Cranberrie - under construction

Prvo ću se naravno pohvaliti da je prva beba u našem društvu jedno predivno i presavršeno malo biće!
Izgleda kao beba sa reklama, nigdje ni mrljice, ni crvenila, čak ima i kosu i samo spava i papa.
Popodne smo se malo družili s tatom koji nam je prepričao neke detalje s poroda, ali kaže moja V da to sve nekak zaboraviš kad ugledaš svoje dijete, ali da ipak ne planira više ostati trudna :))


A sad Toscana:

Kako to obično biva, nakon puno muvanja rano ujutro, provjeravanja da li smo sve ponijeli, pa dok smo kupili naljepnicu HR i slična čuda, na granici za Slovenijom smo bili, mi i kiša, tek oko pol deset.

Uz nas su bili: Michellinov plan puta, vodič po Italiji, vodič po Toscani i Đurđa.
Đurđa je Garmin, satelitski navigator. Đurđa nam je spasila dupe više desetaka puta. Čak je našla i naš mali slatki dvodnevni dom usred zemlje nedođije u Toskani. Ne šalim se, sa "glavne" ceste, do kuće je vodilo 2 km prašnjavog makadama na kojem se dva auta mogu mimoići samo u snovima. Prvi dio cestice izgleda vrlo šarmantno sa onim čempresima i fenjerima, ali samo do prve vile, a onda - prašina i kamenčići... Malo nas je Đurđa doduše provezla unaokolo, ali je našla pravo mjesto...



Prvi dio cestice


Ali kad se podigne pogled na susjedne brežuljke - nirvana teška...





Kod Pietra smo rezervirali dvije noći. Sobe vrlo lijepe sa klasičnim stropom sa gredama, i pogledom na vrlo lijepu susjednu kuću. E da, susjedi su imali dva psića koji su se uredno svaki put izvalili nasred ceste i ni makac, pa bi ja svaki put izašla iz auta i namamila ih na stranu, uz maženje naravno, da Jubav može proći. Psići su totalno ludi i prijateljski raspoloženi i čim ih podragaš, oni se prevrnu na leđa :)) Na žalost, nismo ih se sjetili fotkati :(

Put je bio prilično gadan, većim dijelom puta nas je prala kiša. I gužva naravno, pogotovo pred gradovima poput Trsta, Venecije i Bologne. Na odredište smo došli kasno popodne.
Već na cesti prije Firenze, Toskana je počela dobivati svoje pravo obilježje - blagi brežuljci, na vrhu kuća i čempresi... I tako u nedogled... Lijep nedogled.
Sva sreća šta smo imali Đurđu, jer od mene kao navigatora, Jubav od tog trena više nije imao nikakve koristi - samo sam blejala okolo i guštala...






Nakon što smo se smjestili išli smo natankati auto i nešto pojesti, a usput smo vidjeli jedan restorančić sa predivnim pogledom, pa smo tamo pojeli prvi obrok: ja njoke u gorgonzoli a Jubav pizzu :)) Na žalost, nakon par dana kiše, vrijeme je bilo prilično oblačno i hladnjikavo pa nismo mogli sjediti na terasi, ali smo naravno zvjerkali kroz prozor cijelo vrijeme.
U jednom trenu smo se bili iznenadili kad nam se konobar obratio na hrvatskom - bosanac na privremenom radu u Italiji - čovjek nam snimio registraciju pa se javio :)).
Još smo se malo prošetali po našoj prašnjavoj cestici koja je u sumrak djelovala i malko scary, i napravili plan puta za sutra.