vrući čaj s limunom, keksi i razmišljanja
Povratak ratnika
Ako pitaš da l' boljelo
Samo bljesak munje i gotovo
Priznajem da sam se bojao
Samo korak do vječnosti
To nisu scene iz filmova
Tu nema statista
Krv je slana, ljepljiva
I od borbe i od rana još je gori strah
Kad se vratim sto ću naći u tvojim očima
Još malo, par minuta do stanice
Još malo i ja ću znati sve
Daj poljubi me, daj poljubi me
Usnama mi svojim liječiš rane sve
Daj poljubi me, kao nekada
Manje znače riječi od tvog dodira
Pomozi da zaboravim, tvoje srce zna
Dječaka ratnika
Kad zažmirim ista slika prolazi
Što smo mi to Bogu zgriješili
Još malo, par minuta do stanice
Još malo i opet kraj tebe
...meni za dušu i Fawkesu, jedinom dečku koji u potpunosti kuži kao Parni Valjak može utjecati na čovjeka, za rođendan...
=)*
Ah, da, pa evo i mene. Nisam dugo ništa napisala, barem ne nešto što je mojeg uma djelo.
Lagana depresija zbog govorničke prošla. Mislim, još mi nedostaje, ali zagrebačko proljeće liječi sve boljke.
Sunce je i sve oko mene je zeleno i ja sam šarena i imam kričavo narančasto našminkane oči. I iskreno, baš sam si lijepa. Najljepša. Danas sam obukla nove cipele. Zapravo, nisu nove, imam ih skoro godinu dana, ali ih baš nisam nosila jer jako žuljaju. Ali nema veze, za ljepotu se mora trpjeti. Tako da sam bila baš sretna i fensi u novim kričavo tirkiznim cipelama za koje Petra kaže da izgledaju ko tramvaji. Meni su baš štosne…. (uuu, koja riječ)
U četvrtak idem na Rimčev rođendan, na Jarun i baš se veselim…
Kupila sam si nove naočale i nove tunike i trake za kosu. Naočale su mrak, onako policajkaste, fensi, fensi, izgledam ko Morrison. mmmm….
Jučer sam imala jako ugodnu trač partijicu s Teom oliti mojom Malom Chi. Baš smo se super napričale… Kuži ona mene, potpuno.
Ovaj tjedan moram otići na Van Gogha, i na kavu s mojim curkama i s Vedrančicom.
A za nekih mjesec i pol idem u Njemačku s ekipom iz predstave. Ne mogu vjerovati da je to sve na kraju tako super ispalo. U početku je sve bilo prilično ofrlje, nismo se nešto previše trudili i, iskreno, ja nisam smatrala da bi od toga nešto moglo i nastati. Ali ispalo je super i tako sam ponosna na sve nas…
uuuuuuuu, baš smo super…
I što da još kažem? Sunce prži, ptičice pjevaju, jorgovan pod prozorom cvate i fino miriši, trava je žuta od maslačaka i ja sam sretna. Baš jesam, ja sam takva, jednostavna i male me stvari mogu jako razveseliti… =)
(*pljas* kako sam bila glupa….)
Sretan Uskrs!!!!!
xxx
TAJ PONOR KOJI JESAM
Taj ponor koji jesam
i u koji ne mogu
da zađem
taj mrak što me ovija
i kako da te nađem?
samo jeku čujem tvoga glasa iz daleka
na vratima me noći
jedna ruka čeka
na vratima me noći mračna ruka čeka
a ja samo jeku čujem samo jeku
tvoga glasa
iz daleka
Drago Ivanišević
ZNAT ĆEŠ...
Znat ćeš da te ne volim i da te volim,
jer je život na dva načina moguć
riječ je jedno krilo tišine,
a oganj u sebi polovicu hladnoga ima.
Da bih te počeo voljeti, ja te volim,
da bih započeo beskraj,
da nikada ne bih prestao te voljeti:
stoga još uvijek ne volim te.
Volim te i ne volim kao da sam imao
u rukama svojim ključeve sreće
i neizvjesnu nesretnika sudbu.
Moja ljubav, da bi te voljela, dva života ima,
Zato te volim kada te ne volim.
(Pablo Neruda)
povratak iz sna
Baš je to govornička. San. I svaki put kada se vratim nanovo moram ljudima prepričavati kako mi je savršeno bilo. I nitko nikada ne shvati. To se jednostano mora doživjeti.
I opet je bilo savršeno. Možda malo manje tulumarenja nego prijašnjih godina, ali zato puno više dubljih poznanstava, boljih prijateljstava i znanja.
Stvarno nemam nikakvih primjedbi, dobro možda na hotelsku hranu, ali to je tak minimalno u odnosu na sve drugo.
Ne bih sada htjela prepričavati neke posebne detalje jer oni koji su bili ionako već znaju, a oni koji nisu bili neće moći ni shavatiti, tak da je svejedno.
Dobili smo tuljce. Ne mogu reći da me to nešto posebno veseli. To ne čini nikakvu pozitivnu prekretnicu u mome životu. Samo to da ljude koje sam s nestrpljenjem iščekivala posljednje dvije godine možda više nikada neću vidjeti. I ta me pomisao ispunjava užasom.
Ja se vraćam na 5. stupanj. Ionako već imam uplaćeno. Ali većina se ne vraća...
Naravno, ja ne bih bila ja da se uza svu tu zabavu, tulumarenje i ponešto učenja, nisam uspjela i emocionalno sjebati tako da sada opet puno previše razmišljam, psihički sama sebe iscrpljujem i ubijam, a kao i obično baš nikakve koristi. I tako od jučer neprestano tulim, svojima već idem na živce (za promjenu). Maloprije sam konačno shavtila neke stvari (mislim, i prije sam ih bila svjesna, ali ih nisam mogla sam sebi priznati) pa sam opet plakala, ali ipak znam da neću uspjeti išta promijeniti. Nisam sigurna da uopće ima smisla...
Ovaj je post trebao biti u vedrome tonu, trebao je širiti općegovorničko veselje, ali nisam vesela, uopće nisam. Tužna sam jer sam se morala vratiti u ovu užasnu svakodnevicu. Tužna sam jer pada glupa kiša, tužna sam jer volim...
Ajda baš za kraj, da ne bud takva depra mood, evo jedna slika moje grupe, najbolje grupe svih vremena, s našim zasluženo osvojenim oškarom. (on je završio u moru)
