Danielaland : Svevremenski let

Sama na svom raskrižju snova
idealima okružena
plaèem
gušim se
savršeno odjevena u podoènjake
i bol želudca uzrokovana alkoholom
Tako sam mirna i odvratno
hladna
Otjerala sam noæas sve
želim biti sama
Upotrijebila sam i laži
èinila da se obitelji opet zbliže
egoist.
Gle, mirna sam!
A idem na lobotomiju srca
Sutra kada æe svi slaviti
ja æu se pokriti
nježnom tamom
srce si slamam sama
uvijek
nikada po dogovoru
s
muškarcima
On æe se sada ljutiti
(Oprosti dragi morala sam reæi)
On æe biti tužan
(Opet æe me osuðivati)
a ja æu biti ono što
sam oduvijek
nièija
Bez ièijih ruku
odguravam ih
Bez ièije ljubavi
ne dodirujem je
Bez ièijeg glasa
ne sluša mi se
Bez ijedne stvarnosti
osim moje
komorne glazbe
koju moji šareni baloni
što vise s stropa
skladaju mojim dahom
Pustite vrijeme neka ide
za mene ono nema znaèaj
Sretna Vam bila Vi prolaznici
ovog vremena Nova Godina!
Ja æu sada utonuti u dubine svojih
ponora
dostojna svoje blizine
i nièega više.
Nièega više!
Vi budite sve ono što ja nisam
zauvijek!

Nikada neæete vidjeti moju
živu krv
rane duboke
strepnje do boli
maèeve zabijene u srce

Stradam nijemo

Sipajte vina
vodite pijanke
nastaviti æu iza ugla
u mrak
u noæ
u hladnoæu

Gdje god krenula
k sebi idem

Bosi tabani
izderane haljine
fini saloni
damske pudrijere

Zavrtjet æu posljednju rundu ideala
Snovi su nekima otiraèi za cipele!

S vješalice sam povukla crvenu haljinu
ako me potražiš noæas
vidjeti æeš boju vena u mojim oèima
a krv æe blistati haljinom

Putujem mrakom
hodom gazele
pas je zalajao pa pobjegao
starac prosjak se povukao u sebe
policajac me nije zatražio osobnu iskaznicu

Kolona automobila se zaustavila
djeèak me je tužno pogledao
a staklo u izlogu je popucalo
i upalio se alarm

Snijeg je prestao padati
vjetar se sakrio u dreveæu
a ptice su odletjele na jug

Vrijeme me uhvatilo za struk
i silovalo moje pokrete
nije mi dao da se probudim
Morala sam biti jaèa

Ustala sam iz sebe
obrisala osmijeh jednim potezom ruke
noæas imam sastanak s
koèijama iz prošlih vremena

Nadraža ljubavnica noæi
zašuštalo je grmlje
poderala sam sliku što je nosih u ruci stisnutu

Nitko na svijetu noæas me nije vidio!

p.s. buhahah vidi ga još je u krevetu, a zatooooooo ja još nisam dobila poklon hihihi


Dragi moji neka Vam ovaj blagdan donese mir,
ono što je bitno svakom èovjeku da bi mogao živjeti,
a onda i zdravlje, ljubav i sreæu, kako biste mogli
voljeti druge i biti voljeni!
Neka nas sve ovi dani podsjete na raðanje novog života,
koji je u nama, pokušajmo biti bolji ljudi!

Voli Vas sve Vaša Daniela T.

U žurbi stjeèem navike bježanja od ljubomore i èežnja
Nisam ona stara
ne uzrujavam se radi odustajanja
Ili se ne bojim novih nemoguænosti
pripadanja vremenu u kojem si
zaljuljao laðu nasred limenog mora
Tko to još èini da bi se dokazao?

Rekao mi je da sam mu neponovljiva
( Tko mu je ikada rekao da sam ja ponovljiva?)
Divi li se on mojim neuspjesima?
Odgurnula sam pitanja po strani
Ionako ne bi shvatio
koliko se vrtuljaka okreæe u mojoj glavi
Teturam kao pijanac
A eto 13 dana apstiniram od alkohola
I onda završim na suprotnom polu
od onog na kojem sam nekada
bila prisiljena dijeliti svoje strahove
s zrakom
elementom moga horoskopskog znaka
I onda mi je vraèara bacala grah
A mag gatao iz kave
A Ciganka se zbunila kada na mom dlanu
Nije bilo nikakvih crta

Zavrištala sam
Želim biti sama!!!

Nestala sam
Izbrisala brojeve
Uklonila otiske stopala
Ukrala kartoteku u mup-u
Mene se više ne može smatrati èovjekom
Ja sam nijema i hodam robotskim koracima
Visoko podižem noge
A spuštam ih uz buku
A prolaznici se ne èude
Kao da je to normalno
Sutra æu se još jednom odjenuti
Mislim da sam odluèila biti
neuhvatljiva
Ne postoji nada da æe me gnijezdo
utopliti
Ionako volim hladnoæe i pustopoljine
na kojima me šibaju

Tko æe me tražiti?

Ne želim biti ova koja jesam
poznata
po zvukovima, ludostima, kosi, dlanovima
energijama
Mogla bih se transformirati u zemlju
mogla bih, a nisi me shvatio
zašto ja to oèajnièki spominjem

Neæu se predati smrti
Ja æu postati smrt sama
Nisi me razuvjerio, ne nisi
da se noæu ne pretvaram u aždaju
da ne jedem sirovo meso
da ne trgam odijela gospodi

Vjeèiti strah se zaledio na tvojim cipelama
i zato mi ne prilaziš
i zbog toga velièaš druge žene
A mene si veæ odavno objesio
na unutrašnjosti katedrale
Moja je slika uokvirena
i vrijeme je da se pronaðe
veæe umjetnièko djelo

Jednom æemo biti na prodaju
drugaèijim navikama onih koji
æe brisati prašinu s nas
Oh ja to neæu dopustiti
grom æe udariti
staklo æe se raspršiti
ja æu pasti
O kako æu samo pasti
I razbiti se!

Špaga, govno i hemeroidi !!!

( èemu hemeroidi? )

Daniela T.



boli me glava
jako me boli glava
nema me

Dok se oni igraju
zadirkuju
smišljaju
stupice i gaðaju
strijelama
ja im izmièem
uvlaèim se u sebe
i
pretvaram u
zmiju koja
jede sama svoj
kraj

Sjedim na tronu
kraljica života
I ne postoji
nijedna
koja bi me smakla
na giljotini
uvredama
lažima
il ljepotom
i dotakla moj
snježno bijeli vrat
kao oštrica
I ne postoji
nijedna
dostojna mojih haljina
mojih cipela
i moje postelje
To moje kraljevstvo
Ja sama štitim i èuvam
Ma probost æe me maèevima i
krv æe teæi potocima
Odrezat æe mi kose i
spaliti æe moje pjesme
Nudit æe bogatstva
veæa od mojih oèiju
da izdam svoje ja
ali zapamti
Neæu!

slika Christensen



Probdjet æu kraj tvoga uzglavlja
jer ja znam
ti neæeš plakati
muškarci ne plaèu
mati ti je rekla dok si bio malen djeèak
nisi se usudio plakati
dok ti je srce nazeblo od
surovih smrti
prijatelja i suputnika
tvojih ðaèkih dana
ali prizivao si moje ime
kao sveca
želio si da tvoje tuge
pripadaju
tebi i meni
Onoj koja æe ti
cjelivati
promrzle usne
kraj ognjišta u kojem
smrzla se je vatra
jer ljubavi su
iskopale
grobove
sebi samima
Ne još nije gotovo
ti si znao
da ime æe moje
postati
biæe od
krvi
mesa
kostiju
i
tvoje je
ja
dah
pretapalo u
vjerovanja
da postoji
sve
što
stane u
naš
svemir
satkan
od suza
krvi
znoja
i
boja
Mi
postojat æemo
dok
tijela svrate
u
zemljane odaje
i dok
protutnji zadnji grom
o naše je sve
što
pjesma ova
nosi i raspaljuje
o naše je sve
što naš
krik u prostranstva izgubi
o naše je sve
što tvoj pogled
u moj
zarobi
o naša je smrt
sve naše
u našem ikada zapeèaæeno

Rodit æu ti dijete
pred oèima tvojim
zamagljenim i oštrim
zar nisi vidio
to èedo
što sakrilo se u mome srcu
od mene je satkano
od mene ljubljeno i od mene dato
moje je dijete na usnama
napojeno
na grudima zaspivano
na kosama
buðeno
ta ja sam ta koja
tvoju žeð
napaja
tvoju glad nahranjuje
tvoje misli
umišljava
i to
što moja utroba
tvoga ploda nije
primila
ne to tvoje dijete
se nije
od naših kromosoma stvorilo
to ja sam
tek žena
sa tisuæu lica
za tebe uoblièenih
sada
postala
nedonošèe
maleno
za tebe stvoreno
da
blaguješ ga mirno
i uèiniš
po svojoj volji
da ljubavlju se
kititi mogu
tek
gola
naga
od
pupkovine tvoga
uma otkinuta !

Podne je prošlo, ponedjeljak, upravo se kao lijena maèka premještam s kreveta na fotelju.
Užas, digla sam rolete i zapljusnula me sunèeva svjetlost. Nakon onog noæas, nikako mi ne leži.
Još jedno okupljanje, susret s poznatim glumicama, pjevaèicama, mlaðim i starijim etc.
Jedna druga pjesnikinja osim mene, i pokoja politièarka, uglavnom da skratim, oko mene sve poznate žene, a nepoznate, meni nepoznate.
Profesija žena, u tom kontekstu smo se složile tamo.
Ðizus koliko ''sjaja'' na jednom mjestu.
Dolazi do mene i kaže u nedjelju imaš gostovanje na radiju tom i tom!
Jel Vas zbilja zanima da li je to istina?
Istina je, marš...ne vama koji me èitate veæ onima koji me lagano podjebavaju.
Jeste èuli mene se ne podjebava!!!
Grozna veèer, imam nekoliko telefonskih brojeva, mislite da se ja uvaljujem drugim ljudima ha?
Boli meeeeeeee k....( kièma), opet ste krivo mislili, zaležala sam se, a i glava me boli, i cijelo tijelo.Pila sam crno vino, cijelu veèer, samo, èisto, cijelu butelju solo, od litre da! A nisam ništa jela, to je to!
Da sad još recite i da sam alkoholièarka, jeah.
Pjevušim usput, veèeras moram u kazalište, na predstavu, solo.
Ne odbijam besplatnu cugu, kazalište i opèenito umjetnost. Jer nijedno od toga u biti niti nema pravu cijenu.
Prisjeæam se prošle veèeri, znate kako mi je bilo u poèetku?
Ja koja sam samouvjerena, prepotentna i snažna, padnem u depresiju pored svih tih, ''dama'' napisala sam sms, ja ne pripadam ovdje, niti æu ikada pripadati ovakim krugovima, ja sam bez krugova sasvim jasna osoba.
Mene jebu krugovi, pomislim!
Bila sam odjevena ko da sam na safariju, jer su sve te babe, tamo i bile ( èast izuzecima s kojima sam ostvarila uzbudljiv kontakt i buduæu suradnju ) neke èudnovate životinje, ko èudnovati kljunaš, kao i na sceni, same sebi glumataju, život. Pozerke! Grejt!
Odjednom me zapljusnuo strahovit osjeæaj u želudcu kada mi se poèelo povraæati, a tada još nisam poèela ni piti, ja sam se doista trudila sat vremena žlempati colu.
Ali taj prezir spram sebe same, jer sam se dovukla ovdje je bio tako snažan, otišla sam u wc i naletila na jednu damu, odnosno vrata pogurana mojom pesnicom su poletila na nju, nije mi bilo neugodno, da vi znate kak te dame pišaju? Ne pišaju seru govna! Par njih mi je pokušavalo u prolazu objasniti kako se treba ponašati prema muškarcima, sjebala sam im koncepciju rekavši, to što ste dvadeset pet godina starije od mene, ne znaèi da poznajete muškarce bolje od mene i otišla iz wc-a, boli me k.... da li sam ih uvrijedila, one su uvrijedile moj ego svojom pojavom. Bila sam tako prokleto oèajna, sve dok nije stigla butelja. A promatrala sam svojim divovskim oèima i tražila dobrotu. Tamo je nije bilo, mislim u velikim kolièinama.Samo ljubomora.
Plesala sam, prièala, svijet je bio sav u vrtnji, više me uvažene babe, nisu èinile nervoznom, znala sam ja i te kako dobro, da bi veæina njih voljela biti na mom mjestu, slobodna od slobode, slobodna od svega, pa i od same sebe!
Nekolicina ih je shvatila moj plam u oèima, došle su do mene i plesale smo, divlje, ali èemu plesati zavodnièki kad su tamo samo žene?
Nakon kratkog plesa, ( moram li istaknuti da je sve zabilježeno na nekoj video vrpci? Grozno!)
graciozni safari uhvatila sam najdivniju zvijer u sebi.Lebdjele smo prostorijom, iako sam ja dobro znala, nije to za umjetnièke duše.
Sljedeæe godine se jebite bez mene.Na finjaka onako, suzdržano, da vam ne uðe!
Bila sam jako pristojna.
Dovezli su me do Èrnomerca, pa sam uzela taxi, jebene 62 kn za par autobusnih stanica, al taxist je bio oke, ne sjeæam mu se lica, ali imali smo veoma uzbudljiv
dijalog.
Dobra veèer!
Dobra veèer!
Može do ...?
Može!
Zatvorim vrata koja sam bezobzirno otvorila.
Sjednem otraga.
Pita me da što me strah sjedit naprijed?
E tu je zapoèelo...
Ne sjeæam se dalje, filozofiram kad popijem.
Strašno.
To vam je 62, al evo za vas 60!
Fala, fala, kažem ja njemu i odem doma. Èovjeèe tek je pola jedan.
Jedem pizzu koju sam kupila na kiosku. Jednu èetvrtinu mislim, radio je mali crnokosi, zgodan neki, nisam flertovala.
Ne flertujem kad mi se povraæa.
Ali smijao se.
Došla sam doma i shvatila da nije kasno. Obavila sam dugi telefonski razgovor s književnikom.
Ne sjeæam se o èemu smo to razgovarali ?
Ali sjeæam se glasa.
Sjeæam se sna. Uvijek sanjam da prièam s književnikom.

Jutra u mom manijakalno tvrdom krevetu su obièno bila prespavana, moja umjetnièka narav je transformirala moj bioritam i budila sam se oko podneva. Noæi su bile najjasniji dio moga postojanja, lutanja gradskim kavanama i prouèavanje ljudskih lica u razlièitim duševnim stanjima, sve dok nisam postala izgnana iz pakla, to sam tako doživjela, moja stanja su postajala sve jaèa, u samom poèetku mi nije trebao nikakav poticaj, niti alkohol, niti ikakvih droga, bila sam nevino èista u tom noænom okaljanom životu, a onda sam poèela plesati, plesati žestoko i cijelom svojom dušom, tu sam otkrila grubost muškaraca i senzualnost žena.
Bila sam dijete žena, ali sam gutala sve, knjige koje više nisam pamtila, slikare, njihove žene i ljubavnice koje su me rado prihvatile i moj se život sastojao od bježanja od dana.
Dan je bio samo prejasna stvar, danju se ne može plesati, jer bi te proglasili luðakom, iako sam ponekad
sasvim otmjeno stala nasred trga i jasnim glasom èitala :

Luðaci su Božji ðaci

Pošalji nam, o Bože, luðaka
Koji se zalažu do kraja
Koji zaboravljaju
Koji vole onkraj rijeèi
Koji se daju za istinu i sasvim
Treba nam luðaka
Nerazumnih i strastvenih
Sposobnih skoèiti u nesigurnost
U nepoznato gladnije od siromaštva.

Treba nam luðaka danas
Zanesenih jednostavnim životom
Sramotom netaknutih
Odluènih ne izdati nikada
I prezreti vlastiti život
Sposobnih prihvatiti svaki zadatak
I otiæi bilo kud
Bezbrižni i poslušni
Poletni i izdržljivi
Blagi i jaki...

Pošalji nam, o Bože, luðaka...

Louis Joseph Lebert


Voljela sam gutati sve što se odvijalo oko mene, nisam im znala imena, bili su poput demona, okruženi glazbom, alkoholom i svojom novom igraèkom, koja sam bila ja. Zabavljala sam ih svojim duhom, nisu me doticali, niti su tražili seks, ponekad sam se pitala da li sam neprivlaèna, ali ne, njima je trebalo svetosti u njihovoj prljavštini, a meni su bili potrebni oni.
Tada sam upoznala nju, Daliu, žena koja je bila možda i nezgrapna i imala je muške kretnje, snažan pogled ali jebaèke oèi. Nije mi se svidjela, ali željela sam je izazvati na podiju i za društvo napraviti novu predstavu. Osjeæala sam se kao gladijator, a mene je zanimala samo moja pobjeda.
One su mi davale snage za dane u kojima sam morala biti djevojka od znanja.
Popila sam konjak, prosto, jefitno piæe, morala sam odbaciti sve svoje spoznaje i zaboraviti gdje se nalazim i koji je dan, morala sam biti nitko da bih mogla postati sve. Pouèena iskustvom, znala sam da neæu imati problema, ako joj prva priðem i da æe rado prihvatiti moj poziv, no crnokosa koja nije mogla hvatati najbolje ritam, jer je samo željela biti u centru pažnje i do toga je dolazila na pomalo neukusan naæin, se odjednom našla u mojim rukama, uhvatila sam je snažno i privukla k sebi, bila sam muškarac, strastven, muškarac koji æe je ukrotiti, pobijediti i umiriti pred svima.
Šapnula mi je na uho da se predaje samo snažnim ženama. Smijala sam se i odgurnula je od sebe, pala je na stolicu, da bih joj ponovno prišla i uhvatila je, te privukla, hihotala se, a njeno i moje društvo je zurilo u nas, kao i cijela kavana, trebala je svima igra. Kada mi se prepustila, svima je bilo jasno tko dominira i tko æe uvijek dominirati našom noænom kavanom. Osjetila sam snagu, znam da jesam, osjeæala sam se dominantno, superiorno i moæno, prokleto moæno, isto tako sam znala da æe s jutrom nestati magija.
Ujutro æe svi krenuti k svojim obiènim životima.
Dalia je zamolila da nam odsviraju valcer. Nisu nam odsvirali, namignula sam sviraèima, i pokazala samostojeæu èarapu.
Nisam pretjerano lijepa, nisam uopæe lijepa, zakljuèila sam dok sam se umivala u wc-u, i dok mi se prikazao moj lik u ogledalu. Svanulo je jutro, svi su se razilazili, krenula sam pješice doma.
Osjeæala sam se istrošeno, kao da sam se kurvala cijelu noæ.
I nisam imala ime.

Od kada sam je ugledala prvi puta, osjeæala sam èudnu toplinu oko srca, nije to bilo prepoznatljiv osjeæaj i o njemu se nikako nije moglo govoriti, kao o sasvim obiènom i uobièajenom osjeæaju.
Odmahnula sam rukom i nastavila hodati, iako mi nikako iz glave nije mogla išèeznuti slika, predivne plavokose žene, toplih tamnosmeðih oèiju, košèatog lica, ali njena kosa i njene šiške koje su padale preko èela su izazvale u meni ogromno obožavanje.
Obožavala sam je tako sveto i tako èisto kao što nisam voljela nikada nikoga u svom životu.
Nisam je srela par godina, a onda smo odjednom bile osuðene jedna na drugu svakodnevno, ispoèetka nisam mogla vjerovati u to, no kada sam saznala da je to isitna i da æu je viðati svakodnevno,osjetila sam blagu vrtoglavicu i više nije bilo povratka, morala sam je obožavati bestidno.
Nije to bila zaljubljenost ili želja za njenim tijelom, pa ja sam u tim trenucima bila zaljubljena po prvi puta u muškarca, zbog kojeg sam èinila ludosti, ali ona mi je trebala tako nježno i tako toplo, u blizini.
Satima sam je promatrala i radila njene portrete skriveèki, ali njena ljepota je bila oèaravajuèa, njen ponosan hod gazele, pa zabacivanje kose, o moj Bože u njenoj blizini sam se osjeæala tako bezvrijedno i slabo, tako neprivlaèno, tako neodreðeno, kao sirova glina, dok je ona vladala svima nama, svojim glasom, kojim je dominirala, a glas joj je pobogu bio toliko neuvjerljiv, tako slabašan i sramežljiv, tako je malo imala samopouzdanja i ja bih je rado izluðuvala s pitanjima kako bih je mogla pobijediti, kako bih joj se narugala, kako bih joj još više srozala samopouzdanje.
Voljela me je, o Bože kako sam joj samo bila draga, pogledi su joj bili tako jasni, isprepeteni, a kada bih sjela u kazalištu blizu nje i kada bih osjetila njenu toplinu, njeno koljeno koje je sluèajno dotaklo moje, ja bih tada umirila sve svoje kretnje i samo osluškivala njeno disanje, mirisala njen miris i upijala detalje.
Postala je moja opsesija.
Znala sam da to èini namjerno, da me dovodi u situacije, samo da bih joj bila bliža, ali nikada nije uèinila prijestup kao ni ja.
Nakon godine dana, nestale smo iz života one druge, baš na onako neoèekivan naèin kao što smo i došle.
No i danas pamtim njen pogled, osmijeh i njenu slabost, te tek sada osjeæam koliko sam bila dominantna nad njom.
Prošle su 3 godine od tada i zameo joj se svaki trag, kao u reali, tako i od mojeg nekadašnjeg obožavanja.
Ili je to bilo nešto drugo što ni sama ne znam objasniti?
Vjerojatno je tako.
Ostati æe zauvijek samo tajna izmeðu mene i nje!

Vrijeða me tvoja psovka
što je uèinilo moje tijelo
skvrèeno uz tvoje
dok dah sam u tvoj
stapala
i neba ljuljala
kao kolijevku
za naše
biæe od
tvoga i moga ja
izdato
na dug
vjeènosti
što biti æe tek
a nas æe manje u njoj biti
ako
ponovno
izdaš
ovu moju suzu
poljubi je radije
ja spremna sam
otpustiti grijehe tvoje
koje æu prepisati na
svoje zaduženje
stvoritelju
našeg dnk-a
i stoga
ne udari moje lice
ako svoje znaš
ja biti æu
mirnija od bonace
tiša od šutnje
a dublja od grobnice
naših predaka
ali ne izdaj me
ponovno
sirovim strastima
unesi bar
želju izdatu kao raèun
od tvoga srca
ja ti nikada neæu naplatiti!

Skupe su rijeèi
kada ih iz srca kidaš
da bi me zadivio
lažno
Ne gubi svoj sjaj
radi žene koja
putuje u beskraj
dana
sama i
razmazane šminke
poderanih najlonki
ni sama neznajuæ
svoje biæe
Zašto misliš
da si ti taj
koji æe
dati smisao
njenoj
uroðenoj misiji
Zašto misliš da æeš
joj znati poviti rane
koje nanosi sama sebi
slamajuæi svoje
uzaludne strepnje
Zar nisi nauèio da nakon
borbe s vjetrenjaèama
djevojka
preživljava
ako je
doèeka
san za koji æe
prodati oruðe
kojim je udubljivala
hranu vremena u kojem
je njegovala dijete
od svoje duše
uoblièeno?
Ne diraj svetinju
djevojèice
koja nema
srama zbog novog sutra!

Mogla sam te izdati
stoput
mogla sam tvoje hladno srce
ostaviti kraj ograde trošne
da pobjegne s vremenom u zaborav
a ja ga eto sada
milujem
snagama velikana i pjesnika
ja dajem što nisu kadri dati
uèenjaci
znanstvenici
matematièari i
kemièari
ja spasiti znam
dok krik nitko tvoj ne èuje
u vremenu bola
što pustoši
boje
zlatne
crvene i žute
što ljeta i proljeæa krade
i vjeène zime
zapovijeda
a mladi se èasnici na
golim otocima
boje za život
u kojem i nema
nièeg osim
nade za toplinom
majèine suze
i pisma
djevojke iz vremena davnih
i
neæu ti govoriti o tome
da ja sam jedna i jedina
za tvoje srce stvorena
da ja mogla sam te izdati
i poreæi
stotinu puta
no da li bi povjerovao
otkucaj
u mome bilu
da naèinjena sam
za drugo tijelo
za drugu viziju
osim one
koja se u tvojim
dlanovima
iscrtala
dok
pupèanom vrpcom
odvojen si od majke
što
bolom te svojom
iznijela na svijet
u kojem te èekam ja?

Kako da pronaðem podobne pjesme
koje æe ti govoriti o meni
moja je pjesma tvoj dodir i dah
što se probijaju kroz mnoštvo generacija
u gradu
noæu
zorom
pa i u podne
što æe ti pjevati moja omiljena pjesma
kada ti ja mogu u krilu
plesati
što æe ti reæi tuðinci
kada
ne vide moju
želju što se obavija
oko tvoga srca
da
ne padne
izgaženo
od godina u kojima si bio sam
bez mene?

Reci da sam ona koju sanjaš
i da nisi sanjao drugaèije
oèi
i da nisi želio
plavije kose
reci da želiš moje blagosti na
svojim noænim morama
da trebaš moje molitve
za oèuvanje djeèaka koji bi se
igrao u tvojoj podmakloj dobi
i ne reci da me voliš
niti da želiš vjeènost
dodirni moju ruku
da sve moje
krvi iz prošlih života
daju tvojoj novi život
da budem
darovatelj tvoga
mirilišta s lovcima nabrušenih kandža
daj reci da sada je sve

On sjedi stalno
pa ja stanem na obje noge
i unesem mu se u lice
pa pitam
zar da poletim
Ne vidiš li na mojim
obrazima ostatke oblaka

Pa sjednem
zagrlim ga hladnog i srebrnog
on samo šuti
pa me tješi

Nije naše vrijeme
kažem mu
oèistit æu grafite s tvoga lica
znaš li
imaš usne poput mojih

I gledamo grad
Kroz prozor lete na nas komadiæi krede

Nasmije se nepomièan
i šapne
dobro je dok nisu boce

Padne noæ nad našim Zagrebom
i ostavim ga samog!

I penjem se krovovima grada
poput otimaèice noæi
iz daljine mahnem
prije no što zaðem iza brijega
Doæi æu drugi put dovikujem mislima

Obeæajem

Znam odgovara

Pogledaj me samo.
Pantomimom zapovjedam
skini obeæanja,
kletve,
molitve
sa svojih usana
Želim
rivala
gladnog
hladnog
nedodirljivog
Da se poigram i zaigram
sa samom sobom
i
osvojim
teritorije
tvoga uma
silovito
tvoga tijela
nježno
dok
tvoje srce
neæu dirati
Neka kuca u bedrima
svim tvojim prošlim
ženama
Ja sam
žena lovac
i
grizem vlastite
obraze
za spojeve
s lovinama
Znam da i ti tako želiš
stoga spremi
novèarku
knjige
krevete
svijeæe
planete
i sva èuda ovog svijeta
ja sam sama
svoje èudo!