Danielaland : Svevremenski let

( David Miles )




Nedjelja je. Opet sam se vratila Milesu.
Iako se on i ja stalno svaðamo, on me zavede, a ja ga napuštam, on se jedini ne naljuti, jasno mu je da moram biti slobodna, od svih, najviše od same sebe, iako æe mi bar njih pedeset reæi da se i u ljubavi može biti slobodan. Da može, doživjela sam, ili doživljavam to, no o tom æu prièati nekom drugom prilikom, ionako èešæe nudim pjesme, no osobna razmišljanja, možda, jer se svi bojimo upetljati ovdje neka vlastita razmišljanja, jer ih prije važemo, ja sam nauèila ne vagati, veæ drito s istinom na vidjelo, onda me kasnije osude, no tako se osjeæam od svoje treæe godine, kad se shvatilo da æu doista biti, ne samo prividno, dosta drugaèija od drugih.
Najbolje zna taj jadan Igor, kojeg sam razvlaèila po svojim pjesmama i optuživala za mnoga stanja, ima pravo moj mentor kad kaže, iritira me veæ taj tvoj Igor, a nije moj, tom èovjeku dugujem ogromnu ispriku, zavodila sam ga uzalud, mnoge zavodim uzalud, mislim ne više, ali znala sam to èiniti, zašto? Pa dokazivanje naravno, mlade djevojke se dokazuju, mislim da sam napokon prestala s time.

Probudila me urednica, zbirka æe uskoro izaæi, osjeæam strah i znam da nisam dala sve od sebe, znam da bih trebala nuditi bolju poeziju, i tako se strahovi i ja igramo.
Nekada sam nudila više, bila sam mnogo punija, snažnija i željna borbe.
Sada bih samo spavala i sanjala.
Nije to predaja, samo sam mirnija, izmirenija s napadaèima.
Kako bih bila jasnija sama sebi, nagovorila sam samu sebe, da ne nasjedam na budale.
Pametnome lako objasniti, budalama nikad ništa neæe biti jasno.

Vjetar udara u spuštene rolete, prozor otvoren, šumovi ulaze u sobu, prolaze kosom, ulaze u uši, nosnice i usta.
Sjedim u naslonjaèu, na lusteru od tri, dvije žarulje pregorile, dodirujem si usnice i nièega nema na ovome svijetu što bih sada radije èinila.
Neki æe noæas trebati sreæu, na njihovoj sam strani.
Kiša je napokon poèela padati.