Sjeverni Novi Meksiko, rujan 2004.

Ken polako pomiče zastor, saginje se i gura plinsku svjetiljku naprijed. Poziva Melvina i mene da ga slijedimo. Ja palim svoju baterijsku lampu. Promatram zidove okruglog tunela. Glatki su. Očigledno, nekom razvijenom tehnologijom je kamen probijen. Pitam se zašto autori nisu napravili promjer veći od jednog metra da se može komotno hodati, a ne puzati.

Apsolutna tišina. Kao da nas tunel vodi u sasvim novi svijet. Zrak je osvježavajuće prohladan. Oči mi se privikavaju na polumrak. Dodirujem zidove. Fino obrađeni, gotovo ispolirani. Nema sumnje, ovo nije plod prirode već ljudskih ruku, odnosno… nečijih ruku.

Nakon dvadesetak metara tunel zaokreće. I tada izbijamo na proširenje. Pred nama su spiralne stepenice. Po izlasku iz tunela odmah uočavam petroglif uklesan u kamenu. Ovo je nešto znatno drugačije od svega što sam dosad vidio. Savršene linije, kao laserom usječene u tvrdi kamen.

Silazimo niz stepenice. Pod ove prostorije je čist. Nema kamenčića, pijeska, prljavštine. Premazan je nekom masnom bojom ili gumiranom masom. Kenova svjetiljka daje dovoljno svjetla; vidim da je ona masna boja i na zidovima, ali i na svodovima pećine.

Ako ovu prostoriju uopće možemo nazvati “pećinom”. Jer, neko je uložio veliki trud da izbuši zidove ovog kanjona i napravi ove umjetne prostorije.

Ken nas, laganim i sigurnim korakom, vodi naprijed. Podiže svjetiljku. Pred nama su profili ljudskih likova uklesani (ili dodani) zidovima pećine. Formiraju poluotvorena vrata. Spajaju svod sa podom.

Zakoračili smo iz jednog u sasvim novi svijet.

“Petnaest” je visok 180 cm, rođen je 1934. godine. Osijedjela srebrna kosa mu je do ramena; najčešće je nosi svezanu u rep. Prodorne smeđe oči. Rođen je u Španjolskoj. Čitav život je potpuno posvetio radu na razvoju tehnologije putovanja kroz vrijeme. Radni dan mu traje 20 sati; spava samo četiri sata noću. Savršeno je fokusiran i ne gubi vrijeme na razvoj drugih projekata koji nemaju veze s njegovim. U ACIO organizaciji uvijek ima nekoliko takvih projekata i “Petnaest” se ne uključuje u njih. Ali zato, u užoj Labirint grupi, svaki projekat ima veze sa tehnologijom putovanja kroz vrijeme.

“Petnaest” je svoje prve sijede vlasi dobio u dvadesetim godinama. I dok je većina studenata razmišljala o djevojkama i zabavama on se posvećivao svojoj životnoj misiji. Doduše, tokom 1950-ih putovanje kroz vrijeme je smatrano traćenjem vremena u akademskim krugovima. Stoga se “Petnaest” sukobljavao sa svojim profesorima koji su se osjećali pod prijetnjom kada su razgovarali s njim. Jednostavno je bio nadmoćno kreativniji i bolje potkovan znanjem. Usto i tvrdoglav. Kada bi ga profesori upućivali da se bavi nečim drugim on bi im odbrusio da su limitirani.

Izbačen je sa fakulteta; ali su do njega došli iz Bellovih laboratorija. Njegova istraživanja o kvantnim objektima (elektroni i neutroni) i kako svijest može na njih da utječe su im se učinila interesantnim. Međutim, tvrdnje “Petnaest” da je Ajnštajnova teorija relativiteta nedostatna, jer ne uzima u obzir utjecaj svijesti na kvantne objekte, je prihvaćena kao hereza u znanstvenim krugovima.

U to vrijeme “Petnaest” nije mogao matematički dokazati svoje tvrdnje, ali je u tajnosti nastavio raditi na njima. Tada su ga zapazili u supertajnoj ACIO obavještajnoj agenciji. Tadašnji njihov vođa je prepoznao snagu intelekta “Petnaest” i superkreativnost. Postao je članom organizacije; njegov identitet i svi podaci iz života su izbrisani.

Slijedi uspon prema poziciji direktora razvoja u ACIO. Kasnije je izložen specijalnom procesu pojačanja inteligentnih i memorijskih potencijala (Corteum intelligence accelerator technology). Svaki član Labirint grupe je prošao kroz taj process jačanja mentalnih sposobnosti. Ipak, najdjelotvorniji utjecaj je bio upravo na “Petnaest” čime je on dodatno odskočio od ostalih.

S razlogom se “Petnaest” smatra najinteligentijim živim ljudskim bićem.

Ovaj briljantni um je na čelu dvije najnaprednije organizacije na Planeti: ACIO i Labirint Grupe.

Ken zastaje između dva ljudska kamena profila i okreće nam se:

“Kada sam prije sedam godina sa grupom od pet istraživača iz ACIO organizacije sišao niz stepenice i došao do ovih vrata, desilo se nešto interesantno. Artefakt kojeg je nosio vođa grupe i koji se tajanstveno aktivirao u pećini, i čiji se zvuk pojačavao u onom uskom tunelu, najedanom je počeo da biva sve tiši. Kada smo došli do ove točke, potpuno se ugasio.”

Melvin i ja ga slušamo sa pažnjom. Nekako nam se čini da je svaka informacija dragocjena.

“Tada smo znali da je uloga tog artefakta, odnosno uređaja, odigrana”, Ken nastavlja. Nije bilo slučajno da smo ga pronašli na ulazu u pećinu. Niti je bilo slučajno da se uključio i postajao sve glasniji kada nas je navodio na pravi put. U momentu kada smo došli do ovih vrata, više nam nije trebao.”

U tom momentu se Ken okreće i polazi naprijed. Prolazi pored onih izbočenih profila. Ulazi u prostoriju ispred. Melvin i ja ga slijedimo. Ken podiže plinsku svjetiljku u zrak.

Stali smo. Ukočeni. Zaleđeni atmosferom koja ne pripada ovom svijetu. Ovo su trenutci kad čovjek osjeća da se našao na mjestu koje je djelo naprednije civilizacije. Respekt i radoznalost.

Ne znam koliko je ovaj prvi susret sa nepoznatim i naša ukočenost trajala. Ken je strpljivo držao svjetiljku visoko i lagano kružio oko sebe.

Svijetlo je padalo na obrise ove nevelike kružne prostorije. Možda četiri metra promjera, ali dosta visoke; vjerojatno šest metara. Bila je uklesana u jednom dahu, planski, pravilna, premazana onom gumiranom zaštitom.

Ono zbog čega nam je zastao dah je bio ogroman zidni crtež nastao kombinacijom jarkih i tamnih boja. Ugodna plava uokviruje crtež. (Pada mi na pamet ona posebna plava boja Maja.) Unutra su nepravilni kružni oblici: smeđi, ljubičasti, žučkasti, svijetlo smeđi, crveni mjesec na svijetlo plavoj pozadini… U dnu crteža je isturena bijela površina (u obliku čizme) na kojoj su hijeroglifski znakovi: spirale, nešto nalik na ženski i muški simbol, stilizirani lik muškarca (glava sa osam crtica umjesto četiri na koje smo navikli), cik-cak linija koja završava sa kružićem u malo većem krugu (muška spolna ćelija?)…

Trideset metara iza nas je ulaz u pećinu i svakidašnji život. A mi smo ovdje pred morem pitanja u djeliću svijeta o kome ne znamo gotovo ništa.

Ken se polako kreće u prolaz koji vodi u drugu prostoriju. Šta nam ona donosi?

Sjedište najveće obavještajne agencije u SAD – Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) – je u Washingtonu. Desetine tisuća zaposlenih u tajnosti provodi svoj radni vijek. Sjedište supertajne agencije ACIO (Advanced Contact Intelligence Organization) je na drugoj strani Amerike, daleko od galame civilnih i vojnih obavještajnih službi. Kamena pustinja, u blizini Palm Springsa u Kaliforniji, skriva dobro utvrđeni podzemni laboratorijski kompleks. Na površini se vidi samo jedan kat dugačke zgrade sa antenama i satelitskim tanjurima na krovu. Dvanaest katova pod zemljom se nalaze kancelarije i istraživačke laboratorije za 226 znanstvenika agencije ACIO.

Na ulazu u kompleks su vrata na kojima je skroman natpis: “United States Government Experimental Weather Center: Restricted Access.” Dakle, Vladin eksperimentalni centar za upravljanje vremenskim prilikama, sa zabranjenim prilazom običnim smrtnicima. Zbilja, jedanaest znanstvenika na površini radi na utjecaju i kontroli vremenskih prilika. I za taj posao dobijaju sredstva iz američkog proračuna. Naravno, to je samo fasada za ono što se zbiva ispod zemlje.

ACIO je informativni centar Planete. Između ostalog, u nihovoj knjižnici se nalaze sve knjige poznatih, a osobito javnosti nepoznatih, proroka u zadnjih nekoliko tisuća godina. Ove knjige su desetljećima otkupljivane iz knjižnica širom svijeta. Interesantno je da većina proročanstava govori o tajanstvenoj civilizaciji iz dubina svemita koja će iza 2012. godine uzurpirati vlast na Planeti.

Unutar ACIO agencije postoje informativni i sigurnosni nivoi. Svi znanstvenici koji, od 1969. godine, imaju dvanaesti i viši nivo postaju članovi ekskluzivne Planetarne skupine: Labirint grupe. Njih je ukupno 66. Svi oni prethodno prolaze različite metode kojima se pojačavaju njihove intelektualne sposobnosti (fotografska memorija, pristup tajnim znanjima, višestruko intenziviranje inteligencije i kreativnog razmišljanja, parapsihološke sposobnosti, itd).

Kao sigurnosni mehanizam svako od njih ima ugrađen mali odašiljač (veličine zrna riže) u potiljku. Ova naprava pojačava energetsko zračenje organizma. (Svaki čovjek zrači drugačijom frekvencijom; to je ACIO otkrila krajem 1950-ih godina. Nešto slično otiscima prstiju koji su različiti za svako živo biće.) Pomoću satelita se prati kretanje svih ACIO znanstvenika tako da dosada ova Agencija nije imala prebjega. (Osim… hm, o tome kasnije.)

Na čelu Labirint grupe je Upravni odbor direktora koji se sastoji od 7 članova koji imaju sigurnosni nivo 14. Redom: Li-Ching, direktor komunikacija i protokola, James Louden, Operativni direktor, Leonard Ortman, direktor istraživanja i razvoja, Lee Whittman, direktor svih veza sa ACIO projektima, Jeremy Sanders, direktor Specijalnih projekata i James Evans koji je na čelu sigurnosti i zaštite (inače nekada pripadnik elitne mornaričke Navy Seals jedinice).

Ovaj kolegij je najbliži krug suradnika jedinog čovjeka na Planeti koji ima sigurnosni nivo petnaest. I koji je jednostavno poznat svom krugu suradnika kao “Petnaest”.

Jedina dostupna fotografija “Petnaest” iz kraja 1970-ih godina.

Plaće ovih izabranih znanstvenika su u prosjeku po pola milliona dolara godišnje (dvostruko veće od plaće predsjednika SAD). I to bez odbijanja poreza, jer zvanično ovi ljudi ne postoje sa identitom pod kojim su rođeni. Velika većina živi u naselju nedaleko od laboratorija. Skromne trosobne kuće i polovni automobili ne odaju male “bogataše”. Zapravo, niko ne živi luksuzno niti se razbacuje novcem. Većina donira novac dobrotvornim organizacijama.

Kenova lampa osvjetljava drugu prostoriju. Melvin i ja smo bez riječi. Kao ljudi koji prvi put dođu u velegrad i vide sve one nebodere i koji ne zatvaraju usta od čuđenja i iznenađenja.