Rođo Kormoran nazvo me tog jutra da mi kaže kako je završjo vremeplov. Ushićen do krajnjih granica tom viješću, pohitao sam k njemu, ne opravši zube, ne nahranivši se, čak niti ne bacivši obvezatni jutarlji drk, što mi je tada kao napaljenom petnaestogodišnjem gimnazijalcu bilo nezamislivo. Mislima mi je odjekivala samo jedna riječ "vremeplov, vremeplov", što su - tehnički gledajući - dvije riječi, al jebat ga. Brzo sam se obuko, i to samo u gaće, te iskočivši kroz prozor potrčao kroz šumarak koliko su me noge nosile prema udžerici rođe Kormorana, udišući punim plućima mirisni proljetni zrak te mašući pesnicama prema leptirima, psujući im majku negracioznu, no cijeneći njihovu zaigranost. Rođu Kormorana zatekao sam naslonjenog na bačvu krvi.

- Šta, koji kurac?!... Tek što sam uspio zaustiti, a rođo kormoran već se bio transformirao u demona visokog tri metra, sa očnjacima veličine tek ubranih mrkava iz vrta s genetski modificiranim povrćem. Oće reć, zajebano je izgledo. Naravno, to me baš i nije previše tangiralo, jerbo sam znao da rođo Kormoran posjeduje vještinu, a bogme i moć metamorfoze. Jednom se bio pretvorio u sendvič, a ja onaki gladan, počeo ga jest. Zato sad nema noge.

- JEBO TE JA ROĐO! - uzviknuh, a on se demetamorfozira natrag u svoj benigni lik ostarjela rockera.
- Đe ti teleport? Ajmo!
- Ušupi je. Tam kraj panja. Al jebo teleport. Znam ja zašt si ti došo. Došos radi VREMEPLOVA!
- JAŠTA SAM!
- TAKO JEEE!!
- JEEEE!!!
Presjekavši veselje zbog radoznale ushićenosti koja me tresla ko 220V znojnog konja, rekoh:
- Aj dobro. Đet je taj vremeplov pa da brijemo?
- Pokraj teleporta. Moš ga isprobat. Zasad iđe sam dva tjedna naprijed i unatrag, ul usavršt ću ga još. Uglavnom sam metno fau-ve djelove, radi ekonomičnosti. Imaš ih svađe za kupt, a i to što švabo napravi... ma ne moram ti pričat. Metno sam čak i KENVUD na šajbu. Najbolji vremeplov u selu. Rekaro sjedala, remus auspuh, dupli. I što je najbolje, tot je dizl vremeplov. Al dobro, jebo majku, ja mu šubekam ložu! Jeftinije, a ide ko curca!
- Pa kuda ćmo?
- Ne znam, men se neda. Id se sam provozaj.
- Aj dobro.

Sjeo sam u vremeplov i pritiso prvo dugme koje mi se svidlo. Nisam trebo. Za sekundu sam skužio da je na njemu pisalo "meljačica mesa", al bila je to sekunda previše. Naime, gdje je bila moja pogreška? Pa, rođo Kormoran, da uštedi na materijalu upotrebio je komoru za mljevenje od polovne meljačice mesa što ju je otkupio za sitne pare od lokalne mesoprerade.

I tak ja to pritiso. Kažem, trebala mi sekunda da skužim, al već u drugoj sekundi masivne oštrice noževa skrivenih u bočnim stranicama teleporta tj. meljačice mesa, zasjekli su moje nejako mlado tijelo te ga nevjerojatnom brzinom usitnile na komadiće veličine pakiranja svježeg kvasca. Osjetio sam se poletno i rasterećeno. Tako je, bio sam mrtav. Pokušao sam zazvati rođu kormorana i jebat mu majku, no nije išlo iz razumljivih razloga. Za tri sata rođo je sam naišo, pogledo me samljevenog te reko: "E kad si brzoplet, eto ti sad!"


J.R.S.
Slonovlje, 1945.
Iz zbirke noveleta "Smrt i mi"