih izbora. A ja ne znam kuda ću sutra krenuti, kada ću zaspati, ne znam koga ću upoznati, ne znam koju ću odjeću sutra odijenuti, i hoću li zadovoljiti tuđe kriterije, hoću li biti najbolja u svemu.
Ja otkrivam sve u svakom trenu, znam to drugi ne mogu shvatiti, a to je tako drugačije, i ja bih im to voljela pokazati. No, da, to je ludo i tu nema pogovora.
A znate li da onaj maleni kamen na cesti, s početka priče, može biti poguban baš za Vas? Taj maleni kamen možete katapultirati pomoću automobilske gume, ako kojim slučajem dođe na njen rub i može nekog brzinom od 100 km/h pogoditi u oko, i netko može izgubiti oko. Još tvrdite da kamenčić nema svrhu? Sve je tu i vrlo je opasno, no nikada nije opasnije od nas samih!
I oblaci prolaze, sunce topi snijeg, ponekad sniješko traje danima, a noć postaje dan, a dan postaje noć i sve se vrti u krug! Svi živimo naš život, a nije naš i to malo tko razumije, jer stvari, bića, nas navode da učinimo nešto, da se maknemo s mrtve točke.
Semafor nas tjera da zastanemo, kišda da uzmemo kišobran, hladnoća da se slojevito odjenemo, zapalimo vatricu u kaminu, možda da budemo nespretni i usput zapalimo zavjese? Pas nas tjera da ga pomilujemo, nahranimo ili opet da pobjegnemo, ako ga se plašimo, to sve činimo izazvani nečim, iako to činimo za sebe!
Ponekad nas stvari, pojave bića, oživljavaju, a ponekad uspomene.
Možda uspomena na nikada preboljenu prvu ljbav, koja je nemilosrdno smrvila moju dušu, ljubav koja me natjerala da obojim kosu, samo da me on više ne bi prepoznao, ljubav koja me natjerala da odrastem, ljubav koja me spasila od ravnodušnosti. Ljubav koja mi je podarila taj pogled koji je drsko bliještio iz mojih očiju, pogled koji je otkrivao bezvremensku ljubav koju on više nikada neće pronaći u tuđim očima. Taj pogled koji je zasljepljivao mržnju, ubijao ravnodušnost, i slao je u ništavilo. Taj pogled koji je brisao tragove samoće i ostavljao tragove vječnog postojanja. Taj pogled koji je grijao njegovo hladno srce i koji ga je vodio u fantastičan svijet koji je bio stvoren samo za njega. Taj pogled koji se ni danas ne može opisati s svim riječima ovoga svijeta, jer je bio neopisivo jedinstven, ali jedna riječ može prenijeti najdublji smisao tog pogleda, ljubav! Ljubav koja me vodila u mojim ludostima, dok sam mu pisala ljubavna pisma koja su ga oduševljavala nekada. I sada nakon tako mnogo vremena, on još uvijek živi, postoji u mom sjećanju samo kao izblijedljela slika, na kojoj se više ne može razaznati osoba, pozadima, boje, već samo blijedi odraz prošlosti, na jednu ljubav.
Sada nakon tako mnogo vremena, ne pamtim njegov glas, njegove riječi, osmijeh, lik.
Sve je to ostalo daleko iza mene u prošlosti koja nema snage boriti se protiv mene i pobijediti me. Sada dok nestaje i dok ja ponovno upravljam vlastitim životom, sada se sve čini pomalo praznim, ali sve je ponovno novi izazov u kojem nema mjesta za njega.
Sada se sve čini pomalo zastrašujućim, jer sama plovim divljim morima krute svakodnevnice i borim se s ljudima koji su nalik vjetrenjačama, koji mi žele oduzeti posljedni valcer snova koji mi je potreban, da preživim bez njega koji je sada izblijedjeli san, no ipak uvijek drago prisjećanje. I čudno unatoč toj uspomeni tako bolnoj, živim, volim, stvaram.
Vidim u svakome čovjeku ono najbolje, ali i ono najgore, jer takvi smo mi ljudi. Ponekad sam i ja ljuta, pakosna, histerična, neurotična i hirovita.
Tada svima u lice bacam grubu istinu, tada ne obraćam pažnju na leptira što mi je sletio na stol, i što ga moj pas pokušava pojesti. Meni ne cvjetaju ruže, jer ja ne volim osobito ruže, meni cvjetaju tulipani.
I ponekad mi se bližnji smiju, jer s ljetovanja dovučem neke čudne okvire za fotografije, neobične pikule i hrpu sentimentalnih stvari koje me podsjećaju na nešto. Ponekad me ljudi u autobusu gledaju kao neku uvrnutu, ekscentričnu djevojku, koja se odijeva kao da su maškare, ali mene to ne brine, mene tuđe pokude ne mogu povrijediti, mene ne mogu natjerati da odaberem drugi put, jer se borim oduvijek. Još od dana kada sam se rodila, i na par trenutaka doživjela kliničku smrt, no ipak sam sa tih sedam mjeseci i kilu i devedsto znala što želim, da želim živjeti i od prvog dana je počela ta konstantna borba.
I to je moj put!
I onda se po ne znam koji put pitam tko je Daniela?
Pa Daniela je Daniela bez j, Daniela je najčudnija kćer svojim roditeljima, najsmiješnija unuka, najhrabrija sestrična, najdraža nećakinja. Daniela je najbolja što može biti najboljoj prijateljici. Daniela je osoba, čovjek, biće. Daniela je dijete, djevojka, žena.
Daniela je glumica, malena, jako, jako malena lažljivica. Daniela je ponosna vlasnica njenog čudnog svijeta. I ona je mnogo više, ona je ja.
Ja sam jedan veliki sanjar, na ovome svijetu, i znam da time neću mnogo promijeniti, samo bez mene svijet ne bi bio potpun, ja sam tu kao protuteža čistoj realnosti. Ja nisam savršena, niti sam najpametnija, najzgodnija, najčudesnija ili najdarovitija osoba, niti je to potrebno.
Važno je biti čovjek, a ja to jesam, sa svim manama i vrlinama. Iako sam imala mnogo loših dana, imam snage, volje, želje uvijek krenuti ispočetka. I znam da ni ovaj put neće biti sve sjajno, znam da će biti suza, patnje, boli, smijeha, sreće. I baš zato je taj novi put savršen. Ponovno uzdizanje, ponovni let i ponovni pad, sve je to dio mog života koji nije samo moj. I ne, ja se ne plašim boli, dajte mi boli, jer nakon boli samo sreća može nastupiti. Bol je plodnosna, iz nje ponekad izrastu čarobne misli, prekrasne nove nade, prekrasan novi život. Bol nije kraj, bol je početak sreće.
Kao godišnja doba, naš se život mijenja, sreća, tuga, nostalgija, ravnodušnost. I sve ima svoje dobre i loše strane. Znate li? Već sam vam rekla, ja sam samo čovjek!
A ne, to nije laž!
Imam slobodu, divlja sam poput pantere, letim poput albatrosa, ali ponekad na kopnu padam poput njega, ako me razumijete, ako ste čitali Baudelairea, i da stojim, stojim nad provalijom, bez ikakve mogućnosti kontrole uma i ne znam, kako će sve to završiti. Ali krećem u ponor, hrabra sam, iako me možda dolje čeka zmaj.
I sada se pitate, da li sam ja uopće ozbiljna?
Nebiste vjerovali, ali ja sam prokleto ozbiljna. Jer ja mogu biti sve što poželim.
I dobra, i zla, i vjetar i more, luckasta i pametna i hrabra i plaha.
Mogu biti na stotinu mjesta s različitim ljudima. No nitko me ne može vezati za radijator, ili zatvoriti u ormar, jer ja pripadam svima u svako vrijeme.
Uostalom to je neka druga priča, za neko drugo vrijeme. Ako me doista želite upoznati, pronađite me, ja sam duboko u Vama, baš Vama koji ovo čitate, jer ja sam poput vas, poput svih, jer svi smo mi jedno. Bogati ili siromašni, pametni ili malo manje mudri, mi svi dijelimo istu sudbinu, na kraju smo svi u istim tamnim, hladnim, zemnim odajama. A u onom trenutku, kada ću umrijeti, negdje u svijetu roditi će se, dijete i živjeti će za mene.

Ah! Da!
Možete li mi reći koliko je sati?
Moram se vratiti u drugi, ne tako čaroban, ne tako savršen, ne puno realniji život
od ovoga dok sam sama, no u ovom drugom, dok sam s prijateljima, moram biti barem malo opipljivija, jer imam neke obaveze, a ionako me ne bi shvatili!
I baš je to savršeno, dva paralelno sjajna svijeta, savršeno se nadopunjavaju, a nitko drugi nema pojma.
No to sada više nije važno...




01:04 Komentari (76)




srijeda, 06.06.2007.

Drvenoj ptici metalnih škriputa!

Update : na moru sam, na neodređeno vrijeme!
pusa svima, javim se, kad se vratim!




Image Hosted by ImageShack.us
Modligiani




Čuješ li ciku riba
što si ih rukama hvatala
po podu i asfaltu ?
A koraci su ti bili srcoliki i teški
puni osude za sutrašnji dan
tražila si svaki tren

Blijedo lice još uvijek promatram
u glavi mi je vrtlog
tko si ti djevojko?

Nikada se nisam usudio povjerovati
da si neko drugo biće i da nisi s ove planete
koščatih ideala

Strijelama ranjavaš svaku realnost
i nudiš novu sadašnjost
tko ti ne bi vjerovao ovakvoj?

Nema više opijata koji bi te zamijenili,
pljunut ću na onog koji će
hladno reći da postoje bolje od tebe
kad tvoj dah nosi šarenilo Amazone
a tvoj je jezik zelena rijeka
zagađena i čista puna nektara i otrova

Ne mogu se osloboditi te žudnje
ne mogu te doseći
a nada živi i trza se kao kokošje oko
u juhi koju je kuhala moja baka
i tako me vraćaš na
moje djetinjstvo i moju tek buduću starost

Uz tebe preplašio sam se
pomisli da je život bez granica, a ne smrt

Ti koja si toliko obična u očima
i koju bi maslačak zasjeniti mogao

Krv te ojačava i dok se tako
razlijevaš hodnicima duša
koje te u prolazu zgrabe i protresu
postaješ žena pobjeda i gubitnik nad
zaboravom

Ne znam te više gledati
a da ne osjetim ponos što si življa
no svako slovo na papiru

Volio bih te jednom umoriti
i spaliti, te posipati nad morem
jer jača si no uskrsnuće svakog novog dana

I veličanstvena tama ti se podredila i ušla u nokte
kojima režeš svaku bojazan
da ne postoji smisao svakog sada

Volim te i dok me izdaješ i
grčevito ubijaš svakim povlačenjem
u samu sebe
jer poznajem tvoje trske
i znam koliko se bičuješ i
daješ da opstaneš
kao ptica koja para nebo
i donosi nov sjaj blatu

Ti drvena ptico
metalnih škriputa
poleti i nadigni se u nebo more
jer što je svijet spram tvog nokturna
na suzi izvijenog kao bok ljubavnice
u najvećoj ekstazi ?









20:51 Komentari (86)




utorak, 05.06.2007.

Stvorila sam pticu kojoj slomljena su krila

Image Hosted by ImageShack.us
Breckon



Luda gusta kiša
nanos vremena prije vremena

tvoje tužne oči pune vrećica čaja
iscijeđenih
i zadnji drhtaj ruke

sve sam zaboravila

ali još uvijek pamtim
ovu gustu kišu
koja nas godinama slijedi
poput omče oko vrata
i kuca u kasni sat

i miris je ostao isti
i grad u kojem lutamo
i ne susrećemo se više i
kada se ugledamo

iznad sunca
stvorila se nova
žarka kugla
i kotrlja se
dok noć je guta

stvorila sam pticu
kojoj slomljena su krila








20:22 Komentari (36)




ponedjeljak, 04.06.2007.

U rastu smo srasli





Image Hosted by ImageShack.us
Barber






Gradom što se proteže

iznad vremena

lutaju papiri olovke i šiljila


Tek rođeno dijete hoda labirintima slova


Ogledavamo se dijete i ja
gmižemo jedno prema drugom
rastemo u snazi bola



Rastemo iznad vremena


Ni na tren
ne nazire se
što sam bila jučer


Izgubljena u novom pokretu
postajem ličilac

jedva vidljive sjene što raste s nama



Dijete i ja

sada smo ista sjena


13:22 Komentari (49)




petak, 01.06.2007.

Kažu mi da još si uvijek sama






















12:41 Komentari (49)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>