|

Jeseni bi sve pokretale ispočetka i nastala bi stvarnost u koju bi oboje zakoračili, prije toga bih duboko udahnula.
Kasno ljeto, rana jesen, lišće, kiše, vjetar i sve ono što ide u moju korist, nevrijeme.
Lako je bilo u to doba pojaviti se na vratima, kasniti, i mirisati na kišu.
A ulasci su bili tako usporeni, da bih, da sam željela, ukrala pola školskog sata samo hodom i pojavom. Bila sam spremna na svaki novi početak, spremnija no on, jer on ga nije mogao naslutiti.
U tim sam se trenucima najviše osjećala živom, jer sam osjećala težinu vlastitih kostiju, snagu koraka i ton svog glasa. Bili su to trenuci kada su nam se pogledi ukrstili. Pijana erotičnost nabijena u prostoru učionice.
Između nas se uvukla sila, koja sprječava dvoje ljudi koje se strašno žele, da učine korak jedno prema drugom. Mogla sam se kladiti da mu nije stalo, tu bih okladu dobila, bila sam ogromna zabrana ispisana poput neonskih reklama koje je svakodnevno sretao u kvartu.
Mene to nije zamaralo, naposljetku morao je postojati dan kada ću mu ukrasti razum, bar na sat, dva.
Nakon tama dolazi njegovo lice. Lice otkačenjaka, no lice ozbiljnog pokeraša.
Njegov osmijeh nitko nije vidio, samo njih sedam. Sedam Daniela dugačkih prstiju. A ti su isti prsti isprevrtali redoslijed trajanja. Prvo smo izgubili pa dobili.
Kada bismo igrom slučaja ostali sami u prostoriji nakon svih nemogućnosti, tada bi nastupila i izazivala jedna sasvim nova nemogućnost. Zagrizla bih taj trenutak, vrtoglavica bi zavladala mojim tijelom, no napetost bi bila progutana i govorila bih mu nerazumljivim jezikom.
Samu ljubav sakrila bih u stopala i dlanove, jer tamo je on nikako ne bi tražio.
Moje odijevanje graničilo je s cirkuskim. Time sam mu plijenila pažnju, tada još nisam znala biti lijepa. Stvarala sam luda iznenađenja, a mjesto gdje bi se on nalazio pretvarala bih u kazalište, naše mane postale su naše maske.
Drugačije sam slikala, u svakom bih zadatku kodirala želju za njim, a on nije mogao ništa drugo osim nadograditi me, jer taj sam mu zadatak ostavljala na katedri.
Nakon toga zvono bi kao obično označilo kraj našeg jedinog suživota.
Kada bih glumila ravnodušnost, tražio bi novu igru, koja mu nedostaje. Tada bi mi stao tako blizu, da bih stala s radnjama, a kist bi ostao u zraku. Nježno mi je stao na sandalu, ali se nije ispričao. Pogledala sam ga ravno u oči, tražila sam sumnju, vidjela sam samo prazan pogled.
Svlačila sam se pred njim, dio po dio, ljusku po ljusku, bila sam mu riba, koprcala sam se na plohama koje su me opkolile dok bih bila model, zavođenje nanosima povjerenja. Ali on nije znao da mu vjerujem tako malo. Kada bih završila s slikom, maštala bih o trenutku kada će je rukama dodirnuti i kada će ga ona zavesti, nisam tražila mnogo.
Oteo mi je mobitel koji je kliznuo iz torbe koja se nalazila na podu, spremio ga je u džep na lijevoj strani košulje, kraj srca. Drhtala sam, dah mi je bio težak, gust i probijao se jedva jedvice kroz moj jednjak prema usnama, njegovo tijelo dodirivalo je moju stvar.
Pravila sam se ljutom, nije smio otkriti koliko mi to znači.
Ponekad bih pretjerala i ušla bih dublje u njega, tada bi on počeo kuckati kemijskom o stol, sviđao mi se taj zvuk, osjećala sam svoju moć.
Iza njegovog odlaska ostala bi prazna, mlačna stolica, na koju bih ja manijakalno požurila sjesti, tada su se naše topline mogle spojiti, a nakon odmora on bi ponovno sjeo na stolicu ugrijanu od mene.
Na hodnicima se nismo poznavali niti pozdravom. On bi me tada rijetko kada i pogledao, ali ja bih mu još luđe pripadala.
Grčila me samo nepoznanica, što od mene ostaje kada iščeznem iz njegove blizine.
Kada sam konačno bila udaljena s mjesta zločina, jer se vrijeme skotrljalo niz padinu,
jednog nam je jutra zadnje zvono odzvonilo i srušilo nas je kao pijune, koraci me nisu slušali, ruke su se doimale hladnim i beživotnim, a tijelo je izmijenilo držanje, u mene se uselila neka nepoznata vrsta slobode, od sada u buduće njegova će prisutnost biti samo obična fikcija.
U očajničkom činu, sapletanja o prošlost, napisalo se pismo, samo od sebe, zakazana prva i jedina nova stvarnost, sasvim nepredvidiva.
Dopratila ga je sjena, suočeni licem u lice, dvoje stranaca, i jedno srce na stolu, koje se puši poput vrućih žganaca moje bake, užareno ali kristalno živo, uhvatio ga je i strpao u isti onaj džep na lijevoj strani košulje.
Zaljuljalo nas je vrijeme, ljubav koja je pogubila kompas samoj sebi, otišla sam.
Nikada me više nije potražio.
A onda jedan običan susret, nakon godina bezumlja, sva šutnja se objesila oko moga vrata.
Ruke su ušle same u sebe, a on je stajao nepomičan poput kipa i gledao me onim svojim očima nevinog djeteta.
Zakoračila sam u autobus i promatrala koga ja to ostavljam za sobom.
Kajanju sam prstom pokazala smjer, gdje mu je ići.
Neke su želje snažnije od razuma, tog kišnog popodneva popila je preveliku dozu papira smiksanog mikserom, pomiješanog s alkoholom, cijeli ljubavni dnevnik.
Drugih šest veselo su birale crne haljine za korotu, poput pijanih udovica.
U osamnaest sati, ispred omiljenog bara, sedam frajera u svojim najboljim izdanjima stoje, pijuckaju piće i čekaju, tu istu djevojku. Dok je čekaju prepucavaju se koji će je osvojiti.
Brojevi se ne slažu.
|