|
Christensen
Kako da vam predočim taj drugi svijet izvan sobe?
Mjesecima sam je posjećivala, s vremenom se izgubio pravi razlog mojih posjeta i postala sam neka druga djevojka, ona koja ju je uvjeravala da sada, u ovom novom prostoru može stvoriti neku novu stvarnost.
Znala sam dobro da će to biti fiktivna stvarnost i da nam neće ni jednoj, ni drugoj biti kasnije lakše, kada se otkrije, da je sve to samo svojevrsna scena, no obje smo pristale na to.
Ona zbog svojih nemogućnosti, a ja, iz više razloga, prvi bi bio upravo taj, što volim prelaziti granice fiktivnog, i što je čista esencija strasti, izdići se nad svim strahovima i stvoriti čistu fikciju realnosti, doduše, to je mnogo teže, no što nam se činilo.
Obje smo se morale složiti da će moje posjete morati biti na drugačiji način određene, no bilo koje druge posjete.
Točno nakon isteka prvog mjeseca mojih posjeta, znale smo, da će naši susreti od sada biti isključivo noćni, u doba, dok nam nitko neće moći smetati, i kada ćemo moći na tom ogromnom svemirskom platnu, izvjesiti sve svoje snove, sve one, kojih smo se nekada bojale.
Kada smo isprepletale prste, osjećale smo se snažnije, ona i ja, i svijet koji će sada tek biti pred našim očima rođen ispočetka, i koji ćemo zajedno uništiti, kada nas bude volja.
Osjećale smo se kao diktatori, a to smo na kraju krajeva i bile, jedna drugoj, iako smo dugo vremena, vjerovale u suprotno. No nakon nekih riječi i otvaranja misli, i serviranja hladnih za stol, vidjele smo, da se ne znamo ponašati odviše umjereno, a to nam niti nije bila želja, nismo se namjeravale pokoriti nikome.
Na kraju krajeva, kada stvaraš svijet, koji je po tvom ukusu, nije potrebno suzdržavati se.
Mogle smo krenuti.
U tim prvim danima, koji su počinjali u dubokoj noći, obično bismo dugo razgovarale, oči bi nam bile mnogo puta pune suza, a srca bi nam lupala kao gromovi, navikle smo biti sve što možemo u trenu.
Iako smo mnogo puta osjećale goli strah, koji je čučio u kutu nasuprot nas, i slijedio nas.
Ali trebale smo taj osjećaj, osjećaj kojim smo bile nad sobom.
Ako ne vjeruješ u ono što stvaraš, ne možeš niti stvarati, temeljena činjenica, čovjeka koji želi skočiti u koprive, samo da opeče noge, je strah od tog istog iskustva, a temeljnu činjenicu je teško pobiti.
Iskustvo i strah, hodaju sjedinjeni i nemoguće ih je olako razdvojiti.
Ona i ja smo se dosta dugo trudile, zažmiriti i skočiti u koprive, koje su doduše bile fiktivne, ali nisu manje žarile, definitivno nisu.
Kada smo stvorile svijet, kojem je svemir bio samo predvorje, zapitale smo se, kako ćemo odrediti granice, jer pod na kojem smo stajale, sjedile, ili ležale, s vremenom je postao dubina, i razum nas je tjerao, da ga mjerimo, ali kada smo shvatile tim istim razumom, da ne postoji mjerilo za tu istu dubinu, stale smo pred zid, i nismo kao obično, lupile glavom o nj.
U svijetu u kojem smo vladale, morale smo se suočiti s istim onim problemima s kojima smo se suočavale van te iste sobe u kojoj smo tog sumornog ljeta, odlučile postati zasebne jedinke koje imaju moć, nad svojim svjetovima.
Čovjek koji ima razum, ali koji slijedi svoje ideje, mnogo puta se nađe pred pitanjem, hoće li u svojim istraživanjima, skrenuti krivom stazom, i zamutiti um, svojim pitanjima, ali i svojim odgovorima, stoga nije uzalud izreka, da je ludilo na tankoj granici s genijalnošću.
Nas dvije se doduše nikada nismo smatrale genijima, iako je to bila vjerojatno potajna želja kako i njena, tako i moja, moja zasigurno, no koliko god bih čeznula za genijem u sebi, isto bih toliko čeznula da budem slobodna, oslobođena od svega, i da postanem obična plutajuća energija, koja ima mogućnost pretvorbe, stoga smo u buduće vrijeme, svakim novim danom, činile sve oko nas u toj sobi, svojevrsnim crnilom, tek onako, radi boljeg pripadanja istom svemiru kojim smo težile i koji smo hranile.
Naš se svemir nije mogao mjeriti s zbiljskim svemirom, jer je naš svemir bio mnogo bezgranićniji no što bi to mogao ljudski um uopće naslutiti, tako da bismo na našem svemirskom prostoru, ostavljale malene tragove i obilježja, kako bismo uopće znale da smo jednom tamo bile, tako da je naša soba, konstanto dobivala nove markere po stjenkama.
A nas je to vrlo radovalo. Mi nismo bile filozofi, učenjaci ili znanstvenici, ali smo u sebi imale moć, moć mašte, koja nas je dovela mnogo dalje, no što je mogla dovesti zbilja čovjeka koji nema žara u srcu.
Nas dvije smo mogle predočiti u našem paralelnom svemiru, stvaraoca, jer on je bio jednako zbunjen kao i nas dvije, i jednako nesvjestan na početku svog stvaranja vlastitog svemira kao i nas dvije.
Pitale smo se da li bi bilo vrijedno, uvesti još nekoga u naš svemir, no kada smo došle do te ideje, shvatile smo da bismo mogle imati istu onu moć, koju ima naš stvoritelj nad nama, koji nas zbunjuje našom svakodnevnicom, jer nam na naše pute, stavlja različite prepreke.
Tako je nekako izgledala naša soba, zasigurno je to bila soba u kojoj nije bilo nemogućnosti.
Dok smo došle na vrhunac našeg stvaralaštva, zatvorile smo vrata naše sobe, i ostavile je onakvom kakva je bila na vrhuncu, i krenule smo nekim drugim smjerom, koji nas je ponovno sjedinio u jednu Danielu, tako sam prestala posjećivati samu sebe, a istovremeno sam ostala sama sa sobom, u nekoj sobi, kojoj više i ne pamtim put, jer doista, zašto bi je itko osim mene trebao spoznati?
|