Na stropu slikokaza svijetla su malena poput zvijezda. Vidim dušu praznog čovjeka, čovjeka koji je nekad živio. Gleda me s visoka, leži, odbija sve zakone fizike. Poput zastora što se dižu, njegove oči govore tisuću jezika. Govori svima priču o zarobljenom životu.

Miran je dok govori, tako mili glas ima. Tišina govori tisuću jezika, pa budi mir i u meni. Potiskujem neke uspomene koje na tren nalikuju na film,razgovori zvuče poput pjesama,dodiri su blagi, skoro neosjetljivi, kao da je zbilja netko nevidljiv uz mene i pazi što radim, pazi što mislim.

Griješit ću, u tome me nitko ne može spriječiti. Ni ja tebe neću spriječiti da me slomiš. Pokušat ću, pogriješit ću, slomit ćeš me. Jer si jači. Jer si jača. Ja sam samo kost i koža s nešto malo srca i duše, s nešto malo mašte da zapišem misao.

Priča o zaboravljenom životu. Ništa više nije kao prije. Film je samo slika, mrlja apstraktnog umjetnika koja se vrti šezdeset puta u minuti- satima,danima... Glazba će tada zvučati kao puknute žice violine, ljudi će htjeti otići što dalje. Samo će rijetki biti dovoljno snažni sjesti i slušati violinu kako škripi jer i to je zvuk, i to je glazba, iako nije estetika, kao ni naše psovanje majki i bogova.

Samo rijetki će doći na projekciju filma, gledati adaptaciju priče zaboravljenog života. Doći će oni, što su griješili, oni što su slomljeni i sve će ih biti sram ući, mislit će da su jedini koji su platili ulaznicu, da će biti unutra sami sa sobom, s duhovima koji su ispričali svoju priču, koji će im zagrljaj pokloniti. Ali neće znati da za duhove tu nema mjesta jer je projekcija filma davno rasprodana.

Rasprodana je sve dok barem jedna pluća dišu, dok barem jedno srce kuca, dok barem jedno oko
umije pustiti suzu.