Blank. Trenutno je naslov posta ''Blank'' jer nemam ideje što da napišem i o čemu da pišem. Ponekad se dogodi da imam nešto reći i napisati mišljenje o nečemu, ali danas nemam. Zapravo, već duže vrijeme nemam. Od zadnjeg posta, ustvari. Zato ga vjerojatno toliko dugo nije niti bilo. Ne vjerojatno, sigurno. Dok sam pisala proteklih sedam rečenica, valjda je sedam ako dobro brojim, nekako sam došla do spoznaje da sam i sama Blank. Iznutra. Možda je do promjene godišnjeg doba, jer sada polako dolazi faza nekog mirovanja, neko depresivno stanje, pripreme za dugi period spavanja, ali u meni je nešto prazno. Ima perioda kada osjećam veliku tugu bez ikakvog logičnog objašnjenja i razloga. Pogotovo sada, kada sam sretno udana, kada sam saznala da ću postati teta po treći puta, kada radim posao gdje sam vikendima i praznicima slobodna, kada odem van granica Hrvatske kada god mi se ukaže prilika. A i dalje neka neobjašnjiva, TUGA. Samu sebe uhvatim u tom osjećaju, pokušavam se trgnuti, ali ne ide. Pretjerano sam emotivna u zadnje vrijeme i to me, iskreno, pomalo već smeta. Nemam razloga za tugu, a opet je tu. Već duže vremena vreba i svako malo me zaskoči, ali sada me već drži neki duži period i nekim danima je toliko jaka da bez opravdanog razloga počnem plakati, jer osjećam taj nagon. Volim vjerovati da je to samo zbog promjene godišnjeg doba i da nije dugotrajno, jer ne bi bilo dobro da je. Kako bi rekao netko poznat : ''Proći će. Ili neće. Jedno od to dvoje.'' U zadnje vrijeme volim biti optimista pa ću biti i ovaj puta i nadati se da će biti ovo prvo. Da će proći...

Teško je započeti neki smisleni post kada je košmar u glavi. Teško je neke stvari čak i napisati, a osoba sam kojoj je lakše napisati, nego izreći. Teško je reći nešto što ima smisla tebi dok je košmar u glavi, jer će neki to shvatiti drugačije ili neki to uopće i neće shvatiti. Nekima sam malo nelogičan tip osobe jer sve što je nekome logično, meni je nelogično, pa se onda u mnogim situacijama ponesem i izražavam suprotno od onoga kako ja to shvaćam, jer onda znam da će većina shvatiti moje viđenje situacije o kojoj pričam/pišem. Ali u ovoj situaciji je teško pisati iz obrnutog ugla jer je kaos. Protekli tjedan je bio jedan od težih u ovoj godini. Kako živjeti normalno, bez ikakvih psihičkih problema i nekih posljedica kasnije koje će buknuti odjednom, kada ti pet dana u tjednu od sedam to ne dozvoljava. Kako raditi i časno obavljati svoje dužnosti na poslu, znajući da si najbolji radnik u firmi ako se ne broji tvoj šef i spašavaš iz tjedna u tjedan sebe i svoje kolege od dodatnih prekovremenih sati, a da za to ne dobiješ niti hvala nego neku kritiku? Kako izbjeći stres i one psihičke pripreme za ponedjeljak, a istovremeno misliti na bolje sutra da budeš sposoban i u funkciji imati svoju vlastitu obitelj jednoga dana kada bude vrijeme za to? Da se ne lažemo, posao gdje provodiš pet od sedam dana u tjednu i k tome osam sati dnevno i još ti ostane možda osam u najboljem slučaju ako nisi iscrpljen toliko da iz dana u dan trebaš sve više sati odmora da ti funkcionira um i tijelo je veliki faktor za budućnost ako si mlada osoba i planiraš imati obitelj. Da se isto tako ne lažemo, ja planiram. Planiram itekako, ali kada stavim na kup sve pluseve i minuseve, već sada vidim da je posao jedan od velikih faktora koji utječu na mene čak i kada je vikend i kada odmaram. Nije ovdje riječ o plaći, nije, iako je minimalac, ne žalim se jer sam radila u trgovini gdje nisam imala slobodne ni vikende ni praznike, eventualno godišnji odmor ako sam imala sreće da ga ne moram odgađati za narednih tjedan ili dva. Nije o tome riječ jer nakon dvije i pol godine rada sam došla na radno vrijeme od ponedjeljka do petka gdje se ne rade praznici, a vikendi su samo za obitelj. Jesu li zaista? U idealnoj situaciji, da. U mojoj situaciji, posebice nakon proteklog tjedna, NE. Kako se psihički pripremiti za ponedjeljak kada znaš da ćeš iznova slušati iste stvari? Kako doći u taj ured sa znanjem da si najbolji radnik u firmi iza svog šefa, a ne dobiješ nikakva priznanja niti lijepu riječ, niti nagradu za to, osim ako ona dolazi u negativnom obliku. Da Zornije to opišem...Radim u firmi gdje se sve vrti oko brojeva i normi. Imaš dnevnu brojku koju bi trebao zadovoljiti, a po mogućnosti i da to nadmašiš. Moj posao se sastoji od tri, ponekada i četiri etape,zavisno od glavnih šefova. Prva, ukoliko ih ima četiri nije toliko važna, samo je bitno da imaš dovoljno tonera i da sve isprintaš na vrijeme. Druga je već puno važnija jer o drugoj etapi ovise zadnje dvije. Ako u drugoj nešto zezneš, zeznuo si i kolege koje rade na zadnje dvije etape. Treća etapa je ona važnija od druge i to je etapa u kojoj se ja nalazim od drugog tjedna kako sam se zaposlila u firmi i to već traje mjesecima. U mojoj etapi su najvažniji brojevi. Recimo da je prosječna brojka u osam sati radnog vremena, ako uključiš i pauzu u to otprilike 200,a ja sam imala dana kada sam znala doći do brojke 430. To je duplo više pa čak i iznad toga. Četvrta etapa je ona završna u kojoj se vrše korekcije pogrešaka iz treće etape i u četvrtoj etapi se nalaze ljudi za koje se podrazumijeva s naglaskom na podrazumijeva da je ta osoba savršeno svladala prethodne tri etape, jer se nakon završetka te etape svi dokumenti šalju upravi i zatim to ide dalje na obradu u poreznu upravu. Hajdemo reći da je četvrta etapa priznanje i nagrada za protekle tri etape ako si ih dobro svladao, a obično svatko dođe u tu etapu nakon četiri ili pet mjeseci nakon zaposlenja. Ja tamo radim već otprilike pet mjeseci. Trebala sam doći do četvrte etape, ali sam sve dalje. Sve dalje sam jer imam iz dana u dan sve bolje brojeve. Zadnjih dva tjedna nema dana da nisam bila ispod brojke 300. U normalnoj državi bi za takav rad dobio nekakvu nagradu, jer napraviš odličan posao, jer donosiš novce vlasniku firme. U normalnoj državi bi bio pozitivno nagrađen, a kako si nagrađen u Hrvatskoj? U Hrvatskoj si nagrađen negativno, barem ja. Jer kako da gledam pozitivno na to što sam najbolja radnica u firmi iza šefice svog odjela kada jedna osoba iz kolektiva koja nije savladala ni prve tri etape dođe u četvrtu etapu gdje ispravlja moje greške. Gleda gdje sam pogriješila i uči me kako se to treba ispravno napraviti iako nikada nije kada je bila u mojoj etapi imala doticaja sa Francuskom, a kamoli da je imala prilike pogriješiti ili napraviti točno? Kako ostati miran i hladan na to? Kako mirno promatrati da osoba iz kolektiva tebe ispravlja i pritom napravi veliku grešku zbog koje zovu šefovi iz uprave i dalje ostaje u četvrtoj etapi i više odmara nego radi, a ti koji si najbolji radnik iza šefa odjela, a došao si među zadnjima u firmu spašavaš sebe i sve ostale iz tjedna u tjedan da ne radiš prekovremene i po mogućnosti zaradiš sebi i svima ostalima bonus na plaću. Jer tisuću kuna danas nije mala svota, tisuću kuna je luksuz, pogotovo ako radiš za minimalac, kao ja. Kako nastaviti normalno živjeti u zemlji apsurda gdje uspjevaju i bivaju nagrađeni oni koji ni ne znaju raditi? Kako se pshički pripremiti za komentare jer si odlučio štrajkati, ali tiho i polako smanjivati brojeve,a za što si u petak pred kraj radnog vremena dobio skoro pa jezikovu juhu. Kako dalje biti hladan i normalan da nitko ništa ne sumnja, a istodobno se ne dovesti u situaciju da ti daju otkaz? Kako na kraju krajeva zasluženo biti i nagrađen, pozitivno? Kako, ako oni koji ne znaju posao ne rade ništa i onda ispravljaju tebe koji znaš više o državi koju obrađuješ nego što je on sam naučio u srednjoj školi iz geografije o toj zemlji. Kako? Kako ostati normalan u apsurdistanu?

Ispričavam se što ovaj post nije niti sličan prethodnome, ali morala sam ovo izbaciti iz sebe. Negdje, nekome, nekako. Ovdje, Vama, Ovako. Ljutnja ponekad izvuče iz nas tamnu stranu, a iz mene se to dogodilo danas. Budite mi pozdravljeni i ne dajte se iskorištavati na poslu, ukoliko radite. Budite pametniji od mene i naučite unaprijed na mojim greškama. Do čitanja ekipo..

''Blagoslovljen je onaj koji je previše zaposlen da bi brinuo po danu, i previše pospan da bi brinuo po noći.''

Step 1: Kreiraj blog po treći put, aktiviraj link koji ti pošalju u e-mail sandučić, ovdje mi je već lijenost za blog porasla sa 0 na 10%, ali se trudim ne odustati. Nakon aktiviranja linka, uspješno prolazim zapreku odabiranja pozadine jer bi to trebao biti važan korak za blog, i tu gubim par minuta jer mi se apsolutno nijedna pozadina ne sviđa (čitaj: poradila sam na ukusu zadnjih nekoliko godina) a moja lijenost je tu skočila za još nekih desetak posto i sada je već na dvadeset. Kada napokon izaberem pozadinu koja je takva kakva je, napokon mi dopusti korak gdje zapravo trebam pisati nešto. Jer je ovo nešto, valjda, tko će ga znati. Prvo što mi je zapelo za oko je ono u gornjem lijevom kutu ispisano crvenim slovima ''blog'', zatim ispod toga sivim kao manje primjetno ''piši što misliš''...Da pišem ono o čemu mislim već danima,a i neko duže vrijeme, uplašila bi(h) ljude pri prvom posjetu, ako tko posjeti ovaj blog, a vjerujem da budu jer se trudim. Trudim se biti optimistična jer tako duže čuvaš zdravlje, tako bar razmišljaju optimistični ljudi, neki ih zovu Psihijatri/Psiholozi, a i neki ljudi koji su bili u posjeti i na ćaskama s tim divnim ljudima. I tako gledam u taj natpis ''blogpišištomisliš'' i onda eto pišem ono što mi je u tom trenutku palo na pamet, a to je ovo. Dosta gluposti u jako kratkom vremenskom periodu. I ovdje se prelazi na drugi korak.

Step 2: Gledam tako u stranicu, gleda ona u mene, gledamo se međusobno. Pokušavam primijetiti ima li kakvih promjena u zadnjih desetak godina, koja godina plus, minus, otkada sam napisala zadnji post i primjećujem da nema. Pisanje bloga, barem ova stranica ''blogeditor'' je ostala potpuno ista i evo točno u ovom trenutku sam se zapitala ima li kakvih promjena kod mene u tih deset godina otkada sam prvi put bila na blogu, pa nestala, pa se ponovno vratila, zatim nedugo nakon toga opet nestala i sad se nakon stvarno duuuuuuuge stanke vratila. Na prvu pomisao je odgovor da jesam. Zatim na drugu pomisao pogled poleti u desnu stranu gdje se nalazi hrpa ovih kućica koje bi trebalo označiti gdje bi(h) smjestila svoj blog. U koju kategoriju? Je li ovaj blog samo humorističan dio mene, ako je teško meni i ljudima oko mene. Ako je pak ovaj blog neki vid književnosti jer volim pisati otkada znam za sebe, a da nije tako ne bih pisala blog po treći puta, kako dalje nastaviti tom putanjom? Ako je to pak ona kućica ''osobno'' trebala bih možda reći neke privatne stvari o sebe i pisati možda o svom životu, događajima iz života ili nešto treće? Ne znam, možda s vremenom postane ta kategorija. Da vidimo dalje... Paranormalno? Za mene osobno se čini ovo kao neka paranormalna aktivnost, ne misleći ovdje pritom na blogere općenito i bloganje, već u vezi mene kao mene, da je ovo paranormalna aktivnost i pojava kod mene. Pošto to tako smatram, eto prve crtice o meni, a to spada valjda pod onu prethodno navedenu kategoriju - osobno. Možda ipak kategorija zdravlje? Poznavajući samu sebe osim viđenja paranormalnog, vjerojatno će tu biti dovedeno u pitanje i zdravlje, jer kako pisati o nekim temama ako te možda to isto ne razveseli, razljuti, razbijesni ili otupi? Dakle, zdravlje definitivno, ali mislim da će biti sve koje sam navela.

Step 3: Završavanje prvog posta, uspješno, a lijenost je s 20% spala na nulu i s time sam zadovoljna, a sada slijedi onaj dio iz prethodnog koraka. Označavanje kategorije i lansiranje prvog posta, trećeg bloga, po treći puta. Trenutno sam zadovoljna, a vidjet ćemo u kojem smjeru će ovo dalje krenuti. Radujem se čitanju nekih blogova koje sam prije same odluke o pokretanju svoga pratila neko kratko vrijeme i radujem se komentiranju, tu i tamo. Pokušat ću biti redovna, i ne previše naporna. Čitamo se jer ponekad je najbolja opcija baš ona PišiŠtoMisliš i ČitajŠtoŽeliš.

Do idućeg posta, rastanak uz malo književnosti:

''Znaš…
Crne Rupe nastaju kada se um ubrza do beskonačnosti.
Ali u negativnom smislu.
Tako da u njima nema ničega.
Nema prostora.
Vremena.
Nema drugih ljudi.
Nema čak ni tebe.
U crnim rupama možeš ludo da se zezaš.
Da lebdiš iznad zemlje.
Da slušaš rock ´n´ roll.
Dozivaš kišu.
Ili da mazneš neku lepu ribu.
Samo je bezveze kada se probudiš….“