Danielaland : Svevremenski let

Ljetna je svjetlost obgrlila grad, ustala sam tromo, neispavnih misli, sljubila sam se s mlazom vode u umivaoniku, uvijek je tako, kad osjetim naviranje dana u moj mrak.
U sljedeæem trenu veæ sam pila gorku, dugu kavu, bosa tapkajuæi s mjesta na mjesto neznajuæ što da prvo uèinim. Pošta ili tuš, ili novine? Hvatam se knjige s kojom sam se zanijela noæ prije, kasnim, jer ponovno pretjerujem, tako sam lakomna ponekad.
Krèim put kroz nervozne ljude u busu i smijem se, odjednom, onaj osjeæaj koji me veæ danima prati, netko me slijedi, netko je zabio oèi u moju kièmu i ne pomièe se, lagano se okreæem, no nema sumnjivca.
Uvjerena sam da sam sve to umislila.
Izlazim stanicu ranije, da mu pokažem, da se sa mnom nikada ne može biti siguran.
No nitko ne izaðe na istoj toj stanici, koraèam usporeno, i osjeæaj je nestao.
Dolazim do odredišta, i sunce je tako vrelo, tako me žari, osjeæam da æu se onesvijestiti.
I onda, na uglu pogledam, staricu, odjevenu u crnu košulju, crnu dugu suknju, na glavi rubac, dostojanstveno prosi.
U mojoj glavi pojavljuje se ogroman znak STOP!
Stajem, milijun razlièitih misli se roji mojom glavom, koliko sam sretna, što sve imam, ali i što bih sve mogla uèiniti za nju, što, što, što? Vadim ono što imam iz džepa, svjesna da nisam uèinila mnogo, mogla sam, trebala sam više, društvo bi trebalo više. Ne uvijek, odmahnuti glavom i reæi, to nije moj problem.
Dostojanstveno me pogledala, svojim dubokim plavim, suznim oèima,i rekla : Neka te Bog, blagoslovi dijete drago, i posramljeno pogledala u pod. Ostala sam kraj nje i rekla joj, vi ste sunce ovog grada, vi ste duša i cvijet, a tako ste nemoæni, kleknula sam do nje, a masa je gledala, neka je, nije me smetalo, poljubila sam joj ruku i rekla joj, žao mi je što ne mogu sada uèiniti više. Bila je tako èista, tako dobra, blaga i iskrena, suze su joj klizile i nije znala kako reagirati, nije oèekivala, nisam ni ja, od same sebe, trenutak se zamrzao, ljudi su stajali, pa projurili, neki su joj dali novac, a ja sam bila nadahnuta.
Ego sam odbacila, i svaku nenamjernu oholost, bila sam samo dijete, ono dijete koje boli nepravda, a ova žena, baka, seljanka koju je progutao veliki grad.
Ustala sam i otišla, kao da me progutala crna rupa, i moje su misli postale doista tamnije, osjeæala sam tugu, debelu tugu na vratu, kako me steže, no osjetila sam i radost, jer nisam kao drugi, nisam ona koja samo promatra, veæ i ona koja dijeluje, koja ohrabruje i daje što može. U mislima mi se samo rojila slika kako æu joj posvetiti post. Baki u mom užurbanom gradu, na èošku ispod vrelog sunca, s sjajem u oèima, baku koju je pregazio materijalan svijet. Više nisam osjeæala vruèinu, niti žeð, osjetila sam sram što pripadam rasi zvanoj ljudi.I shvatila sam, što me natjeralo da siðem stanicu ranije, i tko je piljio u moja leða, èisti, snažan vapaj!