Danielaland : Svevremenski let

Probudio me osjeæaj krivnje, osjeæala sam nemoæ, nemoæ koja se pojavljuje, kada više ništa ne mogu uèiniti, niti za sebe, niti za onog kome sam potrebna. Dogaða se èesto, da postajem odsutna.
Sjeli smo, i pogledali svoje ptice, ni na jednoj se nije nalazio onaj žar za letom. Odmahnula sam rukom, u takvim se trenucima ne govori.
U što smo se pretvorili, ne, nitko nije kriv, kako bi ljudsko srce moglo biti krivo, ako prestane kucati, ako se prestane ogledavati u obzoru u kojem je do juèer vidjelo svoje nedoglednosti?!

Viknula sam mu, ajmo naèiniti nove ptice!

Zatresao je glavom, kako je to obièno èinio, kada je osjeæao bezvoljnost.
Rekla sam mu, ali ti ne shvaæaš, mi moramo naèiniti nove ptice, s jaèim krilima, s sjajnijim oèima.
U tom trenutku, odložio je šalicu èaja, kao kakav kavalir, tada sam po prvi put zapazila odluènost u njegovim pokretima, ljutito je izgovorio, dobro, ako tako želiš!
Ustala sam veselo i na njegovom radnom stolu, ugledala fotografiju medvjeda koji pleše s brnjicom na njušci, ponosno sam je uzela, dotrèala do balkona, gdje je on veæ odmicao stol i stolice, kako bismo imali mjesta, za naèiniti nove ptice, prokletnièe! Nasmijao se, nije govorio, žurilo mu se.
Sjela sam na pod, i kao dijete obavijala se oko njegovih nogu, plakala sam glasno i vrištala histerièno, kao da sam razmaženo dijete, a on bi mi govorio, da sam glupa, da æe otiæi i neæe naèiniti novu pticu i da æu ostati sama, bez ptica. Nije me smetalo, nisam znala što da mu kažem, nisam znala ni što æu ako ode i ostavi moje ptice, koje neæe postojati nigdje osim u meni.
Pao je mrak, a ja sam ležala poput ostavljenog psa, na podu balkona i osjeæala nemoæ, nismo se više viðali, jer on je odluèio naèiniti pticu u podrumu, a ja sam naslonila uho na pod i èekala, èekala, osluškivala, trenutak kada æe donijeti pticu.
Više nisam mogla izdržati, naglo sam ustala i krenula u podrum. Tiho sam ušla u prostoriju, gdje je sjedio mirno i radio je na ptici. Prišla sam mu i snažno ga udarila po glavi, lice mu je odletjelo u stranu, lagao je, lagao je, lagao je, on nije radio pticu!
Trèala sam, da me ne dohvati njegov ponos, i legla u krevet, uzela sam svoju pticu, stisnula je jaèe.
Bila je bijela i velika, imala je duboke oèi, popela sam se na njena krila, poletjeti!