Kako je nastao step...
30
siječanj
2013
Autor: Matija (Ljudevit) Škvorc
Moje ime je Ljudevit Škvorc, od starog Jože sin al' me svi zovu Mucavi. Osim bavljenja srednjovjekovnom dramaturgijom, poznat sam i po iznimno sporom izgovaranju teksta, uspoređujući se tako sa onim grbavcem koji je pustio brkove kako bi ga svi zvali brko. Priznajem da sam zbog tog neizmjernog talenta ušao u suradnju sa srednjovjekovnim redateljem Perom koji mi je postao i najbolši prijatelj, jer svojim tečnim mucanjem teško da bih završio ijednu predstavu do ove slavne 2013. godine.
Naime, malo je poznato da su po mom prezimenu u razdoblju klasicizma prozvali i ptice koje su kasnije razvile sposobnost i postale poznate po jedenju trešanja. Također, kako su se istim prezimenom, prenoseći ga s koljena na koljeno, mnogi namjerno igrali pokvarenog telefona -početkom 21. stoljeća moja se loza počinje pojavljivati i pod prezimenom Škvorc-an. Saznao sam to kao povjerljivu informaciju jer će u ovom srednjovjekovnom spektaklu pod nazivom „Crna kuća“ zaigrati i zvijezda mojih korijena, kojoj su „manualno“ (od turske riječi Manuela), zakucali ta dva slova na kraj prezimena, pokušavajući tako zataškati da je zbog svoje obiteljske loze i prošla samu audiciju, a kako bi se tradicija bavljenja mjuziklima nastavila.
No, da se ja ipak vratim na ono što se događalo u srednjem vijeku. Jedan od prvih mjuzikla koje smo napravili još 1032. godine zvao se „Matija Gubec protiv Beg Mustafe Karabega“, priča vama danas poznatija kao Gubec-Beg. Naime, čuvši razne polemike o istome, htjedoh otkriti tajnu godinama čuvanu od očiju javnosti. Gubec Beg kao takav uopće nije postojao nego su to bila dva izmišljena lika u našoj predstavi, međutim kako ni onda nije bilo dovoljno sredstava i kompitabilne robne razmjene, obje uloge (i Gubca i Bega) je morao igrati isti glumac. Neškolovan narod nije shvatio našu umjetničku slobodu, te su ubrzo počele kružiti glasine nazivajući Matiju Gubca ujedno i Begom.
Gospon Tahi, koji je tada bio lokalni krčmar, uvidio je pravu priliku, želeći da u njegovoj krčmi seljaci potroše što više novca. Tako je svojim gostima svakodnevno pričao razne pripovjetke, uglavnom o tome kako je njegov otac bio strašni diktator, lovio kumeke po Zagorju i nabijao ih na kolac. Uvijek bi prilikom samog pripovjedanja popio previše gverca, te u priču ubacivao razna imena i likove, koji uglavnom nisu bili stvarni, ali su bili puno zanimljiviji narodu. Upravo će se iz tog razloga u mjuziklu „Crna kuća“ uprizoriti upravo spomenuti Beg Mustafa, kojeg smo mi još tada od milja zvali „Dugi“.
Eto, kako smo riješili bar neke povijesne zablude, htio bih reći još samo nešto o čarima plesnih cipelica. U ono vrijeme smo moj prijatelj Pero i ja imali veliku slobodu javno otkrivati razne pokrete te istraživati plesne elemente, pa smo tako, zakucavajući si konjska kopita na cipele uspjeli dobiti zvuk koji se mogao čuti sve do susjednoga Griča. Mnogo godina kasnije gospodin Fred Astaire uspio je cijelom svijetu prezentirati naš patent po kojem je i sam postao poznat. Naziv za taj ples, radi lakšeg izgovaranja i pamćenja, naknadno su nazvali „step“ a isti je ustvari bio skraćenica od našeg izvornog naziva „Srednjovjekovni Tehničko Estetski Ples“.
Da vas više ne umaram povijesnim tračevima i činjenicama, preporučam pogledati „Crnu kuću“ jer će vam se za mnoge stvari koje ste učili u školama konačno otvoriti obzori.
Moje ime je Ljudevit Škvorc, od starog Jože sin al' me svi zovu Mucavi. Osim bavljenja srednjovjekovnom dramaturgijom, poznat sam i po iznimno sporom izgovaranju teksta, uspoređujući se tako sa onim grbavcem koji je pustio brkove kako bi ga svi zvali brko. Priznajem da sam zbog tog neizmjernog talenta ušao u suradnju sa srednjovjekovnim redateljem Perom koji mi je postao i najbolši prijatelj, jer svojim tečnim mucanjem teško da bih završio ijednu predstavu do ove slavne 2013. godine.
Naime, malo je poznato da su po mom prezimenu u razdoblju klasicizma prozvali i ptice koje su kasnije razvile sposobnost i postale poznate po jedenju trešanja. Također, kako su se istim prezimenom, prenoseći ga s koljena na koljeno, mnogi namjerno igrali pokvarenog telefona -početkom 21. stoljeća moja se loza počinje pojavljivati i pod prezimenom Škvorc-an. Saznao sam to kao povjerljivu informaciju jer će u ovom srednjovjekovnom spektaklu pod nazivom „Crna kuća“ zaigrati i zvijezda mojih korijena, kojoj su „manualno“ (od turske riječi Manuela), zakucali ta dva slova na kraj prezimena, pokušavajući tako zataškati da je zbog svoje obiteljske loze i prošla samu audiciju, a kako bi se tradicija bavljenja mjuziklima nastavila.
No, da se ja ipak vratim na ono što se događalo u srednjem vijeku. Jedan od prvih mjuzikla koje smo napravili još 1032. godine zvao se „Matija Gubec protiv Beg Mustafe Karabega“, priča vama danas poznatija kao Gubec-Beg. Naime, čuvši razne polemike o istome, htjedoh otkriti tajnu godinama čuvanu od očiju javnosti. Gubec Beg kao takav uopće nije postojao nego su to bila dva izmišljena lika u našoj predstavi, međutim kako ni onda nije bilo dovoljno sredstava i kompitabilne robne razmjene, obje uloge (i Gubca i Bega) je morao igrati isti glumac. Neškolovan narod nije shvatio našu umjetničku slobodu, te su ubrzo počele kružiti glasine nazivajući Matiju Gubca ujedno i Begom.
Gospon Tahi, koji je tada bio lokalni krčmar, uvidio je pravu priliku, želeći da u njegovoj krčmi seljaci potroše što više novca. Tako je svojim gostima svakodnevno pričao razne pripovjetke, uglavnom o tome kako je njegov otac bio strašni diktator, lovio kumeke po Zagorju i nabijao ih na kolac. Uvijek bi prilikom samog pripovjedanja popio previše gverca, te u priču ubacivao razna imena i likove, koji uglavnom nisu bili stvarni, ali su bili puno zanimljiviji narodu. Upravo će se iz tog razloga u mjuziklu „Crna kuća“ uprizoriti upravo spomenuti Beg Mustafa, kojeg smo mi još tada od milja zvali „Dugi“.
Eto, kako smo riješili bar neke povijesne zablude, htio bih reći još samo nešto o čarima plesnih cipelica. U ono vrijeme smo moj prijatelj Pero i ja imali veliku slobodu javno otkrivati razne pokrete te istraživati plesne elemente, pa smo tako, zakucavajući si konjska kopita na cipele uspjeli dobiti zvuk koji se mogao čuti sve do susjednoga Griča. Mnogo godina kasnije gospodin Fred Astaire uspio je cijelom svijetu prezentirati naš patent po kojem je i sam postao poznat. Naziv za taj ples, radi lakšeg izgovaranja i pamćenja, naknadno su nazvali „step“ a isti je ustvari bio skraćenica od našeg izvornog naziva „Srednjovjekovni Tehničko Estetski Ples“.
Da vas više ne umaram povijesnim tračevima i činjenicama, preporučam pogledati „Crnu kuću“ jer će vam se za mnoge stvari koje ste učili u školama konačno otvoriti obzori.
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Veronika služi samo kaptolsku, ne tursku kavu!
28
siječanj
2013
Autor: Vesna Ravenšćak
Veli meni Vajdličić (to vam je jedan umjetnik... nekakvo piskaralo dramatično ili tak nekak): "Blog!"
Ja velim: "Kakav blok? Koga treba blokirati? Znaš da ja imam velike šake i još veće srce." Dramatični umjetnik na to replicira: "Ma ne blok, smiri se, nikoga ne treba blokirati, pa nismo na Fejzbuku! BLOG!"
Smatram se vrlo tolerantnom ženskom, ali taj me tip već dobrano raspalil jer priča nekim jezikom koji ja uopće ne razumijem. "Kakav blok?! Kaj ovaj hoće? Kakav fejzbuk?"
Da ga ne opalim po njuški, mičem se od njega zamahnuvši poblajhanom kosom i njišući bokovima, a istovremeno mi sine ideja kako se riješiti frustracija. Pisat ću o tome... ah... odmah mi je zen... kaj me briga, i ja bum piskaralo i išla bum na živce poštenim ljudima koji zarađuju tako da stoje na stolu sa šakom podignutom u zrak!
Dakle pišem...
Veronika mi je ime. Prezime je dobro čuvana tajna. To su vam politička, gotovo europska pitanja pa je bolje da se moje podrijetlo ne spominje. I tako ja mirno živim na Kaptolu u svrsi konobarice u birtiji kod Patera.
Ponekad se proveselimo u toj birtiji, malo si zatancamo. I tak. Nikaj posebno. No nekak se ispostavilo da je ipak posebno. Jer sam jednoga poprilično oblačnog dana nabasala na gospona Igora (neki stranac, Rus mi se čini) ispred Komedije. To vam je jedna zgrada na Kaptolu gde se fest pjeva i tanca za nas običan narod... I tak nabasasmo Igor i ja jedno na drugo i on mi iznese plan kako bi i on pjevao i tancao, u kombinaciji s Lacijem i Darkom, ali u mojoj krčmi. Prohtjelo im se pjesme i tanca, veli mi Igor, a imaju i omanju (ne preskupu) ekipu koja bi bila voljna uprizoriti njihove ideje.
I tak sam ja, pod pritiskom, popustila. Rekoh: "Ok, možete tancati i pjevati u mojoj krčmi, ali samo ako bum i ja pjevala i tancala." I kaj su jadni ljudi mogli, nego pristati..
I eto, od toga dana ja pjevam i plešem tako ažurno da mi brk podrhtava.
E, kad smo već kod brka - to je laž i objeda! Znam tko je proširil priču po Kaptolu da Veronika ima brk. Mrki, moj frend i lokalni pijanac! Kad ga drugi put vidim, frnjokl bum mu tak zafrknula da bu u svim brojevima koje izvodimo u mojoj krčmi pjeval samo sopranske lage...
Veli meni Vajdličić (to vam je jedan umjetnik... nekakvo piskaralo dramatično ili tak nekak): "Blog!"
Ja velim: "Kakav blok? Koga treba blokirati? Znaš da ja imam velike šake i još veće srce." Dramatični umjetnik na to replicira: "Ma ne blok, smiri se, nikoga ne treba blokirati, pa nismo na Fejzbuku! BLOG!"
Smatram se vrlo tolerantnom ženskom, ali taj me tip već dobrano raspalil jer priča nekim jezikom koji ja uopće ne razumijem. "Kakav blok?! Kaj ovaj hoće? Kakav fejzbuk?"
Da ga ne opalim po njuški, mičem se od njega zamahnuvši poblajhanom kosom i njišući bokovima, a istovremeno mi sine ideja kako se riješiti frustracija. Pisat ću o tome... ah... odmah mi je zen... kaj me briga, i ja bum piskaralo i išla bum na živce poštenim ljudima koji zarađuju tako da stoje na stolu sa šakom podignutom u zrak!
Dakle pišem...
Veronika mi je ime. Prezime je dobro čuvana tajna. To su vam politička, gotovo europska pitanja pa je bolje da se moje podrijetlo ne spominje. I tako ja mirno živim na Kaptolu u svrsi konobarice u birtiji kod Patera.
Ponekad se proveselimo u toj birtiji, malo si zatancamo. I tak. Nikaj posebno. No nekak se ispostavilo da je ipak posebno. Jer sam jednoga poprilično oblačnog dana nabasala na gospona Igora (neki stranac, Rus mi se čini) ispred Komedije. To vam je jedna zgrada na Kaptolu gde se fest pjeva i tanca za nas običan narod... I tak nabasasmo Igor i ja jedno na drugo i on mi iznese plan kako bi i on pjevao i tancao, u kombinaciji s Lacijem i Darkom, ali u mojoj krčmi. Prohtjelo im se pjesme i tanca, veli mi Igor, a imaju i omanju (ne preskupu) ekipu koja bi bila voljna uprizoriti njihove ideje.
I tak sam ja, pod pritiskom, popustila. Rekoh: "Ok, možete tancati i pjevati u mojoj krčmi, ali samo ako bum i ja pjevala i tancala." I kaj su jadni ljudi mogli, nego pristati..
I eto, od toga dana ja pjevam i plešem tako ažurno da mi brk podrhtava.
E, kad smo već kod brka - to je laž i objeda! Znam tko je proširil priču po Kaptolu da Veronika ima brk. Mrki, moj frend i lokalni pijanac! Kad ga drugi put vidim, frnjokl bum mu tak zafrknula da bu u svim brojevima koje izvodimo u mojoj krčmi pjeval samo sopranske lage...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
„Crna kuća“ u brojkama: Manuela, stani na 2!
26
siječanj
2013
Autor: Manuela Svorcan
Znate onu: Manuela cha, cha, cha, cijelo ljeto plesala?
Doduše, nije ljeto, al' zbog „Crne kuće“ plešem kao navijena!
Tko bi rekao da ću se ja ikada u svom životu baviti brojevima? O da, to se dogodi kad "zapneš" u mjuziklu pod palicom redatelja i koreografa Igora Barberića.
"Manuela, stani na 2... hm... ajde na 3... hm... daj probaj 2.5... možda 3 ipak?“
Može!
Čekaj, koji je ono broj bio, 7 b/c? Da, zanimljivo. Kaos mi u glavi, ali salata uvijek sve popravi.
No, dosta o mojim plesnim mukama. Ima tu kod nas u „Crnoj kući“ nešto važnije od brojeva. U stvari, ne nešto, već netko.
Juraj... oh, Juraj...
Taj pametan momak savršenih... znate već - glasovnih mogućnosti. Sve cure padaju na njega! Čak smo si mi koke iz ansambla i koreografiju smislile za zavođenje.
Samo, imamo jedan problemčić. Taj se problemčić zove Monika. Ona je cura s obližnjega Griča. Grič bitch! Stalno je tu. Stalno se vrti u krug! I stalno nešto muti s našim Jurajem.
Ah, što mogu? Možda u nekom drugom mjuziklu budem imala više sreće. Možda da malo više vježbam? Možda da stanem na 1a? Možda da...?
U svakom slučaju, „Crna kuća, mjuzikl u boji“ je mraaaak i morate nas doći pogledati! Morate. Ali stvarno. Stvarno!
Vidimo se u „Crnoj kući“!
E, jesam spomenula salatu?
I skoro zaboravih: OKE TENKS!
Znate onu: Manuela cha, cha, cha, cijelo ljeto plesala?
Doduše, nije ljeto, al' zbog „Crne kuće“ plešem kao navijena!
Tko bi rekao da ću se ja ikada u svom životu baviti brojevima? O da, to se dogodi kad "zapneš" u mjuziklu pod palicom redatelja i koreografa Igora Barberića.
"Manuela, stani na 2... hm... ajde na 3... hm... daj probaj 2.5... možda 3 ipak?“
Može!
Čekaj, koji je ono broj bio, 7 b/c? Da, zanimljivo. Kaos mi u glavi, ali salata uvijek sve popravi.
No, dosta o mojim plesnim mukama. Ima tu kod nas u „Crnoj kući“ nešto važnije od brojeva. U stvari, ne nešto, već netko.
Juraj... oh, Juraj...
Taj pametan momak savršenih... znate već - glasovnih mogućnosti. Sve cure padaju na njega! Čak smo si mi koke iz ansambla i koreografiju smislile za zavođenje.
Samo, imamo jedan problemčić. Taj se problemčić zove Monika. Ona je cura s obližnjega Griča. Grič bitch! Stalno je tu. Stalno se vrti u krug! I stalno nešto muti s našim Jurajem.
Ah, što mogu? Možda u nekom drugom mjuziklu budem imala više sreće. Možda da malo više vježbam? Možda da stanem na 1a? Možda da...?
U svakom slučaju, „Crna kuća, mjuzikl u boji“ je mraaaak i morate nas doći pogledati! Morate. Ali stvarno. Stvarno!
Vidimo se u „Crnoj kući“!
E, jesam spomenula salatu?
I skoro zaboravih: OKE TENKS!
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Srednjovjekovni horoskop vještice Rose za 2013.
24
siječanj
2013
Autor: Marija Kolb
Rođeni 12. 12. - 10. 01. pripadaju horoskopskom znaku - TVOROV REP: dok budete hodali ulicom pažnju će vam privući veliki plakat sa natpisom "Crna kuća" i tada će se u vas zabiti osoba na biciklu u zelenom kaputu, koja će baš ići gledati mjuzikl u boji. E, pa najbolja prijateljica od ujne treće rođakinje, sa majčine strane te osobe zna tko je vaš životni partner i budući supatnik. Nemojte biti stidljivi, pitajte ju.
Rođeni 11. 01. - 01. 02. pripadaju horoskopskom znaku - JELENOV PAPAK: primit ćete poziv od neprežaljene ljubavi iz mladosti taman dok budete stajali na Kaptolu ispred kuće s crnom fasadom i razbijenim prozorom. Ako želite da se ta ljubav povrati, zapalite svijeću, odložite ju na prag te kuće za vrijeme mladog mjeseca i poljubite u usta prvu babu na koju naletite.
Rođeni 02. 02. - 02. 03. pripadaju horoskopskom znaku - ŠIŠMIŠEV JEZIK: inspirirani mjuziklom „Crna Kuća“ upisat ćete školu plesa, možda i pjevanja. Zaplesat ćete tango s osobom za koju će se kasnije ispostaviti da je polusestra vaše polusestre iz majčinog prvog tajnog braka.
Rođeni 03. 03. - 03. 04. pripadaju horoskopskom znaku - MEDVJEDOV OČNJAK: pijući tradicionalni kaptolski gverc, sinut će vam genijalna zamisao o pokretanju novog posla. Vodeći se mišlju “više kapljica - više posla“, zamisao ćete realizirati pod stolom.
Rođeni 04. 04. - 04. 05. pripadaju horoskopskom znaku - SVINJINA SISA: pogledat ćete mjuzikl „Crna kuća“ i vratit će vam se ljubav prema domovini. Ukoliko se to ne dogodi prvi put, obvezno pogledajte mjuzikl još jedanput u društvu privlačne osobe suprotnog spola.
Rođeni 05. 05. - 05. 06. pripadaju horoskopskom znaku - RISOVA ŠAPA: ako ste odnedavno zaposleni, učlanjenje u odabranu stranku pokazao se kao dobar izbor. Upozorenje: u 2013. godini, spremite se za daljnje „pretrčavanje“ i „mijenjanje stranačkih dresova“.
Rođeni 06. 06. - 06. 07. pripadaju horoskopskom znaku - OKO SOKOLOVO: ako ste mladi i zdravi, pijte više jer jetra se jako brzo obnavlja. Ako ste stari i bolesni, priuštite si odlazak u Kino SC, na urnebesni spektakl „Crna kuća“ i na taj način ozdravite svoj duh i libido.
Rođeni 07. 07. - 07. 08. pripadaju horoskopskom znaku - LABUDOVO JAJE: rastu cijene vrtića, struje, grijanja, vode, zraka, plina, pa će se, sukladno tome, češće svađe s partnerom oko financija nastaviti i tijekom 2013. Udobrovoljite partnera ulaznicama za najnoviju hit predstavu „Crna kuća-mjuzikl u boji“.
Rođeni 08. 08. - 08. 09. pripadaju horoskopskom znaku - ŽABLJI KRAK: ako ste zaposleni već duže vrijeme i sretni ste na radnom mjestu, ni slučajno ne vadite glavu iz guzice poslodavca jer zrak vam uopće nije potreban za život. To je najtvrdokornija predrasuda. Uostalom, bolje i smrdljiv nos nego bos ponos, stoga naučite disati kroz škrge.
Rođeni 09. 09. - 09. 10. pripadaju horoskopskom znaku - KROKODILSKA SUZA: najbolje vam je kad radite sami i kad se ne miješate u svoj posao. Ukoliko se budete držali toga, čeka vas izuzetno plodna godina.
Rođeni 10. 10. - 10. 11. pripadaju horoskopskom znaku - TOPOT KONJA: zaljubit ćete se u plesača(icu) iz spektakularnog mjuzikla „Crna Kuća“, a kada istospolni brakovi budu legalizirani, pokušat ćete realizirati ljubav.
Rođeni 11. 11. - 11. 12. pripadaju horoskopskom znaku - PAUNOVO PERO: ako ste nezaposleni i apolitični, niti u 2013. se nemojte nadati skorijem zaposlenju jer zvijezde vas zaklanjaju. Dok čekate bolja vremena, čitajte Rosin blog.
Rođeni 12. 12. - 10. 01. pripadaju horoskopskom znaku - TVOROV REP: dok budete hodali ulicom pažnju će vam privući veliki plakat sa natpisom "Crna kuća" i tada će se u vas zabiti osoba na biciklu u zelenom kaputu, koja će baš ići gledati mjuzikl u boji. E, pa najbolja prijateljica od ujne treće rođakinje, sa majčine strane te osobe zna tko je vaš životni partner i budući supatnik. Nemojte biti stidljivi, pitajte ju.
Rođeni 11. 01. - 01. 02. pripadaju horoskopskom znaku - JELENOV PAPAK: primit ćete poziv od neprežaljene ljubavi iz mladosti taman dok budete stajali na Kaptolu ispred kuće s crnom fasadom i razbijenim prozorom. Ako želite da se ta ljubav povrati, zapalite svijeću, odložite ju na prag te kuće za vrijeme mladog mjeseca i poljubite u usta prvu babu na koju naletite.
Rođeni 02. 02. - 02. 03. pripadaju horoskopskom znaku - ŠIŠMIŠEV JEZIK: inspirirani mjuziklom „Crna Kuća“ upisat ćete školu plesa, možda i pjevanja. Zaplesat ćete tango s osobom za koju će se kasnije ispostaviti da je polusestra vaše polusestre iz majčinog prvog tajnog braka.
Rođeni 03. 03. - 03. 04. pripadaju horoskopskom znaku - MEDVJEDOV OČNJAK: pijući tradicionalni kaptolski gverc, sinut će vam genijalna zamisao o pokretanju novog posla. Vodeći se mišlju “više kapljica - više posla“, zamisao ćete realizirati pod stolom.
Rođeni 04. 04. - 04. 05. pripadaju horoskopskom znaku - SVINJINA SISA: pogledat ćete mjuzikl „Crna kuća“ i vratit će vam se ljubav prema domovini. Ukoliko se to ne dogodi prvi put, obvezno pogledajte mjuzikl još jedanput u društvu privlačne osobe suprotnog spola.
Rođeni 05. 05. - 05. 06. pripadaju horoskopskom znaku - RISOVA ŠAPA: ako ste odnedavno zaposleni, učlanjenje u odabranu stranku pokazao se kao dobar izbor. Upozorenje: u 2013. godini, spremite se za daljnje „pretrčavanje“ i „mijenjanje stranačkih dresova“.
Rođeni 06. 06. - 06. 07. pripadaju horoskopskom znaku - OKO SOKOLOVO: ako ste mladi i zdravi, pijte više jer jetra se jako brzo obnavlja. Ako ste stari i bolesni, priuštite si odlazak u Kino SC, na urnebesni spektakl „Crna kuća“ i na taj način ozdravite svoj duh i libido.
Rođeni 07. 07. - 07. 08. pripadaju horoskopskom znaku - LABUDOVO JAJE: rastu cijene vrtića, struje, grijanja, vode, zraka, plina, pa će se, sukladno tome, češće svađe s partnerom oko financija nastaviti i tijekom 2013. Udobrovoljite partnera ulaznicama za najnoviju hit predstavu „Crna kuća-mjuzikl u boji“.
Rođeni 08. 08. - 08. 09. pripadaju horoskopskom znaku - ŽABLJI KRAK: ako ste zaposleni već duže vrijeme i sretni ste na radnom mjestu, ni slučajno ne vadite glavu iz guzice poslodavca jer zrak vam uopće nije potreban za život. To je najtvrdokornija predrasuda. Uostalom, bolje i smrdljiv nos nego bos ponos, stoga naučite disati kroz škrge.
Rođeni 09. 09. - 09. 10. pripadaju horoskopskom znaku - KROKODILSKA SUZA: najbolje vam je kad radite sami i kad se ne miješate u svoj posao. Ukoliko se budete držali toga, čeka vas izuzetno plodna godina.
Rođeni 10. 10. - 10. 11. pripadaju horoskopskom znaku - TOPOT KONJA: zaljubit ćete se u plesača(icu) iz spektakularnog mjuzikla „Crna Kuća“, a kada istospolni brakovi budu legalizirani, pokušat ćete realizirati ljubav.
Rođeni 11. 11. - 11. 12. pripadaju horoskopskom znaku - PAUNOVO PERO: ako ste nezaposleni i apolitični, niti u 2013. se nemojte nadati skorijem zaposlenju jer zvijezde vas zaklanjaju. Dok čekate bolja vremena, čitajte Rosin blog.
Prsti, peta, prsti, peta...
22
siječanj
2013
Autor: Karla Tafra
Raditi na mjuziklu predivan je osjećaj i nevjerojatno iskustvo. Ali o mjuziklima uvijek govore autori, redatelji, kritičari, producenti, glavni glumci... No, došao je red da nešto kažu i plesači (iako taj izraz pomalo ograničava jer u našoj „Crnoj kući“ svi i plešemo, i pjevamo, i glumimo).
Plesači u ansamblu veliki su radnici (dobro, neki više, neki manje). Od nas se očekuje da budemo stopostotno koncentrirani na svakoj probi (što nam baš uuuuvijek ide za rukom), te da što brže uhvatimo koreografije uz, naravno, sve ostale dijelove predstave. Naša funkcija je da na neki način „popunimo“ predstavu, učinimo je zanimljivijom i zabavnijom, te da tako podsvjesno “natjeramo“ publiku da se i sama osjeti kao dio naše trupe. A tko to ne bi htio biti?
No, isto tako, uvijek postoji neki stvaralački ambiciozan projekt s plesnim elementima koji mogu ići samo u dva smjera, u dvije krajnosti - ili će uspjeti i publika će biti oduševljena, ili... neće baš. U našoj „Crnoj kući“ taj veliki plesni izazov je step, jer pred nas stavlja golemu odgovornost.
Step. Svi smo oduvijek fascinirani tim plesom, no malo se tko od nas zapravo s njime susreo. Znali smo da neće biti lako i da ćemo se morati vraški potruditi, svakodnevno vježbati kod kuće i izluđivati susjede... a i svoje ukućane. Bili smo od samog početka spremni na upale mišića i na bolove u stopalima, ali ono što je najbolje od svega je to da se svi izvrsno zabavljamo. Čak i onda kad se čini da nema šanse da pohvatamo sekvencu, i kad se iživciramo na vlastita stopala koja „ne rade kako spada“.
Realno, imamo vrlo težak zadatak jer ono što mi moramo svladati u dva mjeseca inače se uči godinama. Ali mi znamo da ćemo dati sve od sebe, a vi ćete nam biti glavni suci. Nekako ne sumnjam da ćete moći odoljeti našim marljivim nožicama.
Prsti, peta, prsti, peta...
Zvuči jednostavno zar ne? E pa nije! Ali to su čari stepa, ljepota tog plesa.
Izgleda lako kao da stopalima letite tik iznad površine zemlje, udarajući o nju kako biste stvorili glazbu (ah, u srcu sam oduvijek bila pjesničke duše). Za tu lakoću pokreta treba imati mnogo strpljenja, kose za čupanje i noktiju za griženje... Ili jednostavno, nakon što pogledate ovaj naš novi spektakl, otiđete pogledati i „Footloose“ i korak vam odmah postane lak . Plesni ansambl „Crne kuće“ učinio je upravo to, pa znam da će već na sljedećoj probi naši step koraci biti za cijelu nijansu bolji...
Raditi na mjuziklu predivan je osjećaj i nevjerojatno iskustvo. Ali o mjuziklima uvijek govore autori, redatelji, kritičari, producenti, glavni glumci... No, došao je red da nešto kažu i plesači (iako taj izraz pomalo ograničava jer u našoj „Crnoj kući“ svi i plešemo, i pjevamo, i glumimo).
Plesači u ansamblu veliki su radnici (dobro, neki više, neki manje). Od nas se očekuje da budemo stopostotno koncentrirani na svakoj probi (što nam baš uuuuvijek ide za rukom), te da što brže uhvatimo koreografije uz, naravno, sve ostale dijelove predstave. Naša funkcija je da na neki način „popunimo“ predstavu, učinimo je zanimljivijom i zabavnijom, te da tako podsvjesno “natjeramo“ publiku da se i sama osjeti kao dio naše trupe. A tko to ne bi htio biti?
No, isto tako, uvijek postoji neki stvaralački ambiciozan projekt s plesnim elementima koji mogu ići samo u dva smjera, u dvije krajnosti - ili će uspjeti i publika će biti oduševljena, ili... neće baš. U našoj „Crnoj kući“ taj veliki plesni izazov je step, jer pred nas stavlja golemu odgovornost.
Step. Svi smo oduvijek fascinirani tim plesom, no malo se tko od nas zapravo s njime susreo. Znali smo da neće biti lako i da ćemo se morati vraški potruditi, svakodnevno vježbati kod kuće i izluđivati susjede... a i svoje ukućane. Bili smo od samog početka spremni na upale mišića i na bolove u stopalima, ali ono što je najbolje od svega je to da se svi izvrsno zabavljamo. Čak i onda kad se čini da nema šanse da pohvatamo sekvencu, i kad se iživciramo na vlastita stopala koja „ne rade kako spada“.
Realno, imamo vrlo težak zadatak jer ono što mi moramo svladati u dva mjeseca inače se uči godinama. Ali mi znamo da ćemo dati sve od sebe, a vi ćete nam biti glavni suci. Nekako ne sumnjam da ćete moći odoljeti našim marljivim nožicama.
Prsti, peta, prsti, peta...
Zvuči jednostavno zar ne? E pa nije! Ali to su čari stepa, ljepota tog plesa.
Izgleda lako kao da stopalima letite tik iznad površine zemlje, udarajući o nju kako biste stvorili glazbu (ah, u srcu sam oduvijek bila pjesničke duše). Za tu lakoću pokreta treba imati mnogo strpljenja, kose za čupanje i noktiju za griženje... Ili jednostavno, nakon što pogledate ovaj naš novi spektakl, otiđete pogledati i „Footloose“ i korak vam odmah postane lak . Plesni ansambl „Crne kuće“ učinio je upravo to, pa znam da će već na sljedećoj probi naši step koraci biti za cijelu nijansu bolji...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Crna kuća – mjuzikl pred kojim su ustuknule sve srednjovjekovne pošasti. U boji.
20
siječanj
2013
Autor: Igor Weidlich
Kad si čovjek malo bolje promisli, srednji vijek baš i nije povijesno razdoblje koje bi si netko mogao poželjeti. Da se mogu vratiti u prošlost, radije bih išao gledati dinosaure i riskirati mogućnost da postanem zubni konac pomahnitalog T-rexa, nego da se suočim s inkvizicijom, kugom i kroničnim nedostatkom penicilina. Ni renesansa nije bila ništa bolja. Dobro, možda malo veseliji pjesmuljci, i redovitije kupanje, ali sve to spada u neke maglovite vizure „mračnog doba“.
I baš zato je zanimljivo. I baš zato iz ugodnog naslonjača želim pogledati koliko je to „mračno“ bilo? Znatiželja je ubila mačku, ali neće valjda i mene, mislio sam si dok sam producentima prvog originalnog nezavisno produciranog mjuzikla u Hrvata izgovarao: „Da, bit ću dramaturg. A mogu povremeno i kavu skuhati.“
Tako je to za mene počelo. Tako sam po prvi put zavirio u Crnu kuću. Taj Prežigalo i Hajsek znali su što rade, kao da su se u toj kući rodili, a Barberić se udomaćio kao da ju je sam u crno ofarbao. I nije sad bitno kako sam se ja tu snašao, nije bitno što sam postavljao pitanja poput: „A jel će ovi brojevi i crte na podu biti i na premijeri?“, ili „Koje su dimenzije čavlića na kopitima step cipelica?“, ili pak „Hoćete li vi sve te note naučiti napamet?“. Dramaturzi su valjda čuđenje u svijetu, pa se nitko nije čudio što malo dramim.
Ali isplatilo se, jer vam sad mogu odati barem djelić onoga što vas čeka. Recimo, brdo ljudi nikad nije ni čulo za Crnu kuću. Pretpostavljaju da je riječ o nekretnini koju je pod svoje uzeo neki loš dizajner interijera, ujedno i daltonist. To nije daleko od istine, ali priča ovog glazbeno-scenskog uprizorenja ipak je nešto kompliciranija (ne puno).
Priča je ljubavna, dogmatski pomalo nekorektna veselica u kojoj sve zakuha jedna nadobudna, tek propupala Gričanka koja se zaljubljuje u biskupa. U stvari, više je to triler, u kojem posljednja kaptolska vještica ima vizije, koje će ju dotjerati ravno na lomaču. Kad bolje promislim, to je drama, ispresijecana unutarnjim sukobima jednog drugog biskupa, koji ljubav prema bičevima i tamnicama mora pomiriti s nesebičnom potrebom da zavlada prekrasnim i pitoresknim bogobojaznim gradićem. Dakle, čisto akcijsko ostvarenje prepuno borbi protiv Turaka i srednjovjekovnih raspjevanih pokreta otpora. To je otprilike najjasniji opis ovog više-manje povijesno utemeljenog djela. I da, sve to uz hrpu bezobrazno dobre glazbe. I jednog slonića.
A ljudi koji će to izvesti? Ljudi koji su u samo dva mjeseca morali pohvatati sve harme, pojesti brdo žganaca, i svladati sve čari plesnih cipelica? Njih je još lakše opisati. U Crnu kuću smo zatvorili: poznate i ultratalentirane mlade pjevačice i pjevače, hrpu prekaljenih glumaca profića, missicu komada jedan, najmlađu instruktoricu joge na svijetu, zvijezde popularnog Supertalenta i Hrvatskog idola, višestruko nagrađivanog prvaka u akrobatskom rock'n'rollu, jednog raspjevanog FER-ovca, jednog masera koji peče izvrsne muffine, i jednog jahača u Počasnoj satniji Kravat pukovnije. Oni plešu. Oni pjevaju. Oni glume. Često i istovremeno.
Zar to nije dovoljno? Nije. Treba to i vidjeti. Zato budite na oprezu, pomno pratite što se događa u našoj Crnoj kući...
Crna kuća – jer je povijest trebala biti upravo takva.
Kad si čovjek malo bolje promisli, srednji vijek baš i nije povijesno razdoblje koje bi si netko mogao poželjeti. Da se mogu vratiti u prošlost, radije bih išao gledati dinosaure i riskirati mogućnost da postanem zubni konac pomahnitalog T-rexa, nego da se suočim s inkvizicijom, kugom i kroničnim nedostatkom penicilina. Ni renesansa nije bila ništa bolja. Dobro, možda malo veseliji pjesmuljci, i redovitije kupanje, ali sve to spada u neke maglovite vizure „mračnog doba“.
I baš zato je zanimljivo. I baš zato iz ugodnog naslonjača želim pogledati koliko je to „mračno“ bilo? Znatiželja je ubila mačku, ali neće valjda i mene, mislio sam si dok sam producentima prvog originalnog nezavisno produciranog mjuzikla u Hrvata izgovarao: „Da, bit ću dramaturg. A mogu povremeno i kavu skuhati.“
Tako je to za mene počelo. Tako sam po prvi put zavirio u Crnu kuću. Taj Prežigalo i Hajsek znali su što rade, kao da su se u toj kući rodili, a Barberić se udomaćio kao da ju je sam u crno ofarbao. I nije sad bitno kako sam se ja tu snašao, nije bitno što sam postavljao pitanja poput: „A jel će ovi brojevi i crte na podu biti i na premijeri?“, ili „Koje su dimenzije čavlića na kopitima step cipelica?“, ili pak „Hoćete li vi sve te note naučiti napamet?“. Dramaturzi su valjda čuđenje u svijetu, pa se nitko nije čudio što malo dramim.
Ali isplatilo se, jer vam sad mogu odati barem djelić onoga što vas čeka. Recimo, brdo ljudi nikad nije ni čulo za Crnu kuću. Pretpostavljaju da je riječ o nekretnini koju je pod svoje uzeo neki loš dizajner interijera, ujedno i daltonist. To nije daleko od istine, ali priča ovog glazbeno-scenskog uprizorenja ipak je nešto kompliciranija (ne puno).
Priča je ljubavna, dogmatski pomalo nekorektna veselica u kojoj sve zakuha jedna nadobudna, tek propupala Gričanka koja se zaljubljuje u biskupa. U stvari, više je to triler, u kojem posljednja kaptolska vještica ima vizije, koje će ju dotjerati ravno na lomaču. Kad bolje promislim, to je drama, ispresijecana unutarnjim sukobima jednog drugog biskupa, koji ljubav prema bičevima i tamnicama mora pomiriti s nesebičnom potrebom da zavlada prekrasnim i pitoresknim bogobojaznim gradićem. Dakle, čisto akcijsko ostvarenje prepuno borbi protiv Turaka i srednjovjekovnih raspjevanih pokreta otpora. To je otprilike najjasniji opis ovog više-manje povijesno utemeljenog djela. I da, sve to uz hrpu bezobrazno dobre glazbe. I jednog slonića.
A ljudi koji će to izvesti? Ljudi koji su u samo dva mjeseca morali pohvatati sve harme, pojesti brdo žganaca, i svladati sve čari plesnih cipelica? Njih je još lakše opisati. U Crnu kuću smo zatvorili: poznate i ultratalentirane mlade pjevačice i pjevače, hrpu prekaljenih glumaca profića, missicu komada jedan, najmlađu instruktoricu joge na svijetu, zvijezde popularnog Supertalenta i Hrvatskog idola, višestruko nagrađivanog prvaka u akrobatskom rock'n'rollu, jednog raspjevanog FER-ovca, jednog masera koji peče izvrsne muffine, i jednog jahača u Počasnoj satniji Kravat pukovnije. Oni plešu. Oni pjevaju. Oni glume. Često i istovremeno.
Zar to nije dovoljno? Nije. Treba to i vidjeti. Zato budite na oprezu, pomno pratite što se događa u našoj Crnoj kući...
Crna kuća – jer je povijest trebala biti upravo takva.
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji
Ja nisam Pijanac, moje ime je Mrki!
18
siječanj
2013
Autor: Igor Baksa
Iako u početku nisam mogao naći koncentracije i smanjiti tremor u rukama kako bih započeo pisati ovaj blog, nekoliko me čašica kaptolskog žganja primirilo i prizvalo pameti. Ja nisam čovjek od pisane riječi. Ja sam umjetnik druge vrste. Premda me većina ovih mojih kaptolskih sugrađana zove pijancem. Ne samo sugrađani, nego čak i sâm scenarist „Crne kuće“! I još piše „pijanac“ velikim slovom, kao da je to ime, a ne zanimanje. Ili razbibriga, što god... Ime nije sigurno. Moje ime je MRKI.
Ja, ergo – Mrki, nisam čovjek od pisane riječi. Više sam od tekućih pitanja. A kao takvog, natjerati me na pisanje možete jedino ako mi pred nosom zamahnete kaptolskim gvercom. Svaka rit ima cijenu, kažu biskupi. Ako ste pomislili da je kaptolski gverc cijena guzice jednog dežurnog prdonje poput mene, prevarili ste se. Nije kaptolski gverc ono što kupuje Mrkog... A ne! Naužio sam se ja svakojakih alkoholnih para – od zagorskog tuduma koji je izašao iz kemijske čistionice samog đavla, do ljekovitih ulja i aromaterapije boga Dioniza.
Mrkog ne kupuje opojna tekućina! Mrkog kupuje srce! Srce i duša kaptolskog gverca. Srce radišnih i poštenih Kaptolčana, duša našeg naroda... Srce krčmarice s Kaptola koja mi donosi novu rundu, njezino veliko, bujno srce... Ljubav u njezinim mutnim očima, njezina znojna put, njene dlake ispod pazuha i brčići iznad posječene gornje usne (ovu posjekotinu zaradila je u barskoj tučnjavi), njezine velike, podatne i mekane ruke – samo jednom šakom pokrije ti cijelo lice, ako budeš bezobrazan... Sve to je utkano u blaženi kaptolski gverc. I, eto, samo to me može natjerati da napišem pokoju lijepu riječ o našem Kaptolu, o našem narodu velikog srca... i male pameti, doduše.
Jer tko bi pametan mogao, primjerice, Tina Ujevića ili Edgara A. Poa preimenovati u Pijanca? A Shanea McGowana? Winstona Churchilla? Borisa Jeljcina? Mela Gibsona? Hugha Granta? Benjamina Franklina? Ernesta Hemingwaya? Judy Garland? Avu Gardner? Charlesa Chaplina? Charlieja Sheena?
Ah, popis je predugačak, a i ožednio sam od ove količine žednih ljudi...
Iako u početku nisam mogao naći koncentracije i smanjiti tremor u rukama kako bih započeo pisati ovaj blog, nekoliko me čašica kaptolskog žganja primirilo i prizvalo pameti. Ja nisam čovjek od pisane riječi. Ja sam umjetnik druge vrste. Premda me većina ovih mojih kaptolskih sugrađana zove pijancem. Ne samo sugrađani, nego čak i sâm scenarist „Crne kuće“! I još piše „pijanac“ velikim slovom, kao da je to ime, a ne zanimanje. Ili razbibriga, što god... Ime nije sigurno. Moje ime je MRKI.
Ja, ergo – Mrki, nisam čovjek od pisane riječi. Više sam od tekućih pitanja. A kao takvog, natjerati me na pisanje možete jedino ako mi pred nosom zamahnete kaptolskim gvercom. Svaka rit ima cijenu, kažu biskupi. Ako ste pomislili da je kaptolski gverc cijena guzice jednog dežurnog prdonje poput mene, prevarili ste se. Nije kaptolski gverc ono što kupuje Mrkog... A ne! Naužio sam se ja svakojakih alkoholnih para – od zagorskog tuduma koji je izašao iz kemijske čistionice samog đavla, do ljekovitih ulja i aromaterapije boga Dioniza.
Mrkog ne kupuje opojna tekućina! Mrkog kupuje srce! Srce i duša kaptolskog gverca. Srce radišnih i poštenih Kaptolčana, duša našeg naroda... Srce krčmarice s Kaptola koja mi donosi novu rundu, njezino veliko, bujno srce... Ljubav u njezinim mutnim očima, njezina znojna put, njene dlake ispod pazuha i brčići iznad posječene gornje usne (ovu posjekotinu zaradila je u barskoj tučnjavi), njezine velike, podatne i mekane ruke – samo jednom šakom pokrije ti cijelo lice, ako budeš bezobrazan... Sve to je utkano u blaženi kaptolski gverc. I, eto, samo to me može natjerati da napišem pokoju lijepu riječ o našem Kaptolu, o našem narodu velikog srca... i male pameti, doduše.
Jer tko bi pametan mogao, primjerice, Tina Ujevića ili Edgara A. Poa preimenovati u Pijanca? A Shanea McGowana? Winstona Churchilla? Borisa Jeljcina? Mela Gibsona? Hugha Granta? Benjamina Franklina? Ernesta Hemingwaya? Judy Garland? Avu Gardner? Charlesa Chaplina? Charlieja Sheena?
Ah, popis je predugačak, a i ožednio sam od ove količine žednih ljudi...
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji, Igor Baksa
„Crnom kućom“ lete Kupidove strijele
16
siječanj
2013
Autor: Dunja Fajdić
Monika.
To mi je ime.
Volim sve što voli mladež s Griča. Nemam ništa protiv Kaptola, iako je to opasna zona za nas Gričanke. Kaptol i Grič nisu si baš politički kompatiblini pa, kad čujem: „Grič bitch“, padne mi mrak na oči.
Smrkne mi se i kad moja prijateljica Magdalena spomene Stjepana. Stipica je, naime, Božji čovjek visokog ranga. Biskup! Magdalena je spremna na sve samo za pogled njegova blažena oka. Zato sam ja tu, da je spuštam na zemlju kad je blaženstvo uznese. Nije da mi to uvijek uspijeva, ali... trudim se.
U toj Magdaleninoj jurnjavi za biskupom, uspjela sam „pobrati vrhnje“ (jel se tak i kod vas kaže, kad vam padne sjekira u med?) Strijela Kupidonova presjekla me kad sam srela Jurajuja, Jurja, hm... ma, Juraj je divan! Kaptolski mladić, vrstan iz svakog kuta. Dečko je mrak. Ima super pjesmice i totalno je lud za mnom.
Sve to što sam vam napričala, ali uz još puno popratnih radnji i likova, vidjet ćete u naguzikulu „Crna kuća“. Pardon, mjuziklu (nova mi je riječ pa nikako da zapamtim).
U mjuziklu nećete vidjeti kako su wannabe kreativci, franjevci Pero i Mucavi, izumili stroj za putovanje kroz povijest. U stroj su strpali svu ekipu iz kaptolske tamnice, ukucali “Agram 2012“ i tako smo se našli tu gdje smo sada. Tu smo pronašli režisera i koreografa Igora Barberića, te mu zaprijetili smrću ako odbije uprizoriti naše avanture. Gospodin Ladislav Prežigalo unio je sve u zapisnik, Darko Hajsek napisao je brdo songova u raznim ključevima (morate čuti moju Magdalenu kako pjeva, kao rajska ptica)! Franjevci su našli producente, demiurga (ili kak se već kaže, dramaturga?), okupili smo ensemble i tak.
Sve ostalo je povijest.
Štos je u tome da se proročanstvo kaptolske vještice Rose ostvaruje: mjuzikl stiže!
P.S. Nikad ne ignorirajte kompas!
Monika
Monika.
To mi je ime.
Volim sve što voli mladež s Griča. Nemam ništa protiv Kaptola, iako je to opasna zona za nas Gričanke. Kaptol i Grič nisu si baš politički kompatiblini pa, kad čujem: „Grič bitch“, padne mi mrak na oči.
Smrkne mi se i kad moja prijateljica Magdalena spomene Stjepana. Stipica je, naime, Božji čovjek visokog ranga. Biskup! Magdalena je spremna na sve samo za pogled njegova blažena oka. Zato sam ja tu, da je spuštam na zemlju kad je blaženstvo uznese. Nije da mi to uvijek uspijeva, ali... trudim se.
U toj Magdaleninoj jurnjavi za biskupom, uspjela sam „pobrati vrhnje“ (jel se tak i kod vas kaže, kad vam padne sjekira u med?) Strijela Kupidonova presjekla me kad sam srela Jurajuja, Jurja, hm... ma, Juraj je divan! Kaptolski mladić, vrstan iz svakog kuta. Dečko je mrak. Ima super pjesmice i totalno je lud za mnom.
Sve to što sam vam napričala, ali uz još puno popratnih radnji i likova, vidjet ćete u naguzikulu „Crna kuća“. Pardon, mjuziklu (nova mi je riječ pa nikako da zapamtim).
U mjuziklu nećete vidjeti kako su wannabe kreativci, franjevci Pero i Mucavi, izumili stroj za putovanje kroz povijest. U stroj su strpali svu ekipu iz kaptolske tamnice, ukucali “Agram 2012“ i tako smo se našli tu gdje smo sada. Tu smo pronašli režisera i koreografa Igora Barberića, te mu zaprijetili smrću ako odbije uprizoriti naše avanture. Gospodin Ladislav Prežigalo unio je sve u zapisnik, Darko Hajsek napisao je brdo songova u raznim ključevima (morate čuti moju Magdalenu kako pjeva, kao rajska ptica)! Franjevci su našli producente, demiurga (ili kak se već kaže, dramaturga?), okupili smo ensemble i tak.
Sve ostalo je povijest.
Štos je u tome da se proročanstvo kaptolske vještice Rose ostvaruje: mjuzikl stiže!
P.S. Nikad ne ignorirajte kompas!
Monika
Oznake: Crna kuća - mjuzikl u boji, Dunja Fajdić
