Ja nisam Pijanac, moje ime je Mrki!
18
siječanj
2013
Autor: Igor Baksa
Iako u početku nisam mogao naći koncentracije i smanjiti tremor u rukama kako bih započeo pisati ovaj blog, nekoliko me čašica kaptolskog žganja primirilo i prizvalo pameti. Ja nisam čovjek od pisane riječi. Ja sam umjetnik druge vrste. Premda me većina ovih mojih kaptolskih sugrađana zove pijancem. Ne samo sugrađani, nego čak i sâm scenarist „Crne kuće“! I još piše „pijanac“ velikim slovom, kao da je to ime, a ne zanimanje. Ili razbibriga, što god... Ime nije sigurno. Moje ime je MRKI.
Ja, ergo – Mrki, nisam čovjek od pisane riječi. Više sam od tekućih pitanja. A kao takvog, natjerati me na pisanje možete jedino ako mi pred nosom zamahnete kaptolskim gvercom. Svaka rit ima cijenu, kažu biskupi. Ako ste pomislili da je kaptolski gverc cijena guzice jednog dežurnog prdonje poput mene, prevarili ste se. Nije kaptolski gverc ono što kupuje Mrkog... A ne! Naužio sam se ja svakojakih alkoholnih para – od zagorskog tuduma koji je izašao iz kemijske čistionice samog đavla, do ljekovitih ulja i aromaterapije boga Dioniza.
Mrkog ne kupuje opojna tekućina! Mrkog kupuje srce! Srce i duša kaptolskog gverca. Srce radišnih i poštenih Kaptolčana, duša našeg naroda... Srce krčmarice s Kaptola koja mi donosi novu rundu, njezino veliko, bujno srce... Ljubav u njezinim mutnim očima, njezina znojna put, njene dlake ispod pazuha i brčići iznad posječene gornje usne (ovu posjekotinu zaradila je u barskoj tučnjavi), njezine velike, podatne i mekane ruke – samo jednom šakom pokrije ti cijelo lice, ako budeš bezobrazan... Sve to je utkano u blaženi kaptolski gverc. I, eto, samo to me može natjerati da napišem pokoju lijepu riječ o našem Kaptolu, o našem narodu velikog srca... i male pameti, doduše.
Jer tko bi pametan mogao, primjerice, Tina Ujevića ili Edgara A. Poa preimenovati u Pijanca? A Shanea McGowana? Winstona Churchilla? Borisa Jeljcina? Mela Gibsona? Hugha Granta? Benjamina Franklina? Ernesta Hemingwaya? Judy Garland? Avu Gardner? Charlesa Chaplina? Charlieja Sheena?
Ah, popis je predugačak, a i ožednio sam od ove količine žednih ljudi...
Iako u početku nisam mogao naći koncentracije i smanjiti tremor u rukama kako bih započeo pisati ovaj blog, nekoliko me čašica kaptolskog žganja primirilo i prizvalo pameti. Ja nisam čovjek od pisane riječi. Ja sam umjetnik druge vrste. Premda me većina ovih mojih kaptolskih sugrađana zove pijancem. Ne samo sugrađani, nego čak i sâm scenarist „Crne kuće“! I još piše „pijanac“ velikim slovom, kao da je to ime, a ne zanimanje. Ili razbibriga, što god... Ime nije sigurno. Moje ime je MRKI.
Ja, ergo – Mrki, nisam čovjek od pisane riječi. Više sam od tekućih pitanja. A kao takvog, natjerati me na pisanje možete jedino ako mi pred nosom zamahnete kaptolskim gvercom. Svaka rit ima cijenu, kažu biskupi. Ako ste pomislili da je kaptolski gverc cijena guzice jednog dežurnog prdonje poput mene, prevarili ste se. Nije kaptolski gverc ono što kupuje Mrkog... A ne! Naužio sam se ja svakojakih alkoholnih para – od zagorskog tuduma koji je izašao iz kemijske čistionice samog đavla, do ljekovitih ulja i aromaterapije boga Dioniza.
Mrkog ne kupuje opojna tekućina! Mrkog kupuje srce! Srce i duša kaptolskog gverca. Srce radišnih i poštenih Kaptolčana, duša našeg naroda... Srce krčmarice s Kaptola koja mi donosi novu rundu, njezino veliko, bujno srce... Ljubav u njezinim mutnim očima, njezina znojna put, njene dlake ispod pazuha i brčići iznad posječene gornje usne (ovu posjekotinu zaradila je u barskoj tučnjavi), njezine velike, podatne i mekane ruke – samo jednom šakom pokrije ti cijelo lice, ako budeš bezobrazan... Sve to je utkano u blaženi kaptolski gverc. I, eto, samo to me može natjerati da napišem pokoju lijepu riječ o našem Kaptolu, o našem narodu velikog srca... i male pameti, doduše.
Jer tko bi pametan mogao, primjerice, Tina Ujevića ili Edgara A. Poa preimenovati u Pijanca? A Shanea McGowana? Winstona Churchilla? Borisa Jeljcina? Mela Gibsona? Hugha Granta? Benjamina Franklina? Ernesta Hemingwaya? Judy Garland? Avu Gardner? Charlesa Chaplina? Charlieja Sheena?
Ah, popis je predugačak, a i ožednio sam od ove količine žednih ljudi...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji, Igor Baksa
