Što nas čeka nakon smrti? To je vjerojatno najčešće postavljano pitanje otkad smo razvili sposobnost vlastitog promišljanja i zaključivanja. Pretpostavke ćete naći u dva osnovna stajališta – religijskom i ateističkom – ali odgovora nigdje...........evo o čemu ja razmišljam.........ovaj put neću pisati ništa o sebi jer mislim da slika sve govori...........




Kao djeca smo se bojali utvara i duhova koji su najčešće bili obične sjene na zidu u našoj mašti preoblikovane u ljude. Međutim, postoje mnogi odrasli ljudi koji tvrde da su vidjeli mrtve, čak i razgovarali s njima i opipali ih. Dakle, postoji li život poslije života ili nas stvarno samo čeka samo mrak duboko ispod zemlje i jedno veliko ništavilo?

Činjenica je da smo skloniji vjerovati prvom dijelu pitanja jer se život čini nekako besmislen ako smrću sve završava i ako tako naprosto prestajemo postojati. O takvoj ljudskoj prirodi svjedoče i mnoge stare civilizacije koje su imale pogled na zagrobni život sličan našemu. Egipćani su, na primjer, vjerovali u besmrtnost duše pa su tijekom života odavali počasti bogovima, a mrtve su pokapali s dragocjenostima i mumificirali ih kako bi se duša nakon određenog vremena mogla vratiti u tijelo. Na taj su način, osim toga, pripremali preminulog na opasno putovanje u 'onom svijetu' na kojem je prva stanica bila zemlja bogova u kojoj su prolazili kroz sedam vrata izgovarajući pritom čarobne riječi. Ako su riječi bile pravilno izgovorene, mrtvac bi stigao u Ozirisov dom, mjesto posljednjeg suda.


Grci i Rimljani bili su politeisti, ali su također vjerovali da postoji podzemni svijet u koji odlazi duša nakon tjelesne smrti - zvali su ga Had. Elizijske poljane bile su dio Hada u kojem su prebivale duše pravednika, dok je Tartar bio ne baš primjereni ekvivalent kršćanskom paklu, ali su ondje smrtnici bili kažnjavani za svoja nedjela.

Dakle, od staroga vijeka ljudi su vjerovali da postoji nešto više od onoga što u stvarnom svijetu možemo pojmiti i netko tko će odrediti kakvi smo bili u životu. Danas postoji bezbroj spekulacija što se s nama nakon smrti zbilja događa, međutim nijedna od verzija nije znanstveno utemeljena pa, prema tome, ni općeprihvaćena.

Najviše što nam znanost može ponuditi iskustva su ljudi koji su doživjeli 'blizak susret sa smrću', tj. kliničku smrt. Knjiga koja nosi isti naslov kao naš članak uglavnom prenosi svjedočanstva takvih doživljaja i zanimljivo je da većina govori o svjetlosti na kraju svojevrsnog tunela prema kojoj su u tom stanju koračali, ali nitko nije vidio što je na kraju tunela. O svjetlosti su govorili obrazovani i primitivni ljudi, stariji, isto kao i šestogodišnjaci.

Klinička smrt podrazumijeva prestanak vanjskih znakova života, na primjer pulsa, disanja i svijesti. Sličnosti iskustva kao što je izdizanje iznad tijela i promatranje 'odozgo', ulazak u mračni tunel, svjetlost u daljini, osjećaj savršenog mira i, na kraju, ponovni povratak u tijelo, činjenica je koja najviše intrigira znanstvenike jednako kao i svećenike. Znanost njihove doživljaje objašnjava kao svojevrsne halucinacije uzrokovane lijekovima, kemijske reakcije u mozgu tijekom krize ili kao prijašnja davno zaboravljena iskustva.


Tunel rezerviran samo za duše




Njihovom se objašnjenju suprotstavljaju iskustva kao što je iskustvo djevojčice koja je u trenutku kliničke smrti mogla vidjeti što radi obitelj kod kuće te večeri, pa čak i o čemu razgovaraju. Drugi su do u detalje mogli opisati predmete u sobi i izvan nje. Tako je jedan muškarac savršeno detaljno opisao tenisicu medicinske sestre na krovu bolnice koju prije nikako nije mogao vidjeti. Ovakvi doživljaju ne dokazuju postojanje pakla ili raja, već odvajanje duše od tijela i njezinu svjesnost i nakon smrti.

Jedan je autor u svom članku o ovoj temi konstatirao da nema razloga da čovjek ne vjeruje u život poslije života jer za to nema objektivnog razloga. Znanstvenici će svoju istinu tražiti u dokazima, a vjernici su svoju već pronašli. Možda je lijepo vjerovati da se nećemo pretvoriti u prah ili da nećemo istrunuti pod zemljom i da će to biti naš kraj, ali možda je još ljepše ne zamarati se time, već postupati u ovom životu što bolje možemo, ne božjeg suda radi, nego radi ljudi koji nas okružuju i sebe samih.

Slušaj kišu kako plače,njezini jecaji su toliko bolni da jednostavno nemogu više to podnjeti..........svaka kaplja je puna patnje,svaka kaplja koja na mene padne ima razlog zasto baš na mene.......zato stati ću pod kišu i djeliti svoju bol sa njom........vikat ću glasno,možda me Bog čuje.......vrijeme je da moje molitve čuje........briga me što će drugi misliti,kad me vidite,imate samo sliku mog izgleda al ovo sam ja puna osjećaja i zastašujućih razmišljana......za mene zivot nije biti zatvoren u tijelu jedne djevojke zivot je osjećati tuđe osjećaje.........ako želim plakati to ću učiniti,ako mi se smije smijat ću se...ne želim nikoga povrijediti al ipak nekog ponekad povrijedim... ne mogu promjeniti...je li to grijeh?

I tak...evo jedan glup post.Puno sam bolje volje i stvarno hvala svima koji su mi pri tome pomogli.........Kiki hvala tebi neznam kaj bi ja beze tebe,Matei koja je uvijek uz mene kad sam sva nora te ,Nina mi imamo iste probleme pa me razmiš,Jura hvala da si mi nakon svega mogao ponovno pogledati u oči.............i svima ostalima koji ste došli na moj blog i savjetovali me.......mnogo mi ovo znači.........Kao što glasi ona izreka"nakon kiše dolazi duga".........previše sam suza prolila tak da više nit plakati ne mogu.........hvala Bogu.........ponestalo mi je suza........nije bilo vrijedno.........zapravo bilo je jer sam opet nešto naučila........ma koga briga........sad sam tu gdje jesam i želim da tako i ostane jer moram još mnogo toga naučiti npr.......uživati u životu...........Svi ste vi moji anđelčeki koji me uvijek dignu na noge kada padnem........hvala još jednom.............pussssssssssssaaaaaaaa

Već kao malo djete zanimalo me kako je letjeti i osjećati se slobodnom...poći kamo god želim,vidjetiti što želim......mislim da je prekrasan osjećaj...imati krila i osjećati nježan vjetar kako me miluje...........danas sam nešto bolje iako sam pustila par suza no ubrzo me prošlo............ljudi me često pitaju što se samnom događa no iskreno neznam.Ljudi nemate pojima šta mi vaši komentari znače........dajete mi osjećaj da nisam sama da nisam jedina na ovom svijetu koja zaboravlja na lijepe trenuteke i hvala onima koji me unatoč mojim ispadima cijene..........i još nešto:::za one koji znaju Deutsch.

Dani prolaze,a ostajem negdje gdje je hladno,bojim se tresem se...nemam nikog da me zagrli.......prisjećam se.........toliko mi je hladno da ne mogu više disati........gledam te i gledajući umirem......suze moje su se zaledile na mom licu........uzmi jednu kao sjećanje na mene................

Znam da osobu koju volite vidite u svemu sto gledate sve što dodirnete i osjećate…korak po korak lutate svijetom nadajući se vidjeti je kako vam prilazi, gleda vas u oči i izgovara one prekrasne riječi koje ste toliko očekivali, da vas moli za oprost da suze iz njegovih oči niz njegovog lica kliznu da vas jako zagrli, da osjećate kako njegovo srce lupa i kako diše, da svaki njegov poljubac bude toliko dug, nježan i pun osjećaja koji te podsjećaju na sve one prekrasne dane koje ste proveli zajedno…..prisjetite se dana kad ste ga prvi put zamjetili pogledali mu u oči, njegove prekrasne oči koje vam oduzimaju dah,čiji vas pogled toliko veseli da se jednostavno zaledite pokušavajući taj trenutak zaustaviti…no onda otvorite oči i vidite da se to isto već jednom dogodilo,jednom ranije kad ste u to povjerovali i nadali se da čete se voljeti svom snagom i umom no tad shvatite da je to sve bila laž………..gluma………boli al život ide dalje,pun je oduševljenja i razočarenja….no naša planeta je ogromna i ima mnogo drugih ljudi koji će vas voljeti i koje možete naučiti voljeti no sjećanja ostaju…..duboko zarezana u vašem srcu a ključ nemate cijeli jer drugu polovicu on čuva opet negdje duboko zarezano u svom…možda ipak nije sve laž možda vas je ta osoba stvarno na trenutak voljela al sada je to samo uspomena na koju se rado ne prisjećate al ipak mislite na nju iz dana u dan…iako ne možete i ne želite ga zamisliti s drugom ipak se radujete ako će pronaći osobu koju će tako voljeti kao što ste vi njega…ipak krenete dalje i sretnete osobu čije su vas oči opet začarale,nasmijte se joj i ovo je početak nove priče a staru ostavljate iza sebe........

Evo novi post.....o čemu da pišem.....vjerujete u ono nadnaravno....jedna me frendica za to pitala da njoj neke stvari objasnim..jeste li kad čuli da vas netko zove a nikog nema....jeste li ponekad vidjeli nešto što nikad niste mislili da postoji...jeste li čuli
možda melodiju koja nikad ne prestaje ili da vam netko ispod kreveta kuca........mogla bi nabrajati i nabrajati.......no ako se vam to dešava i bojite se toga pročitajte ovo do kraja....ispričat ću vam priču o jednoj curi koja se kao maleno djete uvijek razlikovala od drugih,kad su se njezine kolegice igrale s barbikama ona je uvijek bila uvjerena da postoji zlo i da ga treba uništiti.......pa tako su i nekako izgledale njezine igrice.....kad joj je jedna veoma važna i draga osoba umrla počela je njezina noćna mora......počela je vidjeti i osjećati ........njih........al sada je to svakodnevnica......na početu se toga bojala al sada je shvatila da je to dar koji je dobila i da time samo može netkom pomoći...neki misle da je luda,nekoji se je boje.......a ja je razumijem.......u svakom je to od nas samo kpod nekih se to javlja ranije,kod nekih kasnije a kod nekih nikada jer to ne žele dopustiti i u to vjerovati...........zašto ovo pišem?neznam doslo mi je.......ajd ljudovi šaljem vam pusu................

Evo....da vam se predstavim........ma ne.To je razlog zašto sam svoj prosli blog prestala pisati.....ljudi nemaju boljeg posla nego vrijeđati i srat i po drugima........no ja nisam takva...imam svoje ja..svoje mišljenje,cilj,i svoju ubijatu tugu....samo jedno još prije novog posta........proširite svoje horizonte.........prepoznali su me oni koji me trebaju,za one koje sam sretna da ih imam,i oni koji uz moje postove traže sebe i svoju sreću.......no sad sam ja sjena i svugdje sam........ponekad me vidiš,no neznaš da ssam i u mraku pored tebe..........