“Kamo idem?”
Upitao je sam sebe tog jesenskog dana.
Nije ni sam znao kamo će,
Znao je samo da mora otići
Iz mjesta gdje je cijeli svijet stao
I započeo isponova.
Te večeri je ušao u auto i posjetio sva mjesta,
Mjesta koja su mu nešto značila.
Od parkova, kupališta, kafića
Koji više ni ne rade.
Sjeo je na stepenice
I prisjećao se svih piva koje je popio
S pokojom suzom na obrazu,
Razmišljao je bi li ga itko sprječio
Tog trenutka da vidi i da zna
Da je ova večer oproštajna.
Samo to je trebalo, netko,
Prijatelj, beskućnik, pas koji ce skočiti na njega
Svojim lajanjem mu reći da ne ide.
Gledao je na sat i vodio rat sam sa sobom.
Jači dio njega htio je da napokon ode,
Lukaviji dio njega, on je odgađao svaku minutu.
Ali nitko nije došao, te noći
Kao da je cijeli grad utihnuo i čekao
Da proslavi odlazak čovjeka
Koji želi biti poeta.
Tada je vidio gladne ljudi
Kako kroz prozore gledaju.
Njihova lica stara i naborena,
Gorila su poput vatre u ratnim i nemirnim danima,
Njihove oči pune krvi, od neprospavanih noći
Derale su se, molila ga da ode,
Jer ovo nije grad poezije i ljubavi,
Samo grad grijeha, boli i mržnje.
“Ako vam išta u vašem svijetu znači",
Derao se sa suzama u očima,
“Mislite da će vam se zvijezde sastati?
Mislite da će ovaj grad živjeti?
Da, sastat će se zvijezde, i rasut se u manje
Sve dok ne ostane ništa u ovom svemiru.
Tada ni vašeg grada više neće biti,
Samo prah, iz kojeg samo raj može nastati.”
Post je objavljen 29.10.2017. u 21:40 sati.