|

Dok sam bila dijete moglo se vjerovati da ću biti pametna
da ću graditi kuće, liječiti ljude, moglo se vjerovati u moj savršen ten
savršenu kosu, prikladan rječnik, tijelo izvanredne žene
Kad sam porasla još se moglo vjerovati
oni su vjerovali, nudili, željeli, a ja sam otvarala usta kako bih govorila tuđim jezikom
No ispod kostiju, ispod ljušture, ispod oka, u što vjerovati tamo?
Nisam ništa osim negacija tih vjerovanja
Ne pišem dobro, nisam pjesnik, pisac, niti liječnik
nemam savršen oblik srca, kockasto je od kalupa nalik kući
Oni isti vjernici danas se spotiču o moju ravnodušnost
naučili su me da postanem automat iz kojeg se čuje programiran glas
Polu robot polu žena, nigdje ne pripadam
poći ću u wonderland da promatram osmijehe
to je posljednji ostatak moje ljudskosti
|