Step 1: Kreiraj blog po treći put, aktiviraj link koji ti pošalju u e-mail sandučić, ovdje mi je već lijenost za blog porasla sa 0 na 10%, ali se trudim ne odustati. Nakon aktiviranja linka, uspješno prolazim zapreku odabiranja pozadine jer bi to trebao biti važan korak za blog, i tu gubim par minuta jer mi se apsolutno nijedna pozadina ne sviđa (čitaj: poradila sam na ukusu zadnjih nekoliko godina) a moja lijenost je tu skočila za još nekih desetak posto i sada je već na dvadeset. Kada napokon izaberem pozadinu koja je takva kakva je, napokon mi dopusti korak gdje zapravo trebam pisati nešto. Jer je ovo nešto, valjda, tko će ga znati. Prvo što mi je zapelo za oko je ono u gornjem lijevom kutu ispisano crvenim slovima ''blog'', zatim ispod toga sivim kao manje primjetno ''piši što misliš''...Da pišem ono o čemu mislim već danima,a i neko duže vrijeme, uplašila bi(h) ljude pri prvom posjetu, ako tko posjeti ovaj blog, a vjerujem da budu jer se trudim. Trudim se biti optimistična jer tako duže čuvaš zdravlje, tako bar razmišljaju optimistični ljudi, neki ih zovu Psihijatri/Psiholozi, a i neki ljudi koji su bili u posjeti i na ćaskama s tim divnim ljudima. I tako gledam u taj natpis ''blogpišištomisliš'' i onda eto pišem ono što mi je u tom trenutku palo na pamet, a to je ovo. Dosta gluposti u jako kratkom vremenskom periodu. I ovdje se prelazi na drugi korak.

Step 2: Gledam tako u stranicu, gleda ona u mene, gledamo se međusobno. Pokušavam primijetiti ima li kakvih promjena u zadnjih desetak godina, koja godina plus, minus, otkada sam napisala zadnji post i primjećujem da nema. Pisanje bloga, barem ova stranica ''blogeditor'' je ostala potpuno ista i evo točno u ovom trenutku sam se zapitala ima li kakvih promjena kod mene u tih deset godina otkada sam prvi put bila na blogu, pa nestala, pa se ponovno vratila, zatim nedugo nakon toga opet nestala i sad se nakon stvarno duuuuuuuge stanke vratila. Na prvu pomisao je odgovor da jesam. Zatim na drugu pomisao pogled poleti u desnu stranu gdje se nalazi hrpa ovih kućica koje bi trebalo označiti gdje bi(h) smjestila svoj blog. U koju kategoriju? Je li ovaj blog samo humorističan dio mene, ako je teško meni i ljudima oko mene. Ako je pak ovaj blog neki vid književnosti jer volim pisati otkada znam za sebe, a da nije tako ne bih pisala blog po treći puta, kako dalje nastaviti tom putanjom? Ako je to pak ona kućica ''osobno'' trebala bih možda reći neke privatne stvari o sebe i pisati možda o svom životu, događajima iz života ili nešto treće? Ne znam, možda s vremenom postane ta kategorija. Da vidimo dalje... Paranormalno? Za mene osobno se čini ovo kao neka paranormalna aktivnost, ne misleći ovdje pritom na blogere općenito i bloganje, već u vezi mene kao mene, da je ovo paranormalna aktivnost i pojava kod mene. Pošto to tako smatram, eto prve crtice o meni, a to spada valjda pod onu prethodno navedenu kategoriju - osobno. Možda ipak kategorija zdravlje? Poznavajući samu sebe osim viđenja paranormalnog, vjerojatno će tu biti dovedeno u pitanje i zdravlje, jer kako pisati o nekim temama ako te možda to isto ne razveseli, razljuti, razbijesni ili otupi? Dakle, zdravlje definitivno, ali mislim da će biti sve koje sam navela.

Step 3: Završavanje prvog posta, uspješno, a lijenost je s 20% spala na nulu i s time sam zadovoljna, a sada slijedi onaj dio iz prethodnog koraka. Označavanje kategorije i lansiranje prvog posta, trećeg bloga, po treći puta. Trenutno sam zadovoljna, a vidjet ćemo u kojem smjeru će ovo dalje krenuti. Radujem se čitanju nekih blogova koje sam prije same odluke o pokretanju svoga pratila neko kratko vrijeme i radujem se komentiranju, tu i tamo. Pokušat ću biti redovna, i ne previše naporna. Čitamo se jer ponekad je najbolja opcija baš ona PišiŠtoMisliš i ČitajŠtoŽeliš.

Do idućeg posta, rastanak uz malo književnosti:

''Znaš…
Crne Rupe nastaju kada se um ubrza do beskonačnosti.
Ali u negativnom smislu.
Tako da u njima nema ničega.
Nema prostora.
Vremena.
Nema drugih ljudi.
Nema čak ni tebe.
U crnim rupama možeš ludo da se zezaš.
Da lebdiš iznad zemlje.
Da slušaš rock ´n´ roll.
Dozivaš kišu.
Ili da mazneš neku lepu ribu.
Samo je bezveze kada se probudiš….“