Kad si ja za petak nafrčem kosu...
05
ožujak
2013
Autor: Vesna Ravenšćak
Ti miša kaptolskog i onog Vajdličića (dramatični umjetnik, sjećate se). Ganja me i proganja danima da nekaj pišem. A tak mi i treba kad sam rekla da bum piskaralo. Sav se ukočil i ukrutil ko ovčarski hrt. To je neka vrsta pesa, koliko je meni poznato.
Pa evo pišem, kaj ću jadna drugo. Još bu me i sudu tužil. Još bu počel mahati ovjerenim papirima koje sam, istina, potpisala.
Uglavnom, kod nas vam je na Kaptolu zadnjih tjedana jako veselo. Užasno puno ljudi dođe, obično petkom... tak negdje, oko tisuću ljudi... ja sam si to probala pobrojati na prste, ali ne ide.
I onda se svi ti silni ljudi zabavljaju i smiju i popevaju si. Zatancali si još nisu, no to je ipak ekskluziva. Nemre svatko tancati u paterovoj krčmi... i mojoj krčmi, ako me razmete.
Moram vam reći da mi uopće nije teško mazati se i frizirati za te svečane petke. Satima se uređujem, nafrčem si i kosu s nekom spravom koju mi je Gričanka Monika posudila (ali to je tajna, nemojte nikome reći da sam si ja zapraf dobra s Gričankama). Doduše, sad ovaj zadnji petak je ta sprava krepala. Jednostavno nije htjela frkati kosu pa sam se morala zadovoljiti svojom vulgaris nature sfrkanom kosom.
Najdraže mi je popevanje prije nego svi gosti dođu... Malo si lalačemo, malo si kokodačemo, malo si mamakamo i tatakamo, ali najdraži dio mi je kad krenemo harmonično pjevati na jeziku daleke nam kaptolske kolonije - onda vam to glasi, otprilike, ovak: van, van, van, van... dej... najt... haj... lou... Zabavno, morate priznati! Taj vam je jezik naš Zvonkec i moj najfajn prijatel (frizer naš svagdašnji) potpuno usvojil. Ja mu se jednostavno divim kad krene pričati, a još češće pisati na tom jeziku. On je jako nadaren za stranjske jezike. Vele za njega da je polegplota, ako me razmete...
Joooj, pa skoro sam vam zaboravila reći da je moj drugi fajn prijatel, Mrki, dežurni kaptolski pijanec, imal koncert u G duru, sad ovaj protekli petak, odmah nakon našeg kaptolskog igrokaza. Skroz me iznenadil da tak lepo popeva. I rosa mu se pridružila. Njih su si dva baš dobri. Ma, i ja sam si dobra s njom, samo to skrivam od javnosti da me ne vužgaju na lomači. Da, znam licemjerna sam. Ali kaj se tu može.
Uglavnom, Mrki je na koncertu bil skroz na skroz trezan. Vrlo je ozbiljno shvatio danu mu priliku. Peval je i sviral kak da mu goli život ovisi o tome. Sav se raščupal i navlažil. Mislim, oznojil ,ne?
Pa vi sad meni recite da umjetnost ne djeluje pozitivno na ljude...
Ja si ništa nisam tancala na koncertu... Samo sam slušala njegov blagoglagoljiv tenor. Jednostavno su mi uha preuzela cijelo tijelo i hiptnotično sam buljila na pozornicu u Mrkijev band koji se zove, ma zamislite, Kom3dija.
Pozdravljam svekoliko pučanstvo i svekolike kaptolske i gričke miševe. Moram u krpe. Već je skoro 23 sata. Kaj vi mislite, kak ja održavam svoju mladenačku ljepotu? Gvercom i spavanjem, hvala na pitanju!
Do čitanja!
Vaša Veronika
Ti miša kaptolskog i onog Vajdličića (dramatični umjetnik, sjećate se). Ganja me i proganja danima da nekaj pišem. A tak mi i treba kad sam rekla da bum piskaralo. Sav se ukočil i ukrutil ko ovčarski hrt. To je neka vrsta pesa, koliko je meni poznato.
Pa evo pišem, kaj ću jadna drugo. Još bu me i sudu tužil. Još bu počel mahati ovjerenim papirima koje sam, istina, potpisala.
Uglavnom, kod nas vam je na Kaptolu zadnjih tjedana jako veselo. Užasno puno ljudi dođe, obično petkom... tak negdje, oko tisuću ljudi... ja sam si to probala pobrojati na prste, ali ne ide.
I onda se svi ti silni ljudi zabavljaju i smiju i popevaju si. Zatancali si još nisu, no to je ipak ekskluziva. Nemre svatko tancati u paterovoj krčmi... i mojoj krčmi, ako me razmete.
Moram vam reći da mi uopće nije teško mazati se i frizirati za te svečane petke. Satima se uređujem, nafrčem si i kosu s nekom spravom koju mi je Gričanka Monika posudila (ali to je tajna, nemojte nikome reći da sam si ja zapraf dobra s Gričankama). Doduše, sad ovaj zadnji petak je ta sprava krepala. Jednostavno nije htjela frkati kosu pa sam se morala zadovoljiti svojom vulgaris nature sfrkanom kosom.
Najdraže mi je popevanje prije nego svi gosti dođu... Malo si lalačemo, malo si kokodačemo, malo si mamakamo i tatakamo, ali najdraži dio mi je kad krenemo harmonično pjevati na jeziku daleke nam kaptolske kolonije - onda vam to glasi, otprilike, ovak: van, van, van, van... dej... najt... haj... lou... Zabavno, morate priznati! Taj vam je jezik naš Zvonkec i moj najfajn prijatel (frizer naš svagdašnji) potpuno usvojil. Ja mu se jednostavno divim kad krene pričati, a još češće pisati na tom jeziku. On je jako nadaren za stranjske jezike. Vele za njega da je polegplota, ako me razmete...
Joooj, pa skoro sam vam zaboravila reći da je moj drugi fajn prijatel, Mrki, dežurni kaptolski pijanec, imal koncert u G duru, sad ovaj protekli petak, odmah nakon našeg kaptolskog igrokaza. Skroz me iznenadil da tak lepo popeva. I rosa mu se pridružila. Njih su si dva baš dobri. Ma, i ja sam si dobra s njom, samo to skrivam od javnosti da me ne vužgaju na lomači. Da, znam licemjerna sam. Ali kaj se tu može.
Uglavnom, Mrki je na koncertu bil skroz na skroz trezan. Vrlo je ozbiljno shvatio danu mu priliku. Peval je i sviral kak da mu goli život ovisi o tome. Sav se raščupal i navlažil. Mislim, oznojil ,ne?
Pa vi sad meni recite da umjetnost ne djeluje pozitivno na ljude...
Ja si ništa nisam tancala na koncertu... Samo sam slušala njegov blagoglagoljiv tenor. Jednostavno su mi uha preuzela cijelo tijelo i hiptnotično sam buljila na pozornicu u Mrkijev band koji se zove, ma zamislite, Kom3dija.
Pozdravljam svekoliko pučanstvo i svekolike kaptolske i gričke miševe. Moram u krpe. Već je skoro 23 sata. Kaj vi mislite, kak ja održavam svoju mladenačku ljepotu? Gvercom i spavanjem, hvala na pitanju!
Do čitanja!
Vaša Veronika
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
My name is Zvonko, and I did it my way!
27
veljača
2013
Autor: Philip Evan Cowlishaw
Does this dress make me look fat?
Oh, hi everybody! My name is Zvonko. No, I’m not the little tinkerbell who flies around in the movie “Peter Pan”, nor am I the cute little Croatian cartoon character. I’m Zvonko... the town tramp. Okay, maybe I’m not a tramp. Perhaps I’m being too tough on myself. However, I like it rough and tough. I may look flamboyant and flighty, but deep down, I have fire!
I’m getting ahead... from myself, I mean, of myself. I often do that when I’ve had too much coffee for breakfast. Let me tell you how it all began. You see, I haven’t always been fabulous. I had to go down... the ladder of success, just like every other hairdresser in town.
Imagine it... the year was 1562. I was a shy, lonely boy of only 18 years old. My mother and father kicked me out of the house, because they couldn’t accept that I was... different. So, I traveled to Paris where I could study the art of hairdressing with the one and only Pierre Boulez. He wined me and dined me... and seven years later he even 1569ed me. Those were the happiest days of my life! However, the next year, he came down with a rare disease and died. Oh well, what do you expect from the sexual revolution of the 60’s? Many more fish in the Adriatic, I always say!
I returned to Kaptol with a renewed sense of meaning and purpose. Men! I would restyle and redesign the modern Kaptol man! And, of course, I would also share my talent... with the ladies, as well. After all, there is plenty of salami to go around! So, I opened up my new shop, with the help of my very good friend Veronika. She gave me all her extra tip money from the cafe where she worked. Before I knew it, I was doing everyone in town! Their hair, that is.
I became very popular and soon had thousands of... lipa; some of them real, some of them fakes, produced by those nasty Turks – those tall, handsome, nasty, dark, sexy Turks! I enjoyed my job because I got to meet so many new and nice people. And I knew everything about everybody! I became the town therapist. I knew all their dirt. I always had a shoulder to cry on and an ear to listen. I was so happy then. I would come home everynight (well, some nights I didn’t come home) and roll around in my bed, counting my coins and laughing myself blissfully to sleep. However, it wasn’t meant to last.
In 1573, I was dating Ralph Gubec. He was my one true love, my soulmate. He used to knock me over the head, drag me by my hair (it was longer then), and carry me over his shoulder... whenever we went to the market to shop for food because we had the munchies. One day, we were strolling through Maksimir Park when he mumbled something about “having to go fight the Austrian nobles with his cousin.” A week later, he was gone. I never saw him again.
I couldn’t deal with his loss. I began to overeat and gained an extra 10 pounds in my left arm (my right arm continued to get exercise). I stopped coming to the shop and it eventually closed down. Bandits smashed all the windows and took my hairspray and conditioners. I was ruined. My dreams had vanished into my eternal darkness of the spotless mind. I thought about joining the witches of Grič, but couldn’t imagine spending my final days with women whose hair was so bad and whose lack of color in their wardrobe was simply unforgiveable.
And then my friends... I met Juraj.
Does this dress make me look fat?
Oh, hi everybody! My name is Zvonko. No, I’m not the little tinkerbell who flies around in the movie “Peter Pan”, nor am I the cute little Croatian cartoon character. I’m Zvonko... the town tramp. Okay, maybe I’m not a tramp. Perhaps I’m being too tough on myself. However, I like it rough and tough. I may look flamboyant and flighty, but deep down, I have fire!
I’m getting ahead... from myself, I mean, of myself. I often do that when I’ve had too much coffee for breakfast. Let me tell you how it all began. You see, I haven’t always been fabulous. I had to go down... the ladder of success, just like every other hairdresser in town.
Imagine it... the year was 1562. I was a shy, lonely boy of only 18 years old. My mother and father kicked me out of the house, because they couldn’t accept that I was... different. So, I traveled to Paris where I could study the art of hairdressing with the one and only Pierre Boulez. He wined me and dined me... and seven years later he even 1569ed me. Those were the happiest days of my life! However, the next year, he came down with a rare disease and died. Oh well, what do you expect from the sexual revolution of the 60’s? Many more fish in the Adriatic, I always say!
I returned to Kaptol with a renewed sense of meaning and purpose. Men! I would restyle and redesign the modern Kaptol man! And, of course, I would also share my talent... with the ladies, as well. After all, there is plenty of salami to go around! So, I opened up my new shop, with the help of my very good friend Veronika. She gave me all her extra tip money from the cafe where she worked. Before I knew it, I was doing everyone in town! Their hair, that is.
I became very popular and soon had thousands of... lipa; some of them real, some of them fakes, produced by those nasty Turks – those tall, handsome, nasty, dark, sexy Turks! I enjoyed my job because I got to meet so many new and nice people. And I knew everything about everybody! I became the town therapist. I knew all their dirt. I always had a shoulder to cry on and an ear to listen. I was so happy then. I would come home everynight (well, some nights I didn’t come home) and roll around in my bed, counting my coins and laughing myself blissfully to sleep. However, it wasn’t meant to last.
In 1573, I was dating Ralph Gubec. He was my one true love, my soulmate. He used to knock me over the head, drag me by my hair (it was longer then), and carry me over his shoulder... whenever we went to the market to shop for food because we had the munchies. One day, we were strolling through Maksimir Park when he mumbled something about “having to go fight the Austrian nobles with his cousin.” A week later, he was gone. I never saw him again.
I couldn’t deal with his loss. I began to overeat and gained an extra 10 pounds in my left arm (my right arm continued to get exercise). I stopped coming to the shop and it eventually closed down. Bandits smashed all the windows and took my hairspray and conditioners. I was ruined. My dreams had vanished into my eternal darkness of the spotless mind. I thought about joining the witches of Grič, but couldn’t imagine spending my final days with women whose hair was so bad and whose lack of color in their wardrobe was simply unforgiveable.
And then my friends... I met Juraj.
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Hvala publici - vaš smijeh tjera nas da budemo još bolji!
21
veljača
2013
Autor: Karla Tafra
Evo, prošla je pretpremijera.... Prošla je premijera... Prošla je i premijera matineje... Prošla je i još jedna večernja predstava...
I kaj sad? Sad ćemo igrati, i igrati, i igrati još barem 5,468,766 predstava. Ako se mene pita. Tak to ide, zar ne?
Mi izvođači ne viđamo se više svaki dan, kao za vrijeme proba (hvala Kaptolskoj lanterni), i ne uveseljavamo step cipelicama tete koje rade u SC-u (sigurno plaču zbog toga), ali se zato jako volimo kad se vidimo (hm... dobila sam naredbu da ovo napišem...).
Ma šalu na stranu, da se nas pita, igrali bismo „Crnu kuću“ svaki dan! Toliko nam je zabavno i toliko uživamo da, otkako smo počeli „živjeti“ i „disati“ predstavu, svi se opuštamo i počinju iz nas izlaziti neke nove fore i izmišljotine na samoj sceni (sva sreća da je tu mudro redateljsko oko koje nas ipak stavi pod kontrolu). To nas beskrajno uveseljava, čak toliko da se često ne možemo suzdržati od provala smijeha (da, prvenstveno mislim na sebe).
Također, scenarij redovito „osvježimo“ nekim aktualnostima pa ni publika nikad ne zna čime ćemo je u svakoj novoj predstavi iznenaditi i dodatno nasmijati. A to nam je cilj – nasmijati ljude do suza. Već znam neke ljude koji su nas došli gledati više od jednog puta, i još im nije dosta (malo Alzheimer valjda, al' što ćeš, i to je za ljude).
Mi smo svi dobro, hvala na pitanju. Malčice smo se svi prehladili u pauzi od premijere do zadnje predstave, ali sad smo bolje, pjevamo iz petnih žila i spremamo se za radni ožujak!
Sviđaju nam se kritike, doživljaji publike, ovacije i ogromne doze smijeha (da, dobro ih čujemo na pozornici i daju nam najbolji mogući poticaj da budemo još bolji, energičniji i... smješniji) Baš nedavno, prije drugog čina ove posljednje predstave, imala sam feeling kao da smo na rock koncertu, a ne na kazališnim daskama.
Samo naprijed ljudi, to nas ohrabruje! Veselimo se svakoj osobi koja nas dođe podržati i koja ode iz SC-a vedra, nasmiješena i zadovoljna!
Stvarno, daj dođite!
P.S. posvećujem ovaj blog našem predragom dramaturgu Weidličiću koji nam se uklještio od silnog skakanja po stolcu u dvorani SC-a za vrijeme pretpremijere, jer je smatrao da on, citiram, „može bolje od nas plesati step“. I evo, javno otkrivam kako je on krivac koji je ukrao moj step šeširić, jer nas je htio sabotirati i sam početi tancati u kaptolskoj tamnici! Oke, tenks, rekla bi naša Manuela (koja je svoj step šeširić uspjela sačuvati)...
Evo, prošla je pretpremijera.... Prošla je premijera... Prošla je i premijera matineje... Prošla je i još jedna večernja predstava...
I kaj sad? Sad ćemo igrati, i igrati, i igrati još barem 5,468,766 predstava. Ako se mene pita. Tak to ide, zar ne?
Mi izvođači ne viđamo se više svaki dan, kao za vrijeme proba (hvala Kaptolskoj lanterni), i ne uveseljavamo step cipelicama tete koje rade u SC-u (sigurno plaču zbog toga), ali se zato jako volimo kad se vidimo (hm... dobila sam naredbu da ovo napišem...).
Ma šalu na stranu, da se nas pita, igrali bismo „Crnu kuću“ svaki dan! Toliko nam je zabavno i toliko uživamo da, otkako smo počeli „živjeti“ i „disati“ predstavu, svi se opuštamo i počinju iz nas izlaziti neke nove fore i izmišljotine na samoj sceni (sva sreća da je tu mudro redateljsko oko koje nas ipak stavi pod kontrolu). To nas beskrajno uveseljava, čak toliko da se često ne možemo suzdržati od provala smijeha (da, prvenstveno mislim na sebe).
Također, scenarij redovito „osvježimo“ nekim aktualnostima pa ni publika nikad ne zna čime ćemo je u svakoj novoj predstavi iznenaditi i dodatno nasmijati. A to nam je cilj – nasmijati ljude do suza. Već znam neke ljude koji su nas došli gledati više od jednog puta, i još im nije dosta (malo Alzheimer valjda, al' što ćeš, i to je za ljude).
Mi smo svi dobro, hvala na pitanju. Malčice smo se svi prehladili u pauzi od premijere do zadnje predstave, ali sad smo bolje, pjevamo iz petnih žila i spremamo se za radni ožujak!
Sviđaju nam se kritike, doživljaji publike, ovacije i ogromne doze smijeha (da, dobro ih čujemo na pozornici i daju nam najbolji mogući poticaj da budemo još bolji, energičniji i... smješniji) Baš nedavno, prije drugog čina ove posljednje predstave, imala sam feeling kao da smo na rock koncertu, a ne na kazališnim daskama.
Samo naprijed ljudi, to nas ohrabruje! Veselimo se svakoj osobi koja nas dođe podržati i koja ode iz SC-a vedra, nasmiješena i zadovoljna!
Stvarno, daj dođite!
P.S. posvećujem ovaj blog našem predragom dramaturgu Weidličiću koji nam se uklještio od silnog skakanja po stolcu u dvorani SC-a za vrijeme pretpremijere, jer je smatrao da on, citiram, „može bolje od nas plesati step“. I evo, javno otkrivam kako je on krivac koji je ukrao moj step šeširić, jer nas je htio sabotirati i sam početi tancati u kaptolskoj tamnici! Oke, tenks, rekla bi naša Manuela (koja je svoj step šeširić uspjela sačuvati)...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
'Crna kuća' spremna za Valentinovo
11
veljača
2013
Autor: Kaptolska kronika
Valentinovo. Dan zaljubljenih.
Jeste li znali da je Monika zaljubljena? Vjerojatno jeste, nije ona to baš sposobna sakriti, čak si je kupila i novu maramicu koju će bacati na pod. Jer, tako to rade Gričanke kad se zaljube do ušiju. Skoče pred muškarca kojeg namjeravaju osvojiti, posegnu u dekolte, gdje ih spremno čeka maramica, i ostalo je povijest. Muškarci padaju k'o kruške. Tako je pao i Juraj, a Gričanke taj recept preporučuju svim slobodnim ženama i dodaju kako je to definitivno najbolji način za hvatanje pripadnika suprotnog spola, bolji od toljage po glavi.
Monika zna.
Magdalena već ima lagani problem. Osim što se zaljubljuje u manje-više nedostižne ljude, njezina taktika osvajanja uključuje nepromišljeno istrčavanje pred pobješnjelu rulju, nepromišljeno španciranje po neprijateljskom gradu, pa i nepromišljen izlet na neistražen teritorij preko Save. Ali to je Magdalena.
Veronika je Kaptolčanka. Čistokrvna. Njezin život nije toliko kompliciran. Za Valentinovo se neće previše truditi. Pričekat će da se neki usamljeni gost u Paterovoj krčmi sam 'upeca', a tada će ga držati na ledu. I naplatiti mu najmanje duplo za sav popijeni gverc.
Činjenica je da su se i Gričanke, i Kaptolčanke, i Kaptolčani nešto uskomešali ovih dana. Ljubav je u zraku. Ali to ne znači da su zaboravili plesati i pjevati! I zato se nadaju da će ih ljudi posjetiti u njihovoj „Crnoj kući“ u petak, 15. veljače, naravno, u društvu boljih polovica. Pa da tu ljubav malo podijele sa znatiželjnicima koji dolaze u njihov mali srednjovjekovni svijet. Dolazite?
Valentinovo. Dan zaljubljenih.
Jeste li znali da je Monika zaljubljena? Vjerojatno jeste, nije ona to baš sposobna sakriti, čak si je kupila i novu maramicu koju će bacati na pod. Jer, tako to rade Gričanke kad se zaljube do ušiju. Skoče pred muškarca kojeg namjeravaju osvojiti, posegnu u dekolte, gdje ih spremno čeka maramica, i ostalo je povijest. Muškarci padaju k'o kruške. Tako je pao i Juraj, a Gričanke taj recept preporučuju svim slobodnim ženama i dodaju kako je to definitivno najbolji način za hvatanje pripadnika suprotnog spola, bolji od toljage po glavi.
Monika zna.
Magdalena već ima lagani problem. Osim što se zaljubljuje u manje-više nedostižne ljude, njezina taktika osvajanja uključuje nepromišljeno istrčavanje pred pobješnjelu rulju, nepromišljeno španciranje po neprijateljskom gradu, pa i nepromišljen izlet na neistražen teritorij preko Save. Ali to je Magdalena.
Veronika je Kaptolčanka. Čistokrvna. Njezin život nije toliko kompliciran. Za Valentinovo se neće previše truditi. Pričekat će da se neki usamljeni gost u Paterovoj krčmi sam 'upeca', a tada će ga držati na ledu. I naplatiti mu najmanje duplo za sav popijeni gverc.
Činjenica je da su se i Gričanke, i Kaptolčanke, i Kaptolčani nešto uskomešali ovih dana. Ljubav je u zraku. Ali to ne znači da su zaboravili plesati i pjevati! I zato se nadaju da će ih ljudi posjetiti u njihovoj „Crnoj kući“ u petak, 15. veljače, naravno, u društvu boljih polovica. Pa da tu ljubav malo podijele sa znatiželjnicima koji dolaze u njihov mali srednjovjekovni svijet. Dolazite?
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Odbrojavanje je pri kraju, jeste li spremni za Crnu kuću?
01
veljača
2013
Autor: Kaptolska kronika
Fotografija: Stefano Fiorentin
Samo da vas obavijestimo – odbrojavanje je pri kraju. Točnije, više ne brojimo dane, već sate.
Kumice i kumeki na svojim su mjestima, Kaptol je svečano okićen, instrumenti uštimani, step cipelice uglancane, trema suzbijena hrpama smijeha, a manjak sna izliječen nebrojenim šalicama kave, i to kaptolske, a ne turske.
Danas su svi spremni zagrmiti toliko da ih se čuje, ne samo do susjednoga Griča, nego i preko Save. Monika je pripremila novu maramicu i nekoliko novih senzacionalnih pokreta za osvajanje mlađahnog Juraja. Magdalena se sva našminkala i uredila za svoga biskupa Stjepana, a vještica Rosa cijelu je trupu zacoprala za sreću, i to prahom papaka zagorskog skočimiša.
Dobri Juraj ima plan za dobru zabavu, a podmukli biskup Hudi trenira živce ugnjetavanjem rasplesanih opatica. Mrki je nabavio nove količine gverca da malo opusti trupu prije izvedbe, a Veronika je pola toga sama popila da bi podmazala glasnice, koje su se malo rasklimale prije nekoliko dana. Pater je pripremio zabavu za sve gledatelje, i to odmah nakon predstave u njegovoj krčmi, a Mucavi i Pero pripremili su svoju vlastitu pjesmicu s kojom će se probiti na kaptolskoj estradi.
Svi su spremni. I odbrojavaju. Nestrpljivi su već na pretpremijeri pokazati sve što su mukotrpno stvarali protekla dva i pol mjeseca.
A publici će se predstaviti u najboljem svjetlu na premijeri u subotu – 2. veljače 2013. Znate već gdje – u dvorani Kina SC u Zagrebu. Ulaznice možete kupiti na blagajni u Savskoj 25, ali i na portalu Ulaznice.hr te na svim pripadajućim prodajnim mjestima.
Mi smo spremni ponuditi vam zabavu koja će vas oboriti s nogu. Jeste li i vi spremni? Jeste li si osigurali ulaz u svijet rasplesanog i raspjevanog srednjovjekovnog Kaptola? Čekamo vas...
Fotografija: Stefano Fiorentin
Samo da vas obavijestimo – odbrojavanje je pri kraju. Točnije, više ne brojimo dane, već sate.
Kumice i kumeki na svojim su mjestima, Kaptol je svečano okićen, instrumenti uštimani, step cipelice uglancane, trema suzbijena hrpama smijeha, a manjak sna izliječen nebrojenim šalicama kave, i to kaptolske, a ne turske.
Danas su svi spremni zagrmiti toliko da ih se čuje, ne samo do susjednoga Griča, nego i preko Save. Monika je pripremila novu maramicu i nekoliko novih senzacionalnih pokreta za osvajanje mlađahnog Juraja. Magdalena se sva našminkala i uredila za svoga biskupa Stjepana, a vještica Rosa cijelu je trupu zacoprala za sreću, i to prahom papaka zagorskog skočimiša.
Dobri Juraj ima plan za dobru zabavu, a podmukli biskup Hudi trenira živce ugnjetavanjem rasplesanih opatica. Mrki je nabavio nove količine gverca da malo opusti trupu prije izvedbe, a Veronika je pola toga sama popila da bi podmazala glasnice, koje su se malo rasklimale prije nekoliko dana. Pater je pripremio zabavu za sve gledatelje, i to odmah nakon predstave u njegovoj krčmi, a Mucavi i Pero pripremili su svoju vlastitu pjesmicu s kojom će se probiti na kaptolskoj estradi.
Svi su spremni. I odbrojavaju. Nestrpljivi su već na pretpremijeri pokazati sve što su mukotrpno stvarali protekla dva i pol mjeseca.
A publici će se predstaviti u najboljem svjetlu na premijeri u subotu – 2. veljače 2013. Znate već gdje – u dvorani Kina SC u Zagrebu. Ulaznice možete kupiti na blagajni u Savskoj 25, ali i na portalu Ulaznice.hr te na svim pripadajućim prodajnim mjestima.
Mi smo spremni ponuditi vam zabavu koja će vas oboriti s nogu. Jeste li i vi spremni? Jeste li si osigurali ulaz u svijet rasplesanog i raspjevanog srednjovjekovnog Kaptola? Čekamo vas...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Kako je nastao step...
30
siječanj
2013
Autor: Matija (Ljudevit) Škvorc
Moje ime je Ljudevit Škvorc, od starog Jože sin al' me svi zovu Mucavi. Osim bavljenja srednjovjekovnom dramaturgijom, poznat sam i po iznimno sporom izgovaranju teksta, uspoređujući se tako sa onim grbavcem koji je pustio brkove kako bi ga svi zvali brko. Priznajem da sam zbog tog neizmjernog talenta ušao u suradnju sa srednjovjekovnim redateljem Perom koji mi je postao i najbolši prijatelj, jer svojim tečnim mucanjem teško da bih završio ijednu predstavu do ove slavne 2013. godine.
Naime, malo je poznato da su po mom prezimenu u razdoblju klasicizma prozvali i ptice koje su kasnije razvile sposobnost i postale poznate po jedenju trešanja. Također, kako su se istim prezimenom, prenoseći ga s koljena na koljeno, mnogi namjerno igrali pokvarenog telefona -početkom 21. stoljeća moja se loza počinje pojavljivati i pod prezimenom Škvorc-an. Saznao sam to kao povjerljivu informaciju jer će u ovom srednjovjekovnom spektaklu pod nazivom „Crna kuća“ zaigrati i zvijezda mojih korijena, kojoj su „manualno“ (od turske riječi Manuela), zakucali ta dva slova na kraj prezimena, pokušavajući tako zataškati da je zbog svoje obiteljske loze i prošla samu audiciju, a kako bi se tradicija bavljenja mjuziklima nastavila.
No, da se ja ipak vratim na ono što se događalo u srednjem vijeku. Jedan od prvih mjuzikla koje smo napravili još 1032. godine zvao se „Matija Gubec protiv Beg Mustafe Karabega“, priča vama danas poznatija kao Gubec-Beg. Naime, čuvši razne polemike o istome, htjedoh otkriti tajnu godinama čuvanu od očiju javnosti. Gubec Beg kao takav uopće nije postojao nego su to bila dva izmišljena lika u našoj predstavi, međutim kako ni onda nije bilo dovoljno sredstava i kompitabilne robne razmjene, obje uloge (i Gubca i Bega) je morao igrati isti glumac. Neškolovan narod nije shvatio našu umjetničku slobodu, te su ubrzo počele kružiti glasine nazivajući Matiju Gubca ujedno i Begom.
Gospon Tahi, koji je tada bio lokalni krčmar, uvidio je pravu priliku, želeći da u njegovoj krčmi seljaci potroše što više novca. Tako je svojim gostima svakodnevno pričao razne pripovjetke, uglavnom o tome kako je njegov otac bio strašni diktator, lovio kumeke po Zagorju i nabijao ih na kolac. Uvijek bi prilikom samog pripovjedanja popio previše gverca, te u priču ubacivao razna imena i likove, koji uglavnom nisu bili stvarni, ali su bili puno zanimljiviji narodu. Upravo će se iz tog razloga u mjuziklu „Crna kuća“ uprizoriti upravo spomenuti Beg Mustafa, kojeg smo mi još tada od milja zvali „Dugi“.
Eto, kako smo riješili bar neke povijesne zablude, htio bih reći još samo nešto o čarima plesnih cipelica. U ono vrijeme smo moj prijatelj Pero i ja imali veliku slobodu javno otkrivati razne pokrete te istraživati plesne elemente, pa smo tako, zakucavajući si konjska kopita na cipele uspjeli dobiti zvuk koji se mogao čuti sve do susjednoga Griča. Mnogo godina kasnije gospodin Fred Astaire uspio je cijelom svijetu prezentirati naš patent po kojem je i sam postao poznat. Naziv za taj ples, radi lakšeg izgovaranja i pamćenja, naknadno su nazvali „step“ a isti je ustvari bio skraćenica od našeg izvornog naziva „Srednjovjekovni Tehničko Estetski Ples“.
Da vas više ne umaram povijesnim tračevima i činjenicama, preporučam pogledati „Crnu kuću“ jer će vam se za mnoge stvari koje ste učili u školama konačno otvoriti obzori.
Moje ime je Ljudevit Škvorc, od starog Jože sin al' me svi zovu Mucavi. Osim bavljenja srednjovjekovnom dramaturgijom, poznat sam i po iznimno sporom izgovaranju teksta, uspoređujući se tako sa onim grbavcem koji je pustio brkove kako bi ga svi zvali brko. Priznajem da sam zbog tog neizmjernog talenta ušao u suradnju sa srednjovjekovnim redateljem Perom koji mi je postao i najbolši prijatelj, jer svojim tečnim mucanjem teško da bih završio ijednu predstavu do ove slavne 2013. godine.
Naime, malo je poznato da su po mom prezimenu u razdoblju klasicizma prozvali i ptice koje su kasnije razvile sposobnost i postale poznate po jedenju trešanja. Također, kako su se istim prezimenom, prenoseći ga s koljena na koljeno, mnogi namjerno igrali pokvarenog telefona -početkom 21. stoljeća moja se loza počinje pojavljivati i pod prezimenom Škvorc-an. Saznao sam to kao povjerljivu informaciju jer će u ovom srednjovjekovnom spektaklu pod nazivom „Crna kuća“ zaigrati i zvijezda mojih korijena, kojoj su „manualno“ (od turske riječi Manuela), zakucali ta dva slova na kraj prezimena, pokušavajući tako zataškati da je zbog svoje obiteljske loze i prošla samu audiciju, a kako bi se tradicija bavljenja mjuziklima nastavila.
No, da se ja ipak vratim na ono što se događalo u srednjem vijeku. Jedan od prvih mjuzikla koje smo napravili još 1032. godine zvao se „Matija Gubec protiv Beg Mustafe Karabega“, priča vama danas poznatija kao Gubec-Beg. Naime, čuvši razne polemike o istome, htjedoh otkriti tajnu godinama čuvanu od očiju javnosti. Gubec Beg kao takav uopće nije postojao nego su to bila dva izmišljena lika u našoj predstavi, međutim kako ni onda nije bilo dovoljno sredstava i kompitabilne robne razmjene, obje uloge (i Gubca i Bega) je morao igrati isti glumac. Neškolovan narod nije shvatio našu umjetničku slobodu, te su ubrzo počele kružiti glasine nazivajući Matiju Gubca ujedno i Begom.
Gospon Tahi, koji je tada bio lokalni krčmar, uvidio je pravu priliku, želeći da u njegovoj krčmi seljaci potroše što više novca. Tako je svojim gostima svakodnevno pričao razne pripovjetke, uglavnom o tome kako je njegov otac bio strašni diktator, lovio kumeke po Zagorju i nabijao ih na kolac. Uvijek bi prilikom samog pripovjedanja popio previše gverca, te u priču ubacivao razna imena i likove, koji uglavnom nisu bili stvarni, ali su bili puno zanimljiviji narodu. Upravo će se iz tog razloga u mjuziklu „Crna kuća“ uprizoriti upravo spomenuti Beg Mustafa, kojeg smo mi još tada od milja zvali „Dugi“.
Eto, kako smo riješili bar neke povijesne zablude, htio bih reći još samo nešto o čarima plesnih cipelica. U ono vrijeme smo moj prijatelj Pero i ja imali veliku slobodu javno otkrivati razne pokrete te istraživati plesne elemente, pa smo tako, zakucavajući si konjska kopita na cipele uspjeli dobiti zvuk koji se mogao čuti sve do susjednoga Griča. Mnogo godina kasnije gospodin Fred Astaire uspio je cijelom svijetu prezentirati naš patent po kojem je i sam postao poznat. Naziv za taj ples, radi lakšeg izgovaranja i pamćenja, naknadno su nazvali „step“ a isti je ustvari bio skraćenica od našeg izvornog naziva „Srednjovjekovni Tehničko Estetski Ples“.
Da vas više ne umaram povijesnim tračevima i činjenicama, preporučam pogledati „Crnu kuću“ jer će vam se za mnoge stvari koje ste učili u školama konačno otvoriti obzori.
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Veronika služi samo kaptolsku, ne tursku kavu!
28
siječanj
2013
Autor: Vesna Ravenšćak
Veli meni Vajdličić (to vam je jedan umjetnik... nekakvo piskaralo dramatično ili tak nekak): "Blog!"
Ja velim: "Kakav blok? Koga treba blokirati? Znaš da ja imam velike šake i još veće srce." Dramatični umjetnik na to replicira: "Ma ne blok, smiri se, nikoga ne treba blokirati, pa nismo na Fejzbuku! BLOG!"
Smatram se vrlo tolerantnom ženskom, ali taj me tip već dobrano raspalil jer priča nekim jezikom koji ja uopće ne razumijem. "Kakav blok?! Kaj ovaj hoće? Kakav fejzbuk?"
Da ga ne opalim po njuški, mičem se od njega zamahnuvši poblajhanom kosom i njišući bokovima, a istovremeno mi sine ideja kako se riješiti frustracija. Pisat ću o tome... ah... odmah mi je zen... kaj me briga, i ja bum piskaralo i išla bum na živce poštenim ljudima koji zarađuju tako da stoje na stolu sa šakom podignutom u zrak!
Dakle pišem...
Veronika mi je ime. Prezime je dobro čuvana tajna. To su vam politička, gotovo europska pitanja pa je bolje da se moje podrijetlo ne spominje. I tako ja mirno živim na Kaptolu u svrsi konobarice u birtiji kod Patera.
Ponekad se proveselimo u toj birtiji, malo si zatancamo. I tak. Nikaj posebno. No nekak se ispostavilo da je ipak posebno. Jer sam jednoga poprilično oblačnog dana nabasala na gospona Igora (neki stranac, Rus mi se čini) ispred Komedije. To vam je jedna zgrada na Kaptolu gde se fest pjeva i tanca za nas običan narod... I tak nabasasmo Igor i ja jedno na drugo i on mi iznese plan kako bi i on pjevao i tancao, u kombinaciji s Lacijem i Darkom, ali u mojoj krčmi. Prohtjelo im se pjesme i tanca, veli mi Igor, a imaju i omanju (ne preskupu) ekipu koja bi bila voljna uprizoriti njihove ideje.
I tak sam ja, pod pritiskom, popustila. Rekoh: "Ok, možete tancati i pjevati u mojoj krčmi, ali samo ako bum i ja pjevala i tancala." I kaj su jadni ljudi mogli, nego pristati..
I eto, od toga dana ja pjevam i plešem tako ažurno da mi brk podrhtava.
E, kad smo već kod brka - to je laž i objeda! Znam tko je proširil priču po Kaptolu da Veronika ima brk. Mrki, moj frend i lokalni pijanac! Kad ga drugi put vidim, frnjokl bum mu tak zafrknula da bu u svim brojevima koje izvodimo u mojoj krčmi pjeval samo sopranske lage...
Veli meni Vajdličić (to vam je jedan umjetnik... nekakvo piskaralo dramatično ili tak nekak): "Blog!"
Ja velim: "Kakav blok? Koga treba blokirati? Znaš da ja imam velike šake i još veće srce." Dramatični umjetnik na to replicira: "Ma ne blok, smiri se, nikoga ne treba blokirati, pa nismo na Fejzbuku! BLOG!"
Smatram se vrlo tolerantnom ženskom, ali taj me tip već dobrano raspalil jer priča nekim jezikom koji ja uopće ne razumijem. "Kakav blok?! Kaj ovaj hoće? Kakav fejzbuk?"
Da ga ne opalim po njuški, mičem se od njega zamahnuvši poblajhanom kosom i njišući bokovima, a istovremeno mi sine ideja kako se riješiti frustracija. Pisat ću o tome... ah... odmah mi je zen... kaj me briga, i ja bum piskaralo i išla bum na živce poštenim ljudima koji zarađuju tako da stoje na stolu sa šakom podignutom u zrak!
Dakle pišem...
Veronika mi je ime. Prezime je dobro čuvana tajna. To su vam politička, gotovo europska pitanja pa je bolje da se moje podrijetlo ne spominje. I tako ja mirno živim na Kaptolu u svrsi konobarice u birtiji kod Patera.
Ponekad se proveselimo u toj birtiji, malo si zatancamo. I tak. Nikaj posebno. No nekak se ispostavilo da je ipak posebno. Jer sam jednoga poprilično oblačnog dana nabasala na gospona Igora (neki stranac, Rus mi se čini) ispred Komedije. To vam je jedna zgrada na Kaptolu gde se fest pjeva i tanca za nas običan narod... I tak nabasasmo Igor i ja jedno na drugo i on mi iznese plan kako bi i on pjevao i tancao, u kombinaciji s Lacijem i Darkom, ali u mojoj krčmi. Prohtjelo im se pjesme i tanca, veli mi Igor, a imaju i omanju (ne preskupu) ekipu koja bi bila voljna uprizoriti njihove ideje.
I tak sam ja, pod pritiskom, popustila. Rekoh: "Ok, možete tancati i pjevati u mojoj krčmi, ali samo ako bum i ja pjevala i tancala." I kaj su jadni ljudi mogli, nego pristati..
I eto, od toga dana ja pjevam i plešem tako ažurno da mi brk podrhtava.
E, kad smo već kod brka - to je laž i objeda! Znam tko je proširil priču po Kaptolu da Veronika ima brk. Mrki, moj frend i lokalni pijanac! Kad ga drugi put vidim, frnjokl bum mu tak zafrknula da bu u svim brojevima koje izvodimo u mojoj krčmi pjeval samo sopranske lage...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
„Crna kuća“ u brojkama: Manuela, stani na 2!
26
siječanj
2013
Autor: Manuela Svorcan
Znate onu: Manuela cha, cha, cha, cijelo ljeto plesala?
Doduše, nije ljeto, al' zbog „Crne kuće“ plešem kao navijena!
Tko bi rekao da ću se ja ikada u svom životu baviti brojevima? O da, to se dogodi kad "zapneš" u mjuziklu pod palicom redatelja i koreografa Igora Barberića.
"Manuela, stani na 2... hm... ajde na 3... hm... daj probaj 2.5... možda 3 ipak?“
Može!
Čekaj, koji je ono broj bio, 7 b/c? Da, zanimljivo. Kaos mi u glavi, ali salata uvijek sve popravi.
No, dosta o mojim plesnim mukama. Ima tu kod nas u „Crnoj kući“ nešto važnije od brojeva. U stvari, ne nešto, već netko.
Juraj... oh, Juraj...
Taj pametan momak savršenih... znate već - glasovnih mogućnosti. Sve cure padaju na njega! Čak smo si mi koke iz ansambla i koreografiju smislile za zavođenje.
Samo, imamo jedan problemčić. Taj se problemčić zove Monika. Ona je cura s obližnjega Griča. Grič bitch! Stalno je tu. Stalno se vrti u krug! I stalno nešto muti s našim Jurajem.
Ah, što mogu? Možda u nekom drugom mjuziklu budem imala više sreće. Možda da malo više vježbam? Možda da stanem na 1a? Možda da...?
U svakom slučaju, „Crna kuća, mjuzikl u boji“ je mraaaak i morate nas doći pogledati! Morate. Ali stvarno. Stvarno!
Vidimo se u „Crnoj kući“!
E, jesam spomenula salatu?
I skoro zaboravih: OKE TENKS!
Znate onu: Manuela cha, cha, cha, cijelo ljeto plesala?
Doduše, nije ljeto, al' zbog „Crne kuće“ plešem kao navijena!
Tko bi rekao da ću se ja ikada u svom životu baviti brojevima? O da, to se dogodi kad "zapneš" u mjuziklu pod palicom redatelja i koreografa Igora Barberića.
"Manuela, stani na 2... hm... ajde na 3... hm... daj probaj 2.5... možda 3 ipak?“
Može!
Čekaj, koji je ono broj bio, 7 b/c? Da, zanimljivo. Kaos mi u glavi, ali salata uvijek sve popravi.
No, dosta o mojim plesnim mukama. Ima tu kod nas u „Crnoj kući“ nešto važnije od brojeva. U stvari, ne nešto, već netko.
Juraj... oh, Juraj...
Taj pametan momak savršenih... znate već - glasovnih mogućnosti. Sve cure padaju na njega! Čak smo si mi koke iz ansambla i koreografiju smislile za zavođenje.
Samo, imamo jedan problemčić. Taj se problemčić zove Monika. Ona je cura s obližnjega Griča. Grič bitch! Stalno je tu. Stalno se vrti u krug! I stalno nešto muti s našim Jurajem.
Ah, što mogu? Možda u nekom drugom mjuziklu budem imala više sreće. Možda da malo više vježbam? Možda da stanem na 1a? Možda da...?
U svakom slučaju, „Crna kuća, mjuzikl u boji“ je mraaaak i morate nas doći pogledati! Morate. Ali stvarno. Stvarno!
Vidimo se u „Crnoj kući“!
E, jesam spomenula salatu?
I skoro zaboravih: OKE TENKS!
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Srednjovjekovni horoskop vještice Rose za 2013.
24
siječanj
2013
Autor: Marija Kolb
Rođeni 12. 12. - 10. 01. pripadaju horoskopskom znaku - TVOROV REP: dok budete hodali ulicom pažnju će vam privući veliki plakat sa natpisom "Crna kuća" i tada će se u vas zabiti osoba na biciklu u zelenom kaputu, koja će baš ići gledati mjuzikl u boji. E, pa najbolja prijateljica od ujne treće rođakinje, sa majčine strane te osobe zna tko je vaš životni partner i budući supatnik. Nemojte biti stidljivi, pitajte ju.
Rođeni 11. 01. - 01. 02. pripadaju horoskopskom znaku - JELENOV PAPAK: primit ćete poziv od neprežaljene ljubavi iz mladosti taman dok budete stajali na Kaptolu ispred kuće s crnom fasadom i razbijenim prozorom. Ako želite da se ta ljubav povrati, zapalite svijeću, odložite ju na prag te kuće za vrijeme mladog mjeseca i poljubite u usta prvu babu na koju naletite.
Rođeni 02. 02. - 02. 03. pripadaju horoskopskom znaku - ŠIŠMIŠEV JEZIK: inspirirani mjuziklom „Crna Kuća“ upisat ćete školu plesa, možda i pjevanja. Zaplesat ćete tango s osobom za koju će se kasnije ispostaviti da je polusestra vaše polusestre iz majčinog prvog tajnog braka.
Rođeni 03. 03. - 03. 04. pripadaju horoskopskom znaku - MEDVJEDOV OČNJAK: pijući tradicionalni kaptolski gverc, sinut će vam genijalna zamisao o pokretanju novog posla. Vodeći se mišlju “više kapljica - više posla“, zamisao ćete realizirati pod stolom.
Rođeni 04. 04. - 04. 05. pripadaju horoskopskom znaku - SVINJINA SISA: pogledat ćete mjuzikl „Crna kuća“ i vratit će vam se ljubav prema domovini. Ukoliko se to ne dogodi prvi put, obvezno pogledajte mjuzikl još jedanput u društvu privlačne osobe suprotnog spola.
Rođeni 05. 05. - 05. 06. pripadaju horoskopskom znaku - RISOVA ŠAPA: ako ste odnedavno zaposleni, učlanjenje u odabranu stranku pokazao se kao dobar izbor. Upozorenje: u 2013. godini, spremite se za daljnje „pretrčavanje“ i „mijenjanje stranačkih dresova“.
Rođeni 06. 06. - 06. 07. pripadaju horoskopskom znaku - OKO SOKOLOVO: ako ste mladi i zdravi, pijte više jer jetra se jako brzo obnavlja. Ako ste stari i bolesni, priuštite si odlazak u Kino SC, na urnebesni spektakl „Crna kuća“ i na taj način ozdravite svoj duh i libido.
Rođeni 07. 07. - 07. 08. pripadaju horoskopskom znaku - LABUDOVO JAJE: rastu cijene vrtića, struje, grijanja, vode, zraka, plina, pa će se, sukladno tome, češće svađe s partnerom oko financija nastaviti i tijekom 2013. Udobrovoljite partnera ulaznicama za najnoviju hit predstavu „Crna kuća-mjuzikl u boji“.
Rođeni 08. 08. - 08. 09. pripadaju horoskopskom znaku - ŽABLJI KRAK: ako ste zaposleni već duže vrijeme i sretni ste na radnom mjestu, ni slučajno ne vadite glavu iz guzice poslodavca jer zrak vam uopće nije potreban za život. To je najtvrdokornija predrasuda. Uostalom, bolje i smrdljiv nos nego bos ponos, stoga naučite disati kroz škrge.
Rođeni 09. 09. - 09. 10. pripadaju horoskopskom znaku - KROKODILSKA SUZA: najbolje vam je kad radite sami i kad se ne miješate u svoj posao. Ukoliko se budete držali toga, čeka vas izuzetno plodna godina.
Rođeni 10. 10. - 10. 11. pripadaju horoskopskom znaku - TOPOT KONJA: zaljubit ćete se u plesača(icu) iz spektakularnog mjuzikla „Crna Kuća“, a kada istospolni brakovi budu legalizirani, pokušat ćete realizirati ljubav.
Rođeni 11. 11. - 11. 12. pripadaju horoskopskom znaku - PAUNOVO PERO: ako ste nezaposleni i apolitični, niti u 2013. se nemojte nadati skorijem zaposlenju jer zvijezde vas zaklanjaju. Dok čekate bolja vremena, čitajte Rosin blog.
Rođeni 12. 12. - 10. 01. pripadaju horoskopskom znaku - TVOROV REP: dok budete hodali ulicom pažnju će vam privući veliki plakat sa natpisom "Crna kuća" i tada će se u vas zabiti osoba na biciklu u zelenom kaputu, koja će baš ići gledati mjuzikl u boji. E, pa najbolja prijateljica od ujne treće rođakinje, sa majčine strane te osobe zna tko je vaš životni partner i budući supatnik. Nemojte biti stidljivi, pitajte ju.
Rođeni 11. 01. - 01. 02. pripadaju horoskopskom znaku - JELENOV PAPAK: primit ćete poziv od neprežaljene ljubavi iz mladosti taman dok budete stajali na Kaptolu ispred kuće s crnom fasadom i razbijenim prozorom. Ako želite da se ta ljubav povrati, zapalite svijeću, odložite ju na prag te kuće za vrijeme mladog mjeseca i poljubite u usta prvu babu na koju naletite.
Rođeni 02. 02. - 02. 03. pripadaju horoskopskom znaku - ŠIŠMIŠEV JEZIK: inspirirani mjuziklom „Crna Kuća“ upisat ćete školu plesa, možda i pjevanja. Zaplesat ćete tango s osobom za koju će se kasnije ispostaviti da je polusestra vaše polusestre iz majčinog prvog tajnog braka.
Rođeni 03. 03. - 03. 04. pripadaju horoskopskom znaku - MEDVJEDOV OČNJAK: pijući tradicionalni kaptolski gverc, sinut će vam genijalna zamisao o pokretanju novog posla. Vodeći se mišlju “više kapljica - više posla“, zamisao ćete realizirati pod stolom.
Rođeni 04. 04. - 04. 05. pripadaju horoskopskom znaku - SVINJINA SISA: pogledat ćete mjuzikl „Crna kuća“ i vratit će vam se ljubav prema domovini. Ukoliko se to ne dogodi prvi put, obvezno pogledajte mjuzikl još jedanput u društvu privlačne osobe suprotnog spola.
Rođeni 05. 05. - 05. 06. pripadaju horoskopskom znaku - RISOVA ŠAPA: ako ste odnedavno zaposleni, učlanjenje u odabranu stranku pokazao se kao dobar izbor. Upozorenje: u 2013. godini, spremite se za daljnje „pretrčavanje“ i „mijenjanje stranačkih dresova“.
Rođeni 06. 06. - 06. 07. pripadaju horoskopskom znaku - OKO SOKOLOVO: ako ste mladi i zdravi, pijte više jer jetra se jako brzo obnavlja. Ako ste stari i bolesni, priuštite si odlazak u Kino SC, na urnebesni spektakl „Crna kuća“ i na taj način ozdravite svoj duh i libido.
Rođeni 07. 07. - 07. 08. pripadaju horoskopskom znaku - LABUDOVO JAJE: rastu cijene vrtića, struje, grijanja, vode, zraka, plina, pa će se, sukladno tome, češće svađe s partnerom oko financija nastaviti i tijekom 2013. Udobrovoljite partnera ulaznicama za najnoviju hit predstavu „Crna kuća-mjuzikl u boji“.
Rođeni 08. 08. - 08. 09. pripadaju horoskopskom znaku - ŽABLJI KRAK: ako ste zaposleni već duže vrijeme i sretni ste na radnom mjestu, ni slučajno ne vadite glavu iz guzice poslodavca jer zrak vam uopće nije potreban za život. To je najtvrdokornija predrasuda. Uostalom, bolje i smrdljiv nos nego bos ponos, stoga naučite disati kroz škrge.
Rođeni 09. 09. - 09. 10. pripadaju horoskopskom znaku - KROKODILSKA SUZA: najbolje vam je kad radite sami i kad se ne miješate u svoj posao. Ukoliko se budete držali toga, čeka vas izuzetno plodna godina.
Rođeni 10. 10. - 10. 11. pripadaju horoskopskom znaku - TOPOT KONJA: zaljubit ćete se u plesača(icu) iz spektakularnog mjuzikla „Crna Kuća“, a kada istospolni brakovi budu legalizirani, pokušat ćete realizirati ljubav.
Rođeni 11. 11. - 11. 12. pripadaju horoskopskom znaku - PAUNOVO PERO: ako ste nezaposleni i apolitični, niti u 2013. se nemojte nadati skorijem zaposlenju jer zvijezde vas zaklanjaju. Dok čekate bolja vremena, čitajte Rosin blog.
Prsti, peta, prsti, peta...
22
siječanj
2013
Autor: Karla Tafra
Raditi na mjuziklu predivan je osjećaj i nevjerojatno iskustvo. Ali o mjuziklima uvijek govore autori, redatelji, kritičari, producenti, glavni glumci... No, došao je red da nešto kažu i plesači (iako taj izraz pomalo ograničava jer u našoj „Crnoj kući“ svi i plešemo, i pjevamo, i glumimo).
Plesači u ansamblu veliki su radnici (dobro, neki više, neki manje). Od nas se očekuje da budemo stopostotno koncentrirani na svakoj probi (što nam baš uuuuvijek ide za rukom), te da što brže uhvatimo koreografije uz, naravno, sve ostale dijelove predstave. Naša funkcija je da na neki način „popunimo“ predstavu, učinimo je zanimljivijom i zabavnijom, te da tako podsvjesno “natjeramo“ publiku da se i sama osjeti kao dio naše trupe. A tko to ne bi htio biti?
No, isto tako, uvijek postoji neki stvaralački ambiciozan projekt s plesnim elementima koji mogu ići samo u dva smjera, u dvije krajnosti - ili će uspjeti i publika će biti oduševljena, ili... neće baš. U našoj „Crnoj kući“ taj veliki plesni izazov je step, jer pred nas stavlja golemu odgovornost.
Step. Svi smo oduvijek fascinirani tim plesom, no malo se tko od nas zapravo s njime susreo. Znali smo da neće biti lako i da ćemo se morati vraški potruditi, svakodnevno vježbati kod kuće i izluđivati susjede... a i svoje ukućane. Bili smo od samog početka spremni na upale mišića i na bolove u stopalima, ali ono što je najbolje od svega je to da se svi izvrsno zabavljamo. Čak i onda kad se čini da nema šanse da pohvatamo sekvencu, i kad se iživciramo na vlastita stopala koja „ne rade kako spada“.
Realno, imamo vrlo težak zadatak jer ono što mi moramo svladati u dva mjeseca inače se uči godinama. Ali mi znamo da ćemo dati sve od sebe, a vi ćete nam biti glavni suci. Nekako ne sumnjam da ćete moći odoljeti našim marljivim nožicama.
Prsti, peta, prsti, peta...
Zvuči jednostavno zar ne? E pa nije! Ali to su čari stepa, ljepota tog plesa.
Izgleda lako kao da stopalima letite tik iznad površine zemlje, udarajući o nju kako biste stvorili glazbu (ah, u srcu sam oduvijek bila pjesničke duše). Za tu lakoću pokreta treba imati mnogo strpljenja, kose za čupanje i noktiju za griženje... Ili jednostavno, nakon što pogledate ovaj naš novi spektakl, otiđete pogledati i „Footloose“ i korak vam odmah postane lak . Plesni ansambl „Crne kuće“ učinio je upravo to, pa znam da će već na sljedećoj probi naši step koraci biti za cijelu nijansu bolji...
Raditi na mjuziklu predivan je osjećaj i nevjerojatno iskustvo. Ali o mjuziklima uvijek govore autori, redatelji, kritičari, producenti, glavni glumci... No, došao je red da nešto kažu i plesači (iako taj izraz pomalo ograničava jer u našoj „Crnoj kući“ svi i plešemo, i pjevamo, i glumimo).
Plesači u ansamblu veliki su radnici (dobro, neki više, neki manje). Od nas se očekuje da budemo stopostotno koncentrirani na svakoj probi (što nam baš uuuuvijek ide za rukom), te da što brže uhvatimo koreografije uz, naravno, sve ostale dijelove predstave. Naša funkcija je da na neki način „popunimo“ predstavu, učinimo je zanimljivijom i zabavnijom, te da tako podsvjesno “natjeramo“ publiku da se i sama osjeti kao dio naše trupe. A tko to ne bi htio biti?
No, isto tako, uvijek postoji neki stvaralački ambiciozan projekt s plesnim elementima koji mogu ići samo u dva smjera, u dvije krajnosti - ili će uspjeti i publika će biti oduševljena, ili... neće baš. U našoj „Crnoj kući“ taj veliki plesni izazov je step, jer pred nas stavlja golemu odgovornost.
Step. Svi smo oduvijek fascinirani tim plesom, no malo se tko od nas zapravo s njime susreo. Znali smo da neće biti lako i da ćemo se morati vraški potruditi, svakodnevno vježbati kod kuće i izluđivati susjede... a i svoje ukućane. Bili smo od samog početka spremni na upale mišića i na bolove u stopalima, ali ono što je najbolje od svega je to da se svi izvrsno zabavljamo. Čak i onda kad se čini da nema šanse da pohvatamo sekvencu, i kad se iživciramo na vlastita stopala koja „ne rade kako spada“.
Realno, imamo vrlo težak zadatak jer ono što mi moramo svladati u dva mjeseca inače se uči godinama. Ali mi znamo da ćemo dati sve od sebe, a vi ćete nam biti glavni suci. Nekako ne sumnjam da ćete moći odoljeti našim marljivim nožicama.
Prsti, peta, prsti, peta...
Zvuči jednostavno zar ne? E pa nije! Ali to su čari stepa, ljepota tog plesa.
Izgleda lako kao da stopalima letite tik iznad površine zemlje, udarajući o nju kako biste stvorili glazbu (ah, u srcu sam oduvijek bila pjesničke duše). Za tu lakoću pokreta treba imati mnogo strpljenja, kose za čupanje i noktiju za griženje... Ili jednostavno, nakon što pogledate ovaj naš novi spektakl, otiđete pogledati i „Footloose“ i korak vam odmah postane lak . Plesni ansambl „Crne kuće“ učinio je upravo to, pa znam da će već na sljedećoj probi naši step koraci biti za cijelu nijansu bolji...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
