|
( mava Daniela )
Eto godine su proletjele, dani su tajanstveno negdje daleko u nepoznato nestali, sada više ne pamtim sav njihov sjaj. Sada je neka nova godina, sada imam dvadesetak godina. Hmmm sada ovdje sebe predstavljam kao djevojku. Stojim u sadašnjosti i sve oko mene je tako nepoznato, daleko, nestvarno, jer ja ne pripadam ovdje, nikada nisam.
Jedna sam od onih rijetkih ljudi kojima prošli život nije potpuno izbrisan iz podsvijesti, jer su ga previše voljeli. Mislim da svi oni koji stvarno nešto vole, to nikako ne mogu zaboraviti, nikada. Osjećam na svojoj duši impulse prošlih života i prošlih ljudi. I zato se ponekad izgubim u ovoj stvarnosti, jer nešto je tako duboko u meni što me doziva i odvodi u daleku prošlost, dakako mislima. No sada, eto živim neki drugi život, noviji život.
Ne tako dugo, ali dovoljno dugo da postanem svjesna da ga sama gradim.
Još uvijek sam ono isto dijete koje ima čudesne snove i koje posjeduje sjaj u očima, jer vjeruje da može biti što god želi biti. Moj odraz u ogledalu prikazuje sada već formirano lice, blijedi ten, tamne, modre, sjetne oči, divlju, neukrotivu plavu kosu i u tom odrazu naposlijetku vidim svoju dušu. Dušu koja izvire iz mojih očiju, koje su potpuno drugačije od bilo kojih drugih očiju na ovome svijetu. Moje zaigrane, ispitivačke oči pune sjaja, kao iznenadni blijesak oluje. Stojim pred ogledalom i promatram se. Shvaćam da se nisam nimalo izmijenila. Još uvijek sam puna entuzijazma, nade, želje, ljubavi, oprosta, još uvijek volim život i ljude oko sebe ma kakvi oni bili. Još uvijek vjerujem u čaroliju, magiju. Još uvijek pratim svoju zvijezdu na nebu, iako znam da je svake večeri to neka druga zvijezda. Još uvijek ponekad dok sam obeshrabrena odem na tavan i promataram svoju staru željeznicu, vlakić i vagone i smješkam se, prisjećam se kako sam se u djetinjstvu s velikim oduševljenjem satima igrala, sama s vlakom, zamišljajući da ću jednoga dana, kad odrastem putovati u vlakovima, dalekim gradovima, vjerovala sam u to i nikome nisam dopuštala, da se igra sa mnom, jer to je bila moja igra, moj san, moj svijet u kojem za druge nikada nije bilo mjesta. Dok su se ostala djeca ljutila na mene, zbog te moje sebičnosti, ja sam njihovu ljutnju prekidala davajući im sve moje ostale igračke, dijelila sam im sve što sam mogla ( tek sada mi je jasniji razlog zašto).
I vezala sam se za neke kamenčiće, za staru ljuljačku, za kartonsku kutiju, jer sam cijeli život jedinica. A mi jedinci trebamo puno ljubavi, ponekad više no ostala djeca koja imaju braću i sestre, jer se u kasne večernje sate, dok se obitelji spremaju za spavanje, i dok se braća i sestre štipaju i peckaju prije spavanja, osjećamo usamljeno. Mi se nemamo s kime svađati u krevetu, nemamo koga tužiti, jer je uništio mamin prekrasan tepih, mi smo prepušteni sami sebi i svojoj mašti. Ma to nije tako strašno, barem od malena naučiš da imaš prvenstveno sam sebe i da se moraš sam za sebe izboriti, sam se ponekad moraš igrati i nasmijavati. Sada mi se to djetinjstvo čini tako dalekim, i u nekim trenucima pomislim da sam proživjela cijelu vječnost. Razmišljam kakva sam ja to osoba i kako sam postala ovakvom kakva jesam? Onda se sjetim, da je tako mnogo ljudi svratilo u moj život i eto ostavili su trag, i nije mi žao, jer bez njih ne bih bila ja. Oni su mi pokazali kakvi su i samim time su mi dopustili da uvidim i da shvatim kako ne želim biti poput njih ili opet da želim biti nalik njima. Neki od njih su me gazili, ubijali riječima i dijelima, a poneki su me voljeli. Oni koji su me gazili, samo su me ojačali i zato sam danas tako snažna i hrabra i bez dlake na jeziku, i moram priznati da ja te ljude uopće ne mrzim, zahvalna sam im, a oni koji su me voljeli, oni su me naučili praštati i voljeti.
Ne znam pravi razlog zašto sam drugačija od drugih.
Oduvijek sve oko sebe doživljavam svim osjetilima, pamtim banalnosti, volim prastare pjesme, oduševljavaju me stari filmovi, odjeća, starine i ljubavna pisma, i pramen odrezane kose...
Oduvijek vodim dva života, onaj koji živim dok sam s drugima i onaj drugi dok sam sama, apsolutno sama, jer ja se nikada ne strašim samoće.
Često znam biti tužna, sjetna, jer ne mogu opisati riječima taj moj svijet koji je tako čudesan, u njemu slike govore milijun riječi, u njemu tonovi imaju važnost i ja ih nikada ne zanemarujem. Ponekad lutam, besciljno tumaram ulicama, vode me samo snovi, jer tražim i čekam nekoga ili nešto iz ne znam kojeg razloga. Možda čekam ljubav, a možda i starog znanca iz nekog drugog života.
I gledam, otvaram oči duše, pamtim toliko različitih lica, toliko slučajnih prolaznika s kojima se samo mimoilazim. U tim sam trenucima njihova i kasnije žalim, jer me oni nisu doživjeli kao ja njih. Tada shvaćam, da sam vjerojatno jedan od posljednjih sanjara na svijetu.
Volim mrak, noć i prekrasne noćne oblake koji daruju čudan odsjaj nebu, volim te tako neopisive boje mlade večeri. Osluškujem korake oko sebe i čujem srce mi je ranjeno.
Ono nestaje u toj gomili nepoznatih lica koja žive ubrzano i ne poznaju me, niti me žele znati, nešto u meni se lomi i ljuti me. Ljuti me, jer zna što bi bilo dovoljno da se prestane konstantno lomiti. No to što traži negdje je skriveno, a ne zna se gdje, nema tragova k pronalasku, mapa je komad platna i na njemu je ucrtani putokaz izblijedio.
Pitam se zašto moram stalno zastajati u određenom trenutku, učiniti ga posebnim i ukrasti ga? Da, ja sam kradljivica trenutaka, živim za trenutak.
Vidim visoku staru brezu bez listova, grane su pravilno raspoređene, no bez lišća djeluje tako zastrašujuće, golo, prazno, siromašno, poput ljudi bez srca, bez emocija, bez duše.
Ta breza u noći totalni je kontrast indigo plavom nebu. I odjednom pogledam u pod, vidim maleni kamenčić, trenutak je gotov, kamenčić je postao drugi ukradeni trenutak.
Osvjestite me i recite mi ''dušo, pa to je samo kamen''
No to mi neće puno pomoći, a ni odmoći, jer nešto je tako duboko u meni što me tjera da se gubim u banalnostima, nešto što me tjera da pridonosim pažnju malenim, drugima nevidljivim, nevažnim stvarima, pojavama i bićima. Ali ne, to nije gubljenje vremena!
I taj maleni kamen, i ta stara breza stvoreni su iz nekog razloga poput nas, time zaslužuje našu pažnju.
Bojim se i teško dišem, znam osuđena sam na samouništenje. Jer ponekad dok stojim i buljim u običnu sivu cestu, koja mi znači tako mnogo, jer je ona moj izbor. Ona je siva, jer nas negdje vodi, a to može biti pravilan ili pogrešan put, mi smo ti koji odlučujemo. Nema crne ceste, nema bijele ceste, jer tada bi mogli njih optužiti za sve. Dok buljim u tu cestu i vjerojatno običnim prolaznicima djelujem suludo, tada se osjećam najbogatijom na svijetu.
Jer da to sam ja, osjećam vjetar u kostima, snovi hrane moju dušu, ljudi teku mojim žilama, a kamenje nosim u džepu, jer me ono podsjeća na komadiće moje pokidane duše. I eto pjevušim neku staru melodiju, smiješak mi je na licu, bakine stare cipele obojane temperama savršeno pristaju uz moje snove i to što su mi tijesne ne umanjuje doživljaj. I to što ponekad dok slušam blues, i ispijam čaj od breskve glavom mi prolete nikada u ovom životu viđene slike, to me ne plaši! Znam da nisam luda, imam vizije.
Ponekad znam što će se dogoditi, što će mi netko reći ili učiniti i mogu otkriti istinu.
I znam da imam u džepu ponešto zarađenih novčanica, no one mi ne mogu kupiti sreću i često mi služe za ispijanje kave, i za što prije riješiti ih se, jer bi novac mom životu donio samo muke, ne znam što kupiti, jer sve što poželim već imam, ne tražim, ne očekujem mnogo. Pa što ako nemam limuzinu, ona mi uistinu ionako ne bi ni koristila, jer više volim istrošiti cipele, osjetiti cestu pod nogama, dotaknuti vjetar rukama, osjetiti zrake sunca na licu, jer sam željna avantura. I dok drugi sjede u tramvaju, i ponekad me promatraju začuđenih lica, jer ne mogu shvatiti čemu se ja to smijem, sama u najčudnije doba dana, a ja ne razmišljam mnogo o tome, niti se osjećam loše, jer znam oni samo sjede i bulje u mene, oni su u procesu tuposti, a to je njihov izbor. I živim, začudo ne životarim, makar se drugima ponekad čini obrnuto. A ja ih pitam, da li ustajanje, posao, kuća, klinci, pospremanje, nije li i to na određen način životarenje, svi čine iste stvari, zbog straha od svojih vlastitih izbora. A ja ne znam kuda ću sutra krenuti, kada ću zaspati, ne znam koga ću upoznati, ne znam koju ću odjeću sutra odijenuti, i hoću li zadovoljiti tuđe kriterije, hoću li biti najbolja u svemu.
Ja otkrivam sve u svakom trenu, znam to drugi ne mogu shvatiti, a to je tako drugačije, i ja bih im to voljela pokazati. No, da, to je ludo i tu nema pogovora.
A znate li da onaj maleni kamen na cesti, s početka priče, može biti poguban baš za Vas? Taj maleni kamen možete katapultirati pomoću automobilske gume, ako kojim slučajem dođe na njen rub i može nekog brzinom od 100 km/h pogoditi u oko, i netko može izgubiti oko. Još tvrdite da kamenčić nema svrhu? Sve je tu i vrlo je opasno, no nikada nije opasnije od nas samih!
I oblaci prolaze, sunce topi snijeg, ponekad sniješko traje danima, a noć postaje dan, a dan postaje noć i sve se vrti u krug! Svi živimo naš život, a nije naš i to malo tko razumije, jer stvari, bića, nas navode da učinimo nešto, da se maknemo s mrtve točke.
Semafor nas tjera da zastanemo, kišda da uzmemo kišobran, hladnoća da se slojevito odjenemo, zapalimo vatricu u kaminu, možda da budemo nespretni i usput zapalimo zavjese? Pas nas tjera da ga pomilujemo, nahranimo ili opet da pobjegnemo, ako ga se plašimo, to sve činimo izazvani nečim, iako to činimo za sebe!
Ponekad nas stvari, pojave bića, oživljavaju, a ponekad uspomene.
Možda uspomena na nikada preboljenu prvu ljbav, koja je nemilosrdno smrvila moju dušu, ljubav koja me natjerala da obojim kosu, samo da me on više ne bi prepoznao, ljubav koja me natjerala da odrastem, ljubav koja me spasila od ravnodušnosti. Ljubav koja mi je podarila taj pogled koji je drsko bliještio iz mojih očiju, pogled koji je otkrivao bezvremensku ljubav koju on više nikada neće pronaći u tuđim očima. Taj pogled koji je zasljepljivao mržnju, ubijao ravnodušnost, i slao je u ništavilo. Taj pogled koji je brisao tragove samoće i ostavljao tragove vječnog postojanja. Taj pogled koji je grijao njegovo hladno srce i koji ga je vodio u fantastičan svijet koji je bio stvoren samo za njega. Taj pogled koji se ni danas ne može opisati s svim riječima ovoga svijeta, jer je bio neopisivo jedinstven, ali jedna riječ može prenijeti najdublji smisao tog pogleda, ljubav! Ljubav koja me vodila u mojim ludostima, dok sam mu pisala ljubavna pisma koja su ga oduševljavala nekada. I sada nakon tako mnogo vremena, on još uvijek živi, postoji u mom sjećanju samo kao izblijedljela slika, na kojoj se više ne može razaznati osoba, pozadima, boje, već samo blijedi odraz prošlosti, na jednu ljubav.
Sada nakon tako mnogo vremena, ne pamtim njegov glas, njegove riječi, osmijeh, lik.
Sve je to ostalo daleko iza mene u prošlosti koja nema snage boriti se protiv mene i pobijediti me. Sada dok nestaje i dok ja ponovno upravljam vlastitim životom, sada se sve čini pomalo praznim, ali sve je ponovno novi izazov u kojem nema mjesta za njega.
Sada se sve čini pomalo zastrašujućim, jer sama plovim divljim morima krute svakodnevnice i borim se s ljudima koji su nalik vjetrenjačama, koji mi žele oduzeti posljedni valcer snova koji mi je potreban, da preživim bez njega koji je sada izblijedjeli san, no ipak uvijek drago prisjećanje. I čudno unatoč toj uspomeni tako bolnoj, živim, volim, stvaram.
Vidim u svakome čovjeku ono najbolje, ali i ono najgore, jer takvi smo mi ljudi. Ponekad sam i ja ljuta, pakosna, histerična, neurotična i hirovita.
Tada svima u lice bacam grubu istinu, tada ne obraćam pažnju na leptira što mi je sletio na stol, i što ga moj pas pokušava pojesti. Meni ne cvjetaju ruže, jer ja ne volim osobito ruže, meni cvjetaju tulipani.
I ponekad mi se bližnji smiju, jer s ljetovanja dovučem neke čudne okvire za fotografije, neobične pikule i hrpu sentimentalnih stvari koje me podsjećaju na nešto. Ponekad me ljudi u autobusu gledaju kao neku uvrnutu, ekscentričnu djevojku, koja se odijeva kao da su maškare, ali mene to ne brine, mene tuđe pokude ne mogu povrijediti, mene ne mogu natjerati da odaberem drugi put, jer se borim oduvijek. Još od dana kada sam se rodila, i na par trenutaka doživjela kliničku smrt, no ipak sam sa tih sedam mjeseci i kilu i devedsto znala što želim, da želim živjeti i od prvog dana je počela ta konstantna borba.
I to je moj put!
I onda se po ne znam koji put pitam tko je Daniela?
Pa Daniela je Daniela bez j, Daniela je najčudnija kćer svojim roditeljima, najsmiješnija unuka, najhrabrija sestrična, najdraža nećakinja. Daniela je najbolja što može biti najboljoj prijateljici. Daniela je osoba, čovjek, biće. Daniela je dijete, djevojka, žena.
Daniela je glumica, malena, jako, jako malena lažljivica. Daniela je ponosna vlasnica njenog čudnog svijeta. I ona je mnogo više, ona je ja.
Ja sam jedan veliki sanjar, na ovome svijetu, i znam da time neću mnogo promijeniti, samo bez mene svijet ne bi bio potpun, ja sam tu kao protuteža čistoj realnosti. Ja nisam savršena, niti sam najpametnija, najzgodnija, najčudesnija ili najdarovitija osoba, niti je to potrebno.
Važno je biti čovjek, a ja to jesam, sa svim manama i vrlinama. Iako sam imala mnogo loših dana, imam snage, volje, želje uvijek krenuti ispočetka. I znam da ni ovaj put neće biti sve sjajno, znam da će biti suza, patnje, boli, smijeha, sreće. I baš zato je taj novi put savršen. Ponovno uzdizanje, ponovni let i ponovni pad, sve je to dio mog života koji nije samo moj. I ne, ja se ne plašim boli, dajte mi boli, jer nakon boli samo sreća može nastupiti. Bol je plodnosna, iz nje ponekad izrastu čarobne misli, prekrasne nove nade, prekrasan novi život. Bol nije kraj, bol je početak sreće.
Kao godišnja doba, naš se život mijenja, sreća, tuga, nostalgija, ravnodušnost. I sve ima svoje dobre i loše strane. Znate li? Već sam vam rekla, ja sam samo čovjek!
A ne, to nije laž!
Imam slobodu, divlja sam poput pantere, letim poput albatrosa, ali ponekad na kopnu padam poput njega, ako me razumijete, ako ste čitali Baudelairea, i da stojim, stojim nad provalijom, bez ikakve mogućnosti kontrole uma i ne znam, kako će sve to završiti. Ali krećem u ponor, hrabra sam, iako me možda dolje čeka zmaj.
I sada se pitate, da li sam ja uopće ozbiljna?
Nebiste vjerovali, ali ja sam prokleto ozbiljna. Jer ja mogu biti sve što poželim.
I dobra, i zla, i vjetar i more, luckasta i pametna i hrabra i plaha.
Mogu biti na stotinu mjesta s različitim ljudima. No nitko me ne može vezati za radijator, ili zatvoriti u ormar, jer ja pripadam svima u svako vrijeme.
Uostalom to je neka druga priča, za neko drugo vrijeme. Ako me doista želite upoznati, pronađite me, ja sam duboko u Vama, baš Vama koji ovo čitate, jer ja sam poput vas, poput svih, jer svi smo mi jedno. Bogati ili siromašni, pametni ili malo manje mudri, mi svi dijelimo istu sudbinu, na kraju smo svi u istim tamnim, hladnim, zemnim odajama. A u onom trenutku, kada ću umrijeti, negdje u svijetu roditi će se, dijete i živjeti će za mene.
Ah! Da!
Možete li mi reći koliko je sati?
Moram se vratiti u drugi, ne tako čaroban, ne tako savršen, ne puno realniji život
od ovoga dok sam sama, no u ovom drugom, dok sam s prijateljima, moram biti barem malo opipljivija, jer imam neke obaveze, a ionako me ne bi shvatili!
I baš je to savršeno, dva paralelno sjajna svijeta, savršeno se nadopunjavaju, a nitko drugi nema pojma.
No to sada više nije važno...
|
