vrući čaj s limunom, keksi i razmišljanja
povratak iz sna
Baš je to govornička. San. I svaki put kada se vratim nanovo moram ljudima prepričavati kako mi je savršeno bilo. I nitko nikada ne shvati. To se jednostano mora doživjeti.
I opet je bilo savršeno. Možda malo manje tulumarenja nego prijašnjih godina, ali zato puno više dubljih poznanstava, boljih prijateljstava i znanja.
Stvarno nemam nikakvih primjedbi, dobro možda na hotelsku hranu, ali to je tak minimalno u odnosu na sve drugo.
Ne bih sada htjela prepričavati neke posebne detalje jer oni koji su bili ionako već znaju, a oni koji nisu bili neće moći ni shavatiti, tak da je svejedno.
Dobili smo tuljce. Ne mogu reći da me to nešto posebno veseli. To ne čini nikakvu pozitivnu prekretnicu u mome životu. Samo to da ljude koje sam s nestrpljenjem iščekivala posljednje dvije godine možda više nikada neću vidjeti. I ta me pomisao ispunjava užasom.
Ja se vraćam na 5. stupanj. Ionako već imam uplaćeno. Ali većina se ne vraća...
Naravno, ja ne bih bila ja da se uza svu tu zabavu, tulumarenje i ponešto učenja, nisam uspjela i emocionalno sjebati tako da sada opet puno previše razmišljam, psihički sama sebe iscrpljujem i ubijam, a kao i obično baš nikakve koristi. I tako od jučer neprestano tulim, svojima već idem na živce (za promjenu). Maloprije sam konačno shavtila neke stvari (mislim, i prije sam ih bila svjesna, ali ih nisam mogla sam sebi priznati) pa sam opet plakala, ali ipak znam da neću uspjeti išta promijeniti. Nisam sigurna da uopće ima smisla...
Ovaj je post trebao biti u vedrome tonu, trebao je širiti općegovorničko veselje, ali nisam vesela, uopće nisam. Tužna sam jer sam se morala vratiti u ovu užasnu svakodnevicu. Tužna sam jer pada glupa kiša, tužna sam jer volim...
Ajda baš za kraj, da ne bud takva depra mood, evo jedna slika moje grupe, najbolje grupe svih vremena, s našim zasluženo osvojenim oškarom. (on je završio u moru)
