Teško je započeti neki smisleni post kada je košmar u glavi. Teško je neke stvari čak i napisati, a osoba sam kojoj je lakše napisati, nego izreći. Teško je reći nešto što ima smisla tebi dok je košmar u glavi, jer će neki to shvatiti drugačije ili neki to uopće i neće shvatiti. Nekima sam malo nelogičan tip osobe jer sve što je nekome logično, meni je nelogično, pa se onda u mnogim situacijama ponesem i izražavam suprotno od onoga kako ja to shvaćam, jer onda znam da će većina shvatiti moje viđenje situacije o kojoj pričam/pišem. Ali u ovoj situaciji je teško pisati iz obrnutog ugla jer je kaos. Protekli tjedan je bio jedan od težih u ovoj godini. Kako živjeti normalno, bez ikakvih psihičkih problema i nekih posljedica kasnije koje će buknuti odjednom, kada ti pet dana u tjednu od sedam to ne dozvoljava. Kako raditi i časno obavljati svoje dužnosti na poslu, znajući da si najbolji radnik u firmi ako se ne broji tvoj šef i spašavaš iz tjedna u tjedan sebe i svoje kolege od dodatnih prekovremenih sati, a da za to ne dobiješ niti hvala nego neku kritiku? Kako izbjeći stres i one psihičke pripreme za ponedjeljak, a istovremeno misliti na bolje sutra da budeš sposoban i u funkciji imati svoju vlastitu obitelj jednoga dana kada bude vrijeme za to? Da se ne lažemo, posao gdje provodiš pet od sedam dana u tjednu i k tome osam sati dnevno i još ti ostane možda osam u najboljem slučaju ako nisi iscrpljen toliko da iz dana u dan trebaš sve više sati odmora da ti funkcionira um i tijelo je veliki faktor za budućnost ako si mlada osoba i planiraš imati obitelj. Da se isto tako ne lažemo, ja planiram. Planiram itekako, ali kada stavim na kup sve pluseve i minuseve, već sada vidim da je posao jedan od velikih faktora koji utječu na mene čak i kada je vikend i kada odmaram. Nije ovdje riječ o plaći, nije, iako je minimalac, ne žalim se jer sam radila u trgovini gdje nisam imala slobodne ni vikende ni praznike, eventualno godišnji odmor ako sam imala sreće da ga ne moram odgađati za narednih tjedan ili dva. Nije o tome riječ jer nakon dvije i pol godine rada sam došla na radno vrijeme od ponedjeljka do petka gdje se ne rade praznici, a vikendi su samo za obitelj. Jesu li zaista? U idealnoj situaciji, da. U mojoj situaciji, posebice nakon proteklog tjedna, NE. Kako se psihički pripremiti za ponedjeljak kada znaš da ćeš iznova slušati iste stvari? Kako doći u taj ured sa znanjem da si najbolji radnik u firmi iza svog šefa, a ne dobiješ nikakva priznanja niti lijepu riječ, niti nagradu za to, osim ako ona dolazi u negativnom obliku. Da Zornije to opišem...Radim u firmi gdje se sve vrti oko brojeva i normi. Imaš dnevnu brojku koju bi trebao zadovoljiti, a po mogućnosti i da to nadmašiš. Moj posao se sastoji od tri, ponekada i četiri etape,zavisno od glavnih šefova. Prva, ukoliko ih ima četiri nije toliko važna, samo je bitno da imaš dovoljno tonera i da sve isprintaš na vrijeme. Druga je već puno važnija jer o drugoj etapi ovise zadnje dvije. Ako u drugoj nešto zezneš, zeznuo si i kolege koje rade na zadnje dvije etape. Treća etapa je ona važnija od druge i to je etapa u kojoj se ja nalazim od drugog tjedna kako sam se zaposlila u firmi i to već traje mjesecima. U mojoj etapi su najvažniji brojevi. Recimo da je prosječna brojka u osam sati radnog vremena, ako uključiš i pauzu u to otprilike 200,a ja sam imala dana kada sam znala doći do brojke 430. To je duplo više pa čak i iznad toga. Četvrta etapa je ona završna u kojoj se vrše korekcije pogrešaka iz treće etape i u četvrtoj etapi se nalaze ljudi za koje se podrazumijeva s naglaskom na podrazumijeva da je ta osoba savršeno svladala prethodne tri etape, jer se nakon završetka te etape svi dokumenti šalju upravi i zatim to ide dalje na obradu u poreznu upravu. Hajdemo reći da je četvrta etapa priznanje i nagrada za protekle tri etape ako si ih dobro svladao, a obično svatko dođe u tu etapu nakon četiri ili pet mjeseci nakon zaposlenja. Ja tamo radim već otprilike pet mjeseci. Trebala sam doći do četvrte etape, ali sam sve dalje. Sve dalje sam jer imam iz dana u dan sve bolje brojeve. Zadnjih dva tjedna nema dana da nisam bila ispod brojke 300. U normalnoj državi bi za takav rad dobio nekakvu nagradu, jer napraviš odličan posao, jer donosiš novce vlasniku firme. U normalnoj državi bi bio pozitivno nagrađen, a kako si nagrađen u Hrvatskoj? U Hrvatskoj si nagrađen negativno, barem ja. Jer kako da gledam pozitivno na to što sam najbolja radnica u firmi iza šefice svog odjela kada jedna osoba iz kolektiva koja nije savladala ni prve tri etape dođe u četvrtu etapu gdje ispravlja moje greške. Gleda gdje sam pogriješila i uči me kako se to treba ispravno napraviti iako nikada nije kada je bila u mojoj etapi imala doticaja sa Francuskom, a kamoli da je imala prilike pogriješiti ili napraviti točno? Kako ostati miran i hladan na to? Kako mirno promatrati da osoba iz kolektiva tebe ispravlja i pritom napravi veliku grešku zbog koje zovu šefovi iz uprave i dalje ostaje u četvrtoj etapi i više odmara nego radi, a ti koji si najbolji radnik iza šefa odjela, a došao si među zadnjima u firmu spašavaš sebe i sve ostale iz tjedna u tjedan da ne radiš prekovremene i po mogućnosti zaradiš sebi i svima ostalima bonus na plaću. Jer tisuću kuna danas nije mala svota, tisuću kuna je luksuz, pogotovo ako radiš za minimalac, kao ja. Kako nastaviti normalno živjeti u zemlji apsurda gdje uspjevaju i bivaju nagrađeni oni koji ni ne znaju raditi? Kako se pshički pripremiti za komentare jer si odlučio štrajkati, ali tiho i polako smanjivati brojeve,a za što si u petak pred kraj radnog vremena dobio skoro pa jezikovu juhu. Kako dalje biti hladan i normalan da nitko ništa ne sumnja, a istodobno se ne dovesti u situaciju da ti daju otkaz? Kako na kraju krajeva zasluženo biti i nagrađen, pozitivno? Kako, ako oni koji ne znaju posao ne rade ništa i onda ispravljaju tebe koji znaš više o državi koju obrađuješ nego što je on sam naučio u srednjoj školi iz geografije o toj zemlji. Kako? Kako ostati normalan u apsurdistanu?
Ispričavam se što ovaj post nije niti sličan prethodnome, ali morala sam ovo izbaciti iz sebe. Negdje, nekome, nekako. Ovdje, Vama, Ovako. Ljutnja ponekad izvuče iz nas tamnu stranu, a iz mene se to dogodilo danas. Budite mi pozdravljeni i ne dajte se iskorištavati na poslu, ukoliko radite. Budite pametniji od mene i naučite unaprijed na mojim greškama. Do čitanja ekipo..
''Blagoslovljen je onaj koji je previše zaposlen da bi brinuo po danu, i previše pospan da bi brinuo po noći.''
Post je objavljen 16.09.2018. u 16:12 sati.