|
Stajala je ispod velikog, starog drveta, kao da je tražila da ju ono zaštiti od njegove ravnodušnosti
Satima je čekala nepomično ispod starog drveta, samo je s vremena na vrijeme zadrhtala od hladnoće i straha. Bezvoljno je promatrala kako je magla obgrlila noć i čekala ga. Kroz maglu ništa se nije naziralo.
Znala je da joj je potrebno samo da uoči njegove kretnje. To će joj dati novu snagu, za život bez njega, jer su tako već odavno oboje odlučili.
Plakala je kada je morala zaklopiti oči pred činjenicom da ju je samo on dodirivao impulsima prošlih života. Plakala je kada je morala odmahnuti rukom sa smiješkom na licu i otići.
On ju više nije promatrao. Bila je dovoljno daleko, a da on više ne može prepoznati njen lik, njene obrise tijela, njenu divlju, neukrotivu kosu punu uspomena, njene teške, sumorne korake koji su je vodili
iz kozmosa u kaos osjećaja, njene bezvoljne korake koji su je vodili u mračan, samotan svijet.
Plakala je dok ga je posljednji put dotakla za oproštaj. U taj dodir protkala je svoju posljednju nadu, da će ga taj dodir osvijestiti i da je ipak neće pustiti da ode u budućnost bez njega.
Plakala je, dok mu je bila dovoljno blizu da osjeti njegov dah, njegovu energiju koja se spajala s njenom.
Prevladao je razum. Plakala je dok posljednji put bila tako blizu njega da je mogla vidjeti svaku crtu
njegovog lica.
Plakala je dok je posljednji put iz takve blizine promatrala njegove modre, dobrodušne, velike, tople oči koje su u tom trenutku posljednji put skidale njene maske, njena pretvaranja da je sve u redu.
Plakala je i dok suze nisu klizili niz lice.
Plakala je dok se lažno smijala, radila, pričala.
Plakala je dok ju je susretao s vidljivom željom za pomirenjem, ali bez dovoljno hrabrosti za ostvarenjem.
Plakala je dok je vrijeme oko nje prolazilo i nestajalo u zaborav.
Plakala je jer nije znala pustiti ga da ode iz njenog usplahirenog srca koje je bez njega bilo tako prokleto prazno.
Plakala je, jer nije bila dovoljno hrabra da prestane plakati.
Ona i danas dok se svega prisjeća ispod ovog drveta plače.
Tako je slaba, tako plaha, tako je divlja, neobuzdana.
Ona je tako prokleto neobuzdana, tako prokleto svoja.
Ona je tako svima nevidljiva, tako svima neznana.
Ona je dijete s ogromnom dozom zaluđenosti za njega, s neograničenom dozom ljubavi za muškarca svoga života.
Ona je tako prokleto iskrena, prokleto je spremna baciti mu tu iskrenost u lice.
Luda je, nesmotrena, neoprezna, hrabra kada ga treba sresti, dovoljno luda da je ta ljubav ponese i da ga bez pitanja povede za ruku i da ga traži za milost, bez obzira na ishod.
Dobra je i zla, anđeo i vrag.
Ona zna da je pogriješila što ga je pustila zato što je on smatrao da je tako najbolje za nju, no ona je znala da mu je to samo izlika, kako možda na kraju ne bi i on sam patio.
Vratila se u sadašnjost jer je začula šuštanje lišća na vjetru.
Stajala je ispod drveta, znala je da je on neće vidjeti, jer će ona biti zaogrnuta mrakom i maglom i jer
naposljetku ona zna da za njega više ne postoji i da nema načina, da opet bude stvorena da bi je on mogao vidjeti.
Nakon određenog vremena ona je osjetila njegovu prisutnost začula je njegove samotne korake
ugledala je njegove tako poznate kretnje.
Njegov lik se unatoč magli ipak nazirao u njenoj blizini
Osjetila je iskonsku sreću zbog njegove pojave.
Željela mu je prići.
Željela mu je izreći svoju duboku tajnu.
No vidjela je da je spokojan
Znala je da nema pravo krasti mu mir, znala je da bi je on zbog svog ponosa ismijao.
U tom je trenutku znala sve.
Vidjela je kada je prošao posve blizu nje, ali nije doživio njenu prisutnost, on nije osjetio njene poglede na svome biću, nije osjetio njenu blizinu.
Nikada nije saznao da mu se približila vjerojatno po posljednji put.
Kada je otišao, kada je sa sobom ponovno odnio dio nje, potpuno nesvjesno - mrak se odjednom činio
tako zagušljivijim, tako tamnijim, ubojitijim. Ostala je ponovno sama.
Odlučila je postati neka druga.
Ona je sve i ništa i ništa i sve.
Spremna je još neko vrijeme plakati. Baš sada u ovom trenutku plače.
No ona se preobražava, suze se suše,smijeh zauzima lice.
Odjednom ravnodušna preuzima nadzor nad emotivnom, potiskuje ranjenu.
Ona živi negdje duboko u meni.
Ona je ja i ja sam Ona.
Koja je prava?
Ona je moj alter ego ili sam ja njeno?
Nas dvije, a zapravo jedna.
Borba tek počinje!
|