Trebalo mi je dugo vremena da shvatim
Da te vjerojatno nikada nisam imao
Druzili smo se, pili smo zajedno,
Ponekad se i drogirali, ljubili se i grili
Ali u tim vremenima
Nikad nisam zbilja imao tebe.

Sto vise smo se druzili,
To si sve vise postala dio mojih snova,
Plod moje inspiracije, rana moga srca
Postala si nedostizna dubina oceana.
Sto sam se vise priblizavao dnu
To sam se vise bojao da cu umrijeti
Da cu ostati bez daha, od sjecanja na nas.

Sve sto sam htio je bila ljubav jedne osobe
Na kraju sam dobio toliko ljubavi
Da sam postao ono sto sam prezirao
Iskoristavao sam situacije, pricao lijepe rijeci
Tebi, njoj, njima.

Toplina nije moja vrlina, ona je moja mana
Jer vise nisam bio ni svjestan sto pricam
Sto radim, koga grlim,
Na kraju sam poceo bjezati
Od svega sto sam stvorio
I svaka tvoja rana, bila je moja krivica.
I svaka moja rana, bila je moja krivica.

Ovo je zadnja pjesma, koju cu napisati o tebi
Ovo su zadnje rijeci koje cu napisati
O mojim najljepsim i najtoplijim
Trenucima u zivotu koje sam s tobom proveo,
Tko bi ikada rekao,
Da ce od jedne adolescenske zaljubljenosti
Nastati nesto sto ce me jos godinama proganjati?
Napokon je doslo vrijeme,
Vrijeme da krenem dalje.

Moje misli vec su spremile kofere
Za odlazak u hladnije krajeve,
U krajeve o kojima smo cesto sanjali,
Ali idem sam, u maloj kucici sakrivenoj od svijeta,
Traziti inspiraciju od koje cu moci disati
Koja me nece gusiti dok pisem
Gorit ce vatra kao nekoc, za nas
I nase razdvojene puteve
Gorit ce i ova pjesma
Oprostojna.

Sjećaš li se ga se?
Prvog dana kada smo u ovaj grad došli?
Bila je kasna jesen, bili smo klinci,
Zajedno smo udahnuli zrak novih prilika
I osjetili strah novih ljudi
Koji ce nas mozda jednog dana za ruku primiti
I voditi u konače beskonačnositi života.

Tada smo se primili za ruke,
Toliko čvrsto da su nam ruke skoro otpale
Ali oboje smo u tom trenutku znali.
Uvijek i zauvijek, bit ćemo jedno.

Najljepše godine smo ovdje proveli
Iako smo često bježali
Od uličnih bandita koji su nam prijetili
Palicama i noževima
Jer smo bili novi u gradu,
Čudaci neizgovorljivih imena.

Svasta smo prošli, od tučnjava,
Igranja nogometa s gradskim veteranima
Koji bi poslije otišli i ubili svoju karijeru
U najbližem kafiću, pjevali veselice,
A neki bi razbijali čaše i gubitnike,
Prozivali stonere koji su sa igrališta
Nosili miris trave.
Prošli smo i razne pokušaje da nas promjene,
Da nas učine svojima, čega nismo ni bili svjesni,
A opet nam nisu mogli ništa,
Ostali smo ono što jesmo
I postali smo dio njih.

Nakon dugo vremena, osjećali smo se
Kao da smo napokon doma,
Čudaci neizgovorljivih imena.
Zrak pun alkoholnih para i dim trave
Nismo više ni osjetili,
Naše nosnice su postale imune,
Banditi su postali naši čuvari
A mi smo napokon udahnuli
Zrak toploga doma.

I nedugo nakon toga
Došlo je vrijeme da napustim našu sobu,
Našu kuću, naš grad
Naš dom.
Uvijek i zauvijek, bit ćemo jedno?

Nisi htjela napustit ovaj grad,
Koliko god su ti drugi govorili
Da živiš u surovom gradu zadrtih ljudi,
Kojeg svi napuštaju,
Ti si htjela ostati ovdje, u svom domu.
Noćima sam molio da pođeš sa mnom,
Čak sam mislio da ćeš zbilja popustiti,
Pa kao u stare dane, tražiti naš dom negdje drugdje.
Uvijek i zauvijek, ostati ćemo jedno!

Otišao sam, uzeo sam sve svoje stvari,
Ušao sam u auto i čekao sam,
Čekao sam da se pojaviš.
Znao sam da nećeš,
Jer nitko čvrsto nije držao moju ruku.
Rana jesen nikad nije bila hladnija.

Prvi vikend sam došao doma,
Nestrpljivo sam čekao da se vratim
Da te nađem, htio sam ti reći da ću se vratiti
Da ću promjeniti sve što treba,
Samo da opet budemo jedno,
Uvijek i zauvijek -
Ali ti nisi bila tu.

Naša soba bila je prazna,
Praznija nego onog dana kada sam ja otišao,
Svaka uspomena na tebe, nestala je
Bilo je knjiga na stolu, slika,
Ali ni jedna na kojoj smo mi.
Samo zidovi su ostali isti,
Samo to me podsjećalo na nas.

Došao sam i par vikenda poslije
I svaki put kada bih ušao u našu sobu
Sve je bilo praznije, jedalo me izunutra,
Osjećao sam se kao da u moru ronim
I ostajem bez daha,
A kad bi u zidove pogledao, vidio bih - ništa.

Svega bih se sjetio kada bi zažmirio,
Često sam te i u snovima vidio
Pa sam se tješio da smo u nekoj drugoj realnosti
Opet zajedno.

Počeo sam sumnjati u tvoje postojanje,
Više nisam bio siguran jesi li bila realnost
Ili samo dio moje mašte,
Ali kunem se, sječam se prvog dana,
Kasna jesen, čvrsti stisak ruku.
Kunem se, bilo je života u tvojim očima,
I taj život mi je dao nadu da ću jednog dana
Naći svoj pravi dom.
Uvijek i zauvijek, bit ćemo jedno.

Uvijek i zauvijek - postalo je zaborav.
Uvijek i zauvijek - postalo je nikada.

“Kamo idem?”
Upitao je sam sebe tog jesenskog dana.
Nije ni sam znao kamo će,
Znao je samo da mora otići
Iz mjesta gdje je cijeli svijet stao
I započeo isponova.

Te večeri je ušao u auto i posjetio sva mjesta,
Mjesta koja su mu nešto značila.
Od parkova, kupališta, kafića
Koji više ni ne rade.
Sjeo je na stepenice
I prisjećao se svih piva koje je popio
S pokojom suzom na obrazu,
Razmišljao je bi li ga itko sprječio
Tog trenutka da vidi i da zna
Da je ova večer oproštajna.

Samo to je trebalo, netko,
Prijatelj, beskućnik, pas koji ce skočiti na njega
Svojim lajanjem mu reći da ne ide.
Gledao je na sat i vodio rat sam sa sobom.
Jači dio njega htio je da napokon ode,
Lukaviji dio njega, on je odgađao svaku minutu.
Ali nitko nije došao, te noći
Kao da je cijeli grad utihnuo i čekao
Da proslavi odlazak čovjeka
Koji želi biti poeta.

Tada je vidio gladne ljudi
Kako kroz prozore gledaju.
Njihova lica stara i naborena,
Gorila su poput vatre u ratnim i nemirnim danima,
Njihove oči pune krvi, od neprospavanih noći
Derale su se, molila ga da ode,
Jer ovo nije grad poezije i ljubavi,
Samo grad grijeha, boli i mržnje.

“Ako vam išta u vašem svijetu znači",
Derao se sa suzama u očima,
“Mislite da će vam se zvijezde sastati?
Mislite da će ovaj grad živjeti?
Da, sastat će se zvijezde, i rasut se u manje
Sve dok ne ostane ništa u ovom svemiru.
Tada ni vašeg grada više neće biti,
Samo prah, iz kojeg samo raj može nastati.”