|
Update, 10 srpanj, 17 h :
U obitelji se dogodio smrtni slučaj, koji je jako težak, jer je riječ o samoubojstvu, momentalno ću biti više s obitelji, jer sam im potrebna, a i iskreno nemam snage bilo što napisati!
Na kraju grada, gdje se rastapa granica realnosti, gdje ptice zastaju, a automobili jure u daljine, položili smo svoje zadnje riječi. Drugima je to nepoznat grad i nikada otkriveno mjesto koračanja.
Muzika vjetra nalijevala je tišinu u naše dlanove, dok smo se zadnjim pogledom dodirivali, zavodnički, kao posljednji trud, ulažući posljednju snagu, da promijenimo tok, a nismo mogli više ništa, jer već je duboka noć i nema više nas, dva bića, što strše jedno u drugom, ali pogrešnih namjena.
Moj odlazak, tvoja bojazan, trčali smo na mjestu rastavljeni zajedno od jednog sna koji nam je iščupan iz ruku bez naše suglasnosti, bez pristanka.
Najradije bi bio vrištao, ali to nije muški, i nisi želio da znam, da i tebe boli, što nismo spojeni kako valja i što se taj isti spoj po ne znam koji put već raskidao, razlijenio, jer od početka nije spojen u jedninu.
Rekao si, sve će stati, tren u trenu.
Sjaj očiju, munje i gromovi na kraju svijeta.
Rekao si i da će zadrhtati stijene, ali ništa od toga se nije dogodilo, i nisam više bila ona koja će ti vjerovati na riječ, jer nisi čarobnjak, a ja nisam ona djevojka koju si želio kraj sebe, do posljednjeg trenutka tvoga daha.
Nisam bila ljuta, nisam se sramila svoje predanosti tebi, jer nisam bila ona koja izdaje tebe, niti sebe, već samo sjenka od one koja će te ljubiti u novoj eri tvoga života.
U tišini sam ogledala svoje biće, bilo je isto, a toliko drugačije, nepojmljiva je ta samoća, kada te izda svijet, život, i ona mrva nade u biću. Tolika praznina što se ne može drugačije pojasniti, no riječima, koje su pretjerane, mora da je duša izašla van tijela, prividna zamišljena smrt. Živa ljudska smrt. Mistika koja nikada neće biti razjašnjena.
Što bih mogla reći, ništa se ne može usavršiti, izmijeniti, stol je postavljen odavno, a ručak je hladan i već ti majka pogledava na sat, trebao si odavno stići.
A ti si, krenuo na kraj našeg svijeta, gol i hrabar, s čvrstim rukama.
Jedno od nas je moralo iščupati srca, razdvojiti, rastrgati do samog kraja, do boli što umiva, pokriva i nastanjuje se unedogled.
Nismo više bili isti oni ljudi, što su nudili ljubav i kao da smo izdali sami sebe, jer nismo više znali što ćemo s onim drugim bićem, kako ljubiti ono što je poznato i već otkriveno, a zauvijek nedohvatno.
I zavaravali smo sami sebe, da bismo bili lakše poneseni danu, novoj noći i tko zna čemu sve ne.
Ne pitam više, iako bih toliko toga voljela znati, da li si me volio ili si se sklonio u moje biće, jer te hvatao strah, strah da nikada nećeš više biti ničiji?
Moje su usne ostale suhe od tebe i više se nisam vraćala na mjesto gdje smo ostavili nas.
|