Cranberrie - under construction

Priznale mi to ili ne, činjenica je da se u poslijednjih godinu dana nas tri viđamo rijeđe nego prije.
Nema više cjelodnevnih shoppinga, pa šetnji, pa sa šetnje na ručak, pa sa ručka na kavu, pa na sladoled.
Družimo se naravno, ali kraće, a često su i naše lošije polovice sa nama, a morate priznati - nije isto s njima i kad smo solo. Kad smo solo onda tračamo njih hehehhhe...

Uglavnom, ja sam se turbo napalila ići na more ovaj vikend.
Planirali smo da odemo skupa, pa da u nedjelju ja odem za Zagreb busom a Jubav autom dalje na službeni put.
Pa se Jubav sjetio da ima neki projekt u noći sa subote na nedjelju.
Pa sam mislila ići sama.
Pa mi se ne da ići samoj.
Pa sam danas zvrcnula M dal hoće ići sa mnom. I hoće.
Pa sutra nas dvije idemo solo na more :)
Baš se veselim - em moru em vikendu s M :)

To je prva mala slatka stvar.

Druga mala slatka stvar je kad nekome od srca pokloniš nešto što mu jako jako treba, a trenutno nije u mogućnosti kupiti tu stvar.
V i VM i Beba žive u viskom potkrovlju bez klime i možete zamisliti kako im je bilo ovih dana.
Neću pripisati sve zasluge sebi jer je moja Jubav to prva izustila na glas - trebali bi im kupiti klimu.
Pitali smo M da li nam se hoće pridružiti radije nego da troši novce na zlato i odjeću za Bebu i bila je oduševljena.
A kako su tek oni bili oduševljeni... Čak je i suza bilo... na obje strane :)

Eto, mirne duše možem otići uživati na more, jer znamo da Bebi nije vruće :)

Znam, znam... nisam završila putopis - dužna sam Vam još Firenzu, Pisu i Colle di Val d'Elsa, i zadnji dan - povratak i na povratku Bolognu. Budem čim se vratim - obećavam :)

Sinoć smo bili u ofišali posjetu - M, moja Jubav i ja.
I mala prasica je svih 3 sata spavala i niti jednom nije otvorila oči, iako smo ju svi troje ustrajno nanašali i preseljavali iz ruke u ruku... Ništa - ne trza na nas...

A da je predivna - predivna je...
I tak je mala...
I tak nas je sve rastopila...
Čak i moju Jubav koji je rekao da ga ne tjeram da ju držim, a na kraju je sam tražio da mu ju damo... E, da ste mu vidli facu...

Dakle, Beba je predivna!
I ovo je njena rukica koja drži moj prst - slikala nas M :)

Ponedjeljak je osvanuo opet poluoblačan i malko prohladan, ali ni to nas nije spriječilo da jedemo vani na terasi.
Naš boravak u Pietrovom domu je bio gotov, pa smo se morali pobrinuti za novi smještaj. Na svu sreću, taj dio oko Colle di Val d'Elsa je pun raznih seoskih gospodarstava i vila koje iznajmljuju sobe, pa smo ubrzo našli lijepu sobu u malom privatnom hotelu – savršeno! Samo smo ostavili stvari i odjurili dalje... Tek smo navečer osmotrili naš novi dom i bilo je :)




Stražnja strana kuće




Prednja strana kuće




Pogled kroz prozor sobe - obožavam ove njihove "mreže" preko prozora :)




Veeeeeeliko drvo u dvorištu :))


Plan za taj dan je bio Arezzo i Cortona, ali sam na putu do tih dalekih gradova, u vodiču pronašla gradić Lucignano. Gradić je sagrađen u četrnaestom stoljeću, a specifičan je po tome što su ulice i kuće građene u obliku 4 koncentrična kruga koji se penju na brežuljak. Na vrhu brežuljka je Collegiata pred čijim ulazom se nalaze stepenice koje idu u krug i time odražavaju duh cijelog gradića. Gradić je predivan i predivno uređen.



Jedan od trgova u Lucignanu


Tamo sam se sprijateljila i jednom macom koja mi je prišla dok sam vadila kamenčić iz tenisice :)) Životinje u Italiji su vrlo prijateljski raspoložene :)

Na Pallazo Comunale nalazi se Museo Comunale koji je nadaleko poznat po relikviji poznatoj pod nazivom Drvo Lucignana izrađenom u zlatu i visokom 2,5 metra.
Osim Drveta, vidjeli smo još i razne freske i slike trinaestog i petnaestog stoljeća.




Drvo Lucignana

Međutim tu nam je iscurilo vrijeme pa smo morali odlučiti između Arezza i Cortone, i odbacli smo Cortonu. Poslije smo se pitali da li je to bila greška... ili ne... Nikad nećemo saznati...
Ipak, nešto nam s tim Arezzom nije baš leglo... Osim naravno ulice Corso Italia gdje je bila hrpa dućana. Ali ni tu nisam imala sreće jer su svi bili zatvoreni – popodnevna siesta... Kad te neće, neće te... Žao mi je, ali za Arezzo baš i nemam riječi hvale – ništa me se nije dojmilo, a naročito ne parkić u kojem smo ubili jedno 15 minuta do polaska na slijedeću destinaciju – smrdio je jako ali nismo uspjeli definirati po čemu – urin, pseća govna, smeće... uf uf...




Duomo u Arezzu

Za 16,00 sati smo imali dogovoren posjet jednoj vinariji – našem partneru.
Kako naravno nismo imali pojma gdje je to i koliko nam treba vremena do tamo pa smo ziheraški krenuli puno prije potrebnog vremena.
Ali naša Đurđa je točno znala gdje je to i nepogrešivo nas dovela na odredište.
Predivno imanje na brežuljcima prepunim vinove loze.




Pogled na imanje iz daljine





Jedna od zgrada na imanju





Kuća vlasnika





Konji za polo


Naša ljubazna domaćica nas je odvela u obilazak imanja i pokazala nam vrlo cijenjenu vrstu svinja od koje rade poznate pršute, i farmu konja za polo koje su baš izvodili na trening.
Da li ste znali da su konji za polo uglavnom ženke jer su puno mirnije i lakše je njima upravljati, ali i u slučaju da se konj ozlijedi može ih se koristiti za reprodukciju, dok je muške konje odmah potrebno ubiti? Nisam ni ja... Svašta čovjek sazna u životu.

Nakon obilaska imanja uslijedila je degustacija, ali prije nje, upoznali smo još jednog prijateljski nastrojenog psa heheheh...
Za vrijeme degustacije moja Jubav nije pijuckala, nego je uredno popila svo vino koji mu je natočila u čašu, pa se malo i opio : Sva sreća da sam ja vozila, inače bi bilo svašta...

Od ljubazne domaćice smo dobili preporuku za posjet Laboratorio del Gelato, nakon što smo joj ispričali moju zaluđenost sladoledom.
Laboratorio del Gelato je bio pun pogodak. Nalazi se blizu mjestašca Loro Ciuffenna i da ga nismo tražili ni pod razno ga ne bi našli.
Njihova posebnost je u tome što sladoled nije kremast kako smo mi navikli, već je onako kristalast, sa velikim velikim udjelom voća ili toga od čega je već napravljen.
Tako je recimo sladoled od čokolade, napravljen od posebne vrste čokolade iz jednog sela na Siciliji, lješnjaci su iz jednog sela iz okolice mjesta, smokve su iz samo tog jednog sela... Kužite?
Jubav je probao Čokoladu Maya – crna čokolada sa čilijem... i totalno se navuko...
O da, vraćali smo se po još, a konobarima je bilo jako drago što nam se toliko sviđa da su se samo smijuljili a mi smo bili u transu... Eh da smo ga nekako mogli transportirati za kasnije... I sad mi sline krenu kad se toga sjetim... Definitivno nešto najbolje što sam jela u životu.

Od silne euforije nisam se sjetila fotkati ali evo linka

http://www.geliterraneo.it/dicono_di_noi.html

Poslije uživancije bilo je vrijeme vratiti se u hotel jer počinjala je tekmaaaaaaaaa...

Slijedeće jutro osvanulo je polusunčano i poluprohladno, pa smo se ipak odlučili obući trapke i majice kratkih rukava. Na kraju dana sam ipak ustvrdila da mi je izgorio nos i tjeme iako je sunca bilo samo povremeno.
Prvo je uslijedio doručak na teasici. Domaći kruh, Pecorino sir star 15 dana i voćni jogurt su bili moj izbor za prvi dan. I naravno, dolce – bez slatkog kolača na kraju doručka očito nigdje nema ništa :)

Prvo smo krenuli u Volterru, koja je od našeg polazišta udaljena nekih 20 km, 10-15 minuta lijepe lagane vožnje po zavojitim cesticama, te sam nakon par kilometara ja preuzela volan jer loše podnosim zavoje, a pogotovo oštro rezanje istih od strane mog voljenog muškarca koji baš i nije pravi muškarac za volanom, te mi je isti sa zadovoljstvom i prepustio. Po autoputevima je vozio on, a po zavojima i gradovima ja. Pošteno.

Volterra je još u doba Etrušćana bila važan centar na ovom području, a od petog stoljeća je bila biskupska prijestolnica, te je u 12 stoljeću postala interasantna Medičevicima (čitaj Medici hehehhe), pa su si ju lagano i uzeli. Zanimljivi su ti Medičevci jako :) Mislim da ću ih ići malo proučavat - vrlo živopisni likovi :)

Imaju vrlo lijep očuvanu kulu Medici u koju na žalost nije dozvoljen ulaz iako sam se zbog nje popela čak na vrh brda, ali kad smo već bili tamo, pogledali smo jako lijep Arheološki vrt koji se nalazi uz iskopine iz doba Etrušćana, no njih na žalost nismo obišli. Mislim iskopine.



Pogled na Fortezza Medicea iz Parco Archeologico

Sam grad je smješten, naravno, na vrhu brda, ali smo autom došli skroz do pred ulaz u stari grad. Imaju predivnu šetnicu koja se proteže cca 1 km, s koje puca predivan pogled.



Pogled sa šetnice

Osim, naravno Duoma, Piazza del Priori i Baptisterija, pogledali smo i Palazzo Viti koja nas je impresionirala svojim prebogatim interijerima.



Crvena soba



Ovo je za Kinky - soba lepeza



Žuta soba



Kraljeva soba

Produžili smo za San Gimignano gdje se održavala nekakva manifestacija – svi učesnici su bili obučeni u različite nošnje, sve iz srednjeg vijeka vjerujem i sve vrlo lijepe i zanimljive, a čitav događaj je bilo popraćen glasnim bubnjanjem i trubljenjem, svaka skupina u nekom svom ritmu. Baš je bilo zanimljivo sjediti na trgu, jesti salatu od tune na postelji od raznih zelenih salata i promatrati grupe kako se izmjenjuju na Piazza del Duomo, na koji na žalost zbog te menifestacije nismo mogli.



Povorka



Curke čekaju svoj red na nastup


Streličari u šetnji

San Gimignano je poznat po svojih 14 tornjeva koje su podigle plemićke obitelji natječući se u razmetanju svojim bogatstvom. Na žalost ih nigdje nismo uspjeli uloviti svih 9 na slici, ali eto, bar malo prenosim atmosferu grada.
Tu sam pojela i svoj prvi talijanski sladoled – u slastičarnici koja je 2006. godine bila pobjednik na svjetskom prvenstvu slastičarnica (kako ja već ne znam za to natjecanje?????) Nalazi se na Piazza della Cisterna.
U Italiji se sladoled kupuje po veličini mjerice, npr. 1,00 €, 1,50 € ili 2,00 €, i onda biraš koliko okusa želiš u toj čašici, a ne kao kod nas – na kugle. Tako da sam uzela jogurt/šumsko i jagodu. Jogurt/šumsko i nije bio nešto posebno jako, ali je jagoda bila fenomenalna. Jubav je uzeo lješnjak i maracuju (greškom naravno) ali je maracuja ispala odlična na kraju cijele priče :)



Neki od tornjeva

U blizini nam je bio gradić Monteriggioni koji mi je na svim slikama izgledao zgodno, na vrhu brijega, okružen bedemima sa 14 kula. Zamišljala sam da unutar tih zidina nema ničega, i baš sam se iznenadila kad sam vidjela da su unutra lijepo restaurirane kuće, mali slatki trgovi, čak i parkić, i baš se održavao neki sajam cvijeća i bilo je baš puno ljudi. I prilaz bedemima je predivno uređen, sa svake strene stepenica predivni grmovi lavande. Talijani baš paze na svaki detalj.
Gradić je sagrađen u trinaestom stoljeću kao obrambena točka Siene od fjorentinske vojske. Čak ga je i Dante uključio u svoje stihove i usporedio njegove tornjeve sa onima na ulazu u deveti krug pakla.
Najbolji pogled na gradić je sa ceste koja dolazi od Colle di Val d'Elsa, gradića blizu kojeg smo mi stanovali, pa je tako nastala i ova fotka:



Još da imam bolji fotić...



A unutra...



Pogled na zidine i vidikovac...

Iako je bilo već kasno popodne, hrabrno smo se uputili u Sienu, sa slikom u glavi da to nije veliki grad i da trebamo obići samo Piazza del Campo i Duomo. Prva neprilika je nastala s parkingom jer nas Đurđa nije baš dovela direktno pred centar kao prije pa smo imali prilično za hodati po strmim ulicama Siene koja i nije baš tako mala. Uz to, imali smo samo kartu užeg centra iz vodiča, pa smo morali pamtiti kojim smo ulicama došli, i uz sve to – izgledalo je kao da će svaki čas pljusnuti pljusak. Ali idemo mi neustrašivo u Sienu...
Kako smo oboje vrlo pametni i inteligenti, od prve smo pogodili smjer prema centru, na neku foru smo preko Via Banchi Di Sopra smo se dokoturali do Piazza del Campo i onda je sve bilo lako.



Piazza del Campo

Piazza je zaista impresivna, iako ne kužim zašto svi imaju nagon sjesti na pod (valjda zbog kosine) koji i nije baš prečist ak mene pitate pa nismo sjeli na pod, nego u slastičarnu (vrlo vrlo dobra dinja, vanilija tak tak). Piazza je sastavljena od 9 dijelova koji odozgora izgledaju poput školjke.
Nakon kratke šetnjice do Piazza del Duomo – ostali smo bez daha. Od ljepote. Zaista je predivna.
Građena je od 12.-tog do 14-tog stoljeća, i jedna je od rijetkih građena u gotičkom stilu južno od Alpa. Baš šteta što nismo mogli pogledati unutrašnjost.



Siena Duomo

Na žalost, bila je misa i nismo više mogli unutra. Međutim, moglo se u kriptu pa smo otišli dolje. Malo scary ak mene pitate, ali Jubav je bio oduševljen i tak mu je bilo krivo što nije mogao fotkati. Ipak, okinuo je jednu jedinu fotku, prase jedno
Zaista impresivno. Što se sve krije ispod svih tih građevina ha? Tko to zna...



Kripta

Nakon što se nebo opasno zacrnilo, požurili smo do auta koji smo našli, na svu sreću, bez problema.
Jedva smo se onako umorni dokoturali do našeg sela malog. Istuširala sam se, jubav je izmasirao moje mačjepapučaste nogice (to mi je od hodanja) i zaspala sam promptno - tak on kaže - ja se ne sjećam :))

Prvo ću se naravno pohvaliti da je prva beba u našem društvu jedno predivno i presavršeno malo biće!
Izgleda kao beba sa reklama, nigdje ni mrljice, ni crvenila, čak ima i kosu i samo spava i papa.
Popodne smo se malo družili s tatom koji nam je prepričao neke detalje s poroda, ali kaže moja V da to sve nekak zaboraviš kad ugledaš svoje dijete, ali da ipak ne planira više ostati trudna :))


A sad Toscana:

Kako to obično biva, nakon puno muvanja rano ujutro, provjeravanja da li smo sve ponijeli, pa dok smo kupili naljepnicu HR i slična čuda, na granici za Slovenijom smo bili, mi i kiša, tek oko pol deset.

Uz nas su bili: Michellinov plan puta, vodič po Italiji, vodič po Toscani i Đurđa.
Đurđa je Garmin, satelitski navigator. Đurđa nam je spasila dupe više desetaka puta. Čak je našla i naš mali slatki dvodnevni dom usred zemlje nedođije u Toskani. Ne šalim se, sa "glavne" ceste, do kuće je vodilo 2 km prašnjavog makadama na kojem se dva auta mogu mimoići samo u snovima. Prvi dio cestice izgleda vrlo šarmantno sa onim čempresima i fenjerima, ali samo do prve vile, a onda - prašina i kamenčići... Malo nas je Đurđa doduše provezla unaokolo, ali je našla pravo mjesto...



Prvi dio cestice


Ali kad se podigne pogled na susjedne brežuljke - nirvana teška...





Kod Pietra smo rezervirali dvije noći. Sobe vrlo lijepe sa klasičnim stropom sa gredama, i pogledom na vrlo lijepu susjednu kuću. E da, susjedi su imali dva psića koji su se uredno svaki put izvalili nasred ceste i ni makac, pa bi ja svaki put izašla iz auta i namamila ih na stranu, uz maženje naravno, da Jubav može proći. Psići su totalno ludi i prijateljski raspoloženi i čim ih podragaš, oni se prevrnu na leđa :)) Na žalost, nismo ih se sjetili fotkati :(

Put je bio prilično gadan, većim dijelom puta nas je prala kiša. I gužva naravno, pogotovo pred gradovima poput Trsta, Venecije i Bologne. Na odredište smo došli kasno popodne.
Već na cesti prije Firenze, Toskana je počela dobivati svoje pravo obilježje - blagi brežuljci, na vrhu kuća i čempresi... I tako u nedogled... Lijep nedogled.
Sva sreća šta smo imali Đurđu, jer od mene kao navigatora, Jubav od tog trena više nije imao nikakve koristi - samo sam blejala okolo i guštala...






Nakon što smo se smjestili išli smo natankati auto i nešto pojesti, a usput smo vidjeli jedan restorančić sa predivnim pogledom, pa smo tamo pojeli prvi obrok: ja njoke u gorgonzoli a Jubav pizzu :)) Na žalost, nakon par dana kiše, vrijeme je bilo prilično oblačno i hladnjikavo pa nismo mogli sjediti na terasi, ali smo naravno zvjerkali kroz prozor cijelo vrijeme.
U jednom trenu smo se bili iznenadili kad nam se konobar obratio na hrvatskom - bosanac na privremenom radu u Italiji - čovjek nam snimio registraciju pa se javio :)).
Još smo se malo prošetali po našoj prašnjavoj cestici koja je u sumrak djelovala i malko scary, i napravili plan puta za sutra.

Dakle, na ovom svijetu nam se pridružila mala princezica - sve je prošlo u najboljem redu, i mama i beba su super i nadamo se da će u subotu ići domeka gdje će ih dočekati razdragana gomila rodbine i prijatelje!!!!

Mi smo se, kao što vidite, vratili s putovanja. Bilo je predivno i prekrasno i sve pre pre pre, a putopis slijedi ovih dana...

Dakle kao pravi stručnjak (čitaj dobar slušač i upijač informacija) mogu zaključiti da definitivno idemo dalje je su Austrija i Poljska igrale ovako kako su igrale, a MI SMO RASTURILI ZLE NEMCE :)))))))

Inače nisam neki nogometni fan, ali kad igra repka - onda sam uvijek pred televizorom. Pa je tako bilo i danas. Čak nisam puno ni švrljala okolo, a u drugom poluvremenu sam možda bila i prikovana pred tv-om, a zadnjih 10 minuta nisam ni disala i sve sam čekala da nam se zatrese mreža - ALI NIJE...

Dečki su definitino igrali puno puno bolje (čak sam i ja to vidjela a pojma nemam), te akcije su imale neku glavu i rep i čak su si međusobno dodavali loptu kak treba. Bravo! I eto, urodilo je to plodom.

Iskreno, mislim da naši najbolje funkcioniraju pod pritiskom, a svi znamo da ih je jNjemaca bilo strah, a Austrijanaca nije pa su se malo kao i opušteno ponašali. Zaključak: treba ih stalno maltretirat :))

Poslije tekme sam se zaputila k svojoj V na drugi kraj grada, ravno kroz centar.
Najprije sam se jedva pješke probila do auta jer je oko moje zgrade hrpa kafića i sve je bilo krcato, onda sam jedva izašla s parkinga, a onda sam se jedva probila kroz centar jer je sve bilo puno navijača koji su hodali i parkirali posred ceste. Ali bili su super pa nije bilo problem malo pričekati, a i proslaviti s njima. Baš mi je bilo žao kaj nisam i ja imala zastavicu na autu :(

Jubav i ja slijedeću tekmu gledamo negdje u Italiji pa sam ja zaključila da ne možemo ići bez navijačkih obilježja. I tak ja sutra idem u potragu za majicama i kapama. Nek se zna tko su Hrvati!!!! Sva sreća da nismo s Italijom u skupini :))

Sutra je na redu dakle shoping, pedikura (nemrem ići u Italiju bez frencha na nogicama), masaža i kiropraktika (a nemrem ni sa bolnim leđima) i onda pakiranje... Odjeća je sva oprana i speglana, sutra je kombiniranje najoptimalnijh kombinacija i trpanje u kofer :))

E da, poručila sam V da se strpi još bar 9 dana pa da onda rodi. Iako meni izgleda kao bi se mogla svaki čas porodit, trbuh joj je skroz nisko :)) Vidjet ćemo :))

Update:
- ukockali sam i sebe i Jubav :))
- nemojte kupiti Grandissimo: Cheesecake i malina - u cheesu su neke mrvice za koje znam da glume sir ali su fujkica, ali malina je mrak :))

Kada je počelo?
Kad i kod svih ostalih sladoledoljubaca - još kao klinka.
Pošto sam užasno osjetljiva na grlo, moje vrijeme jedenja sladoleda je ograničeno na period od svibnja do rujna, dakle ljeto. Kratko, rekao bi netko.
Ali vjerujte mi na riječ, u to kratko vrijeme ja potamanim toliko sladoleda, koliko normalan čovjek, čak ni umjereni sladoledoljubac ne potamani u godini dana. A još se kao i kontorliram. Ponekad. Ponekad ne.
Recimo kad mi je PMS kao sada, e onda si nemrem pomoći. Jučer sam pojela čitav Grandissimo sama samcata i to odjednom. Nikad mi nije bio problem uzeti kutiju sladoleda i utamaniti ju. Dobra je stvar što ako pojedem toliki sladoled, ne jedem ništa drugo cijelo popodne. O kalorijama ćemo nekom drugom prilikom...

Najomiljenije vrste:
- Grandissimo: straciatella-šumsko, a po najnovijem i biskvit-čokolada/lješnjak, pistacija-lješnjak
- Queen's: vanilija-šumsko, vanilija-čok.sirup-chocho crunch (nekoć davno je bila i jogurt-višnja - taj je bio mrak)
- korneti: staciatella-šumsko, vanilija
- King: lješnja, classic
- štapić: Kiss, Capri
- važna napomena: uvijek jedem samo Ledo sladolede (ne znam zašto ali to sam upravo zaključila)
- na kugle: jogurt-šumsko, vanilija, lješnjak (ako je dobar jogurt-šumsko onda uzmem 3 kugle istog :)) )

Kako jedem sladoled?
Za razliku od moje Jubavi koja tamani sve po redu, ja ga lagano žličicom vrtim po zdjelici da se lagano rastapa i jedem samo ono rastopljeno i uživam dugo i polako u svakoj žličici.

Čak je i Jubav priznao da sam veći sladoledotamanitelj od njega :))

Nikad neću zaboraviti kada sam prošle godine prvi put došla k njemu, kao na sladoled, a on u škrinji ima 7 različitih vrsta sladoleda - kao da mene impresionira :) Baš je bio slatki :))

A šta me tek čeka u Italiji... ah te slatke muke...

Kišovito vrijeme nas čeka još čitav slijedeći tjedan. Fuj.
Prognoza za Toscanu je isto takva, s tim da bi u petak trebali biti samo pljuskovi, a u subotu već sunce.
To je dobro, jer mi u subotu rano ujutro krećemo prema Toscani. Iskreno mislila sam da do tamo ima više kilometara, ali ispalo je da ima cca 600-tinjak.
Internet je stalno u pogonu - istražujem sve u šesnaest.
Prvo smo mislili tamo tražiti smještaj, ali smo odlučili naći nešto preko neta bar za prva dva dana, a poslije ćemo vidjeti. Ako nam bude dobro, možda u toj kući ostanemo sve dane.
Poslala sam jedno 70-tak upita za kojekakve B&B i farmhouse. cijene su od 50-60 E za noćenje s doručkom za dvije osobe u pristojnoj kući s bazenom, pa do 120 E u nekakvim dvorcima i elitno uređenim vilama.
Za sada u izboru imamo nekih 4 B&B. Ima i jeftinijih od ovih, ali ja sam htjela da kuća bude negdje u prirodi, van grada, da ima lijepu terasu na kojoj se može doručkovati uz lijepi pogled i da bude uredno i čisto i da ljudi pričaju engleski. Želim da se ujutro probudim, otvorim prozor i da umrem od ljepote :))
Sve smo to našli i sad se samo još moramo odlučiti, ali čini mi se da imamo pobjednika

http://www.bbplanet.it/bed-and-breakfast-chicchero-san-gimignano_s2350/en/

Sviđa nam se i smještaj na sredini regije i dovoljno blizu ceste Firenze - Siena, pa možemo vrlo brzo bilo gdje doći, a i feedbeckovi od ljudi su vrlo vrlo dobri.

Prvi puta sam rezervirala ovakav tip smještaja putem interneta i kad pogledam što me sve mučilo i što sam se sve pitala, imam malo više razumjevanja za moje turiste koji gude po meni sa kojekakvim pitanjima. Čini mi se da ću od sada biti malo tolerantnija :))

Sinoć smo M. i ja bile kod V. Predivna je i debela je i što više ta trudnoća odmiče kraju, ona se s tim sve bolje i bolje nosi. Od one kenjkave i plačimačak trudnice, pretvorila se u supertrudnicu koja svaki dan uredno obavlja stvari po gradu, vozi auto, preuređuje sobu za bebu i ostale gluposti :))
Soba je ispala predivno. Složili su kinderbet, stolić za presvlačenje i ormariće. Još da ja uspijem završiti onu svoju sliku pa da i to dođe na zid - baš bi sve bilo fensi :)
Smijale smo se ko hijene kao i obično, ali najsmješnija situacija je bila kad je V. pričala kako ju je muž pitao da li će ići s njim na put (u grad udaljen cca 3 sata vožnje - dakle daleko od zagrebačkih bolnica). Poanta je u tome da on očito nije razmišljao o tome i samo je blebnuo i pitao ju. Iako je ona 2 tjedna do poroda.
E onda sam ja rekla da bi u toj situaciji moja Jubav rekla: Ti ne ideš sa mnom na put, jelda? U prijevodu: Razmislio sam i zaključio sam da ne bi bilo dobro da ti ideš, ali te ipak na neki indirektni način pitam jer da se ne bi možda naljutila da te ne pitam.
E onda je M. rekla da bi njen rekao: Ja idem na put. Prijevod: on je odlučio i gotovo.
Zaključak je bio da sam ja najbolje prošla i da moj ima djelomično ženski mozak - koliko je to naravno moguće da muškarac ima ženski mozak. Hehehehhe... Moja Jubav ljepa :)

Noćas sam ga navodno istukla cijelog. Navodno, jer nema dokaza a ja sam spavala.
Kaže da sam se toliko okretala i svako malo bi mu ruka ili lakat doletio u lice :))) Nekak mi je to sumnjivo jer inače mirno spavam, ali me noćas doduše malo bolila kičma pa sam se vrtila - to je istina... Ali ništa ne priznajem :))

Jučer sam opet malo poharala dućane. Ustvari sam išla pogledati vodiče po Toscani, ali nisam našla ništa pametnije od ovog kaj imamo, pa nisam niš kupila.
Pa sam onda išla u Sephoru kupiti neka mat sjenila, i spazila novi predmet svojih želja: kovčežić za šminku, onaj pravi profi. Predivan je. Nije ni skup - 250 kn. Sad žicam Jubav da mi ga kupi. Iako sam si ga mogla naravno sama kupit ali ovak mi je slađe. Ak mi ga on ne kupi, kupit ću si ga sama :))
U Sephori sam naišla na tak ljubaznu prodavačicu da nisam mogla vjerovati - stvarno je bila divna.
Onda sam išla do Baby Zare da kupim nekaj za Bebu, i našla sam zgodne i povoljne bodiće. I našla sam najslađe moguće bijele male balerinke. Broj 15. Nisam si mogla pomoći i kupila sam ih. Mislim za te novce sam sebi mogla kupiti poštene cipele ali već sam sad slaba na tu bebu, sve me strah kaj će biti kad se rodi :))
I na kraju sam išla zamjeniti sandale koje sam kupila prije dva mjeseca ali sam doma nakon par dana zaključila da me ipak previše stišću i da se neće razvuć. U međuvremenu sam naravno izgubila i račun. No i tu su bile vrlo ljubazne prodavačice i bez problema su mi zamjenile te sandale za predivne kožne japanke. Srebrne. Ipak sam ja bar malo trendi hehehhe...

Neki dan je seka svečano objavila da su počele trešnje. Pa smo Jubav i ja mam u auto i za Sesvete. Taman je nabrao pol košare prije nevremena.
Danas smo išli po drugu rundu unatoč kiši. Rezultat je - puna košara (cca 5 kg).
Uz to je pao i roštilj. Pridružili su nam se i Lj. i K. pa je bilo baš zabavno. Lj. i K. su donijeli dva sladoleda, i Jubavi i ja dva pa je izbor bio: Grandissimo - Šumsko/Straciatella, Lješnjak/pistacija, Malaga/višnja i Queen - Vanilija/šumsko. Totalno sam se obžderala sladoledom. Radije sam jela manje roštilja hehehehhe...
Čak je i Jubav priznao da ga ove godine gadno šijem u izjedanju sladoledom. A još ni ne zna za sve sladolede koje sam pojela hhahahahah... Dobro da ne čita blog hahahhahaha...
Ok, sad sam malo poludila - valjda od toliko šećera i masnoća...


Sutra smo se najavili sveki na ručak.

A gle, kad se ženi ne kuha, mora se znat snać...

Nakon sto promjena planova, nakon kojekakvih kombinacija, pokušavanja rezerviranja time sharinga, pa je bukirano sve, pa nije, pa je... od New Yorka, San Francisca i Londona napokon smo se odlučili za Toskanu.
Najveći problem je što Jubav nije mogao prije uzeti godišnji zbog svojih projekata, pa nam se godišnji opako približio terminu dolaska V-ine Bebe na svijet, a kako sam obećala da ću biti uz nju u tim privm najtežim danima - bti ću tu uz nju.
I zato smo se odlučili otići autom u Toskanu, pa ako iz Zagreba jave da je Beba na putu, a mi hop u auto i trkom doma :)

Pošto putujemo drugu subotu, užurbano se surfa netom o tom lijepom području Italije, jer toliko je toga što bih htjela obići, samo je pitanje koliko ćemo biti organizirani, koliko će nam se nešto svidjeti pa možda negdje dulje ostanemo nego što smo planirali...
Uživat ćemo svakako - to sam sigurna jer u Toskani dobre hrane i vina ne nedostaje :))
Odoh dalje surf surf :))