Zimski dani se bliže. Noći su odavno stigle. Sjete me kad sam bio klinac, kako sam se tim danima najviše veselio. Bili su to najljepši dani u godini, ali bome i najhladniji. Nije me tada bilo briga, bio sam veselo i razigrano dijete. Tada nikog nije bilo briga. Bili smo više ljudi.
Kad bi pao prvi snijeg, svi bi bili sretni. Iščekivanja su bila velika. Ništa u tom trenu nije bilo važno osim veselja i hladnih zimskih osmijeha koji su zapravo bili topliji nego ikada. Danas je drugačije. Ili je možda tako samo u mojim mislim. Svoje praznine u sjećanju sam možda popunio onime čime sam htio. Tada sam bio dijete. Nevino i neiskvareno, misleći da su svi ljudi na ovoj planeti dobri, misleći da je biti sretan najvažnija stvar u životu. I bila je, mojim roditeljima koji mi nisu dopustili da vidim svu tu iskvarenost ljudi, čak i kad je njima bilo teško. „Prekrij uši, nemoj slušati to, prekrij oči, nemoj gledati to, bolit će“ ,bile su stvari koje sam svakodnevno slušao od svojih roditelja, a ja sam pustio maštu da učini svoje, sve je bila igra za mene. Bio sam sretan.
Kako su godine prolazile, shvatio sam da su stvari lijepe, da treba uživati u svakom pogledu, svakoj sekundi trenutka. Sjećanja nisu trajna, ma koliko god mi htjeli da ona budu. Postepeno se gube detalji neke uspomene, ali mi kao da se sjećamo svakog trenutka, kao da se sjećamo svake uspomene, bili mladi ili stari. Nije sva mašta otišla s godinama, očito stvarno ostaje dio djeteta u nama jer je mašta ta koja je ispunila naša sjećanja i koja nam omogućuju da se sjećamo starih uspomena.
Kako su godine prolazile, shvatio sam da djeca više nisu ono što su nekoć bila. Sve se svelo na internet, mobitele i tehnologiju. Nekoć su se djeca igrala u parkićima sa drugom djecom. Svađali se oko toga čija je igračaka bolja, svađali se oko toga tko više voli svog brata ili sestru. Danas se djeca slikaju svojim mobitelima, označuju svoje facebook prijatelje i svađaju se tko ima više lajkova. Svađaju se tko ima bolji mobitel. Znaju više o seksu nego što zna prosječni građanin, ali ne samo to. Sve se svelo na društvene mreže. Ljudi više ne mogu pričati, a da te gledaju u oči, ljudi više ne mogu pričati da ne pogledaju u svoje mobitele. Kako da onda drugačije nauče svoju djecu? Ljudi su zaboravili pričati. Zaboravili su osjećati.
Kako su godine prolazile, shvatio sam da su ljudi postali simbol materije. Život postaje samo rutina. Završavamo škole, upisujemo fakultet i trošimo vrijeme na učenje kako bismo postali osoba s diplomom, da postanemo nešto više. Ali ne možemo biti nešto više od onog što jesmo. Studiramo godinama da bi na kraju naš život postao rutina, dosadan i usporen kao jedan dosadan monoton matematički niz. Lijepo bi bilo da možemo sve pustiti i otići i otkriti svijet, učiti nove stvari, vidjeti svijet uistinu onakvog kakvog je.
Kako su godine prolazile, shvatio sam da se u našim glavama javlja glas. Jedan glas kojim nam govori da nešto moramo učini sa sobom. Jedan glas koji nam na neki način nameće ciljeve. Taj glas je nekad tako dobar. Ležao bi na travi i slušao taj glas uz glazbenu pratnju povjetarca. Ništa mi ne bi u tim trenucima trebalo. Družile bi se samo moje misli i ja. No nekada, nekada bi se toliko odvojili jedan od drugoga. Pojavilo bi se više glasova i ne bi znao to kontrolirati. Nisam znao prije, a ne znam ni danas. Odjednom bi se samo našao među ljudima, pokušavajući izbjegnuti šutnju, pokušavajući raditi nešto kako bi izbjegao glas u glavi s kojim sam se u tom trenu smrtno posvađao, a koji mi je u nekim trenucima bio najbolji prijatelj. Trudim ih se ne čuti. Zato gledam okolo dok se gradskim autobusom vozim, ne bi li možda odvukao pažnju sam sebi promatrajući stvari koje me okružuju. Gledam prirodu, ptice kako lete. Gledam lijepe djevojke čiji miris do mene dopire. Čak mi neboderi, auti, ceste i tvornice odvlače pozornost. Sve je na pogled tako lijepo, ali ne pomaže mi. Zašto još uvijek čujem glasove u svojoj glavi? Zašto bježim od samog sebe? Zašto se jednostavno ne suočim sam sa sobom? Zašto sam slab? Zašto vrijeme ne može stati da si uzmem beskonačno mnogo vremena da se suočim sam sa sobom, da mi mladost ne prođe uzaludno ispitivajući svoju egzistenciju? Ne znam, zaista sam glup sto mučim samog sebe postavljajući si toliko pitanja koje možda nemaju veze sa vezom. Možda mi jednostavno treba netko, neka osoba koja će mi pomoć da pobjegnem jer sve što sam naučio je bježati od svojih misli. Možda mi samo treba netko tko će šutjeti, pustit da tišina i njezino prisustvo učine svoje. Istina, riječi puno znače, no tišina nekad znači mnogo više. Zašto je tako teško naći nekoga tko će šutjeti i prepustit se šutnji i tišini? Možda bi stvarno trebali samo uživati u pogledima, letjeti prema nebu i snovima. Letjeti i tražiti granice naše ljudskosti.
Dali smo si previše prava. Dali smo si pravo da možemo uništavati prirodu, dali smo si pravo da uništavamo jedni druge. Dali smo si pravo da mijenjamo stvari koje nisu na nama da ih mijenjamo. Dali smo si pravo da mislimo da smo vrjedniji od drugih samo zato što imamo fakultet, samo zato što imamo nešto što drugi nemaju. Od kud nam sve ta prava? Tko nam je dao pravo da postanemo pohlepni i egoistični? Tko nam je dao pravo da prestanemo misliti jedni na druge? Prijateljstva nisu više ono što su nekoć bila. Čak ni obitelji više nisu ono što su nekada bile jer se sve svelo na interese. Govore kako nam je danas ljepše nego prije, govore kako nam je sada lakše, a samo nam je teže. Teže je nama koji nismo slijepi. Teže je nama koji vidimo što se skriva iza lažnih osmijeha, iza lažnih pozdrava, iza lažnih tapšanja po ramenu. Živimo u 21.stoljeću kada bi svi trebali biti jedno, a u zadnje vrijeme vidimo samo destrukciju jedinstva. Vidimo sve veća širenja mržnje, sve veća opredjeljenja. Vidimo sve ono za što smo mislili da je prošlo. Možda je Hegel bio u pravu kada je rekao da živimo u začaranom krugu u kojem se povijest uvijek ponavlja. Izgleda da povijest nije učiteljica života jer do sada bi već mnogo toga naučili.
Muči me to. Možda me zaslijepio sav taj pesimizam, no nisam sam izabrao to. Dugo sam tražio, hodao, gledao ljude, gledao situacije kada su ljudi pokazali svoje pravo lice, kad su ljudi pokazali kako ne mare. No svejedno sam uvijek tražio načine kako bi se promijenio jer je možda problem u meni, a ne u drugima. Prevelik je ovaj svijet da bi ga sam išao mijenjati, a previše je statičnih ljudi koji će pustit stvari da se samo događaju, bez da se potrude.
A što se mene tiče ? Ja sam samo jedan. Ja sam jedan mali čovjek. Sitna mrvica u cijelom tom sistemu. Mijenjat ću sebe, trudit ću se ne postati ono što svi očekuju od mene da postanem. Trudit ću se ne postati još jedan propali slučaj ovog tužnog sistema. Promijeniti ću sebe. Upravo sada i upravo ovdje.
Na ovom papiru.

Svakim danom mnogo anđela poleti,
Sa suzama u očima.
Bačeno je sve na stol.
Bačena je sreća u zemlju,
Zgažena, kada je najteže.

Sunce se sakrilo među sive oblake,
Svakim danom cijeli svijet plače, zgraža se.
Trnci mi tijelom prolaze
Samo na pomisao
Da je svijet krenuo hodati unatrag.

Hodam praznim ulicama,
U daljini čujem jeku,
Ubrzane korake i strah ljudi
U vremenu kada bi trebali biti jedno,
Mamiti jedni drugima osmijehe na lice.
 
Zagrlimo snažno naše najbliže,
Jer nikad ne znaš što nas dalje čeka.
Zagrlimo jos snažnije naše neprijatelje
Jer možda su oni ranjeni od naše strane.
Budimo ljudi, pokažimo da nam je stalo.