Cranberrie - under construction

Ponedjeljak je osvanuo opet poluoblačan i malko prohladan, ali ni to nas nije spriječilo da jedemo vani na terasi.
Naš boravak u Pietrovom domu je bio gotov, pa smo se morali pobrinuti za novi smještaj. Na svu sreću, taj dio oko Colle di Val d'Elsa je pun raznih seoskih gospodarstava i vila koje iznajmljuju sobe, pa smo ubrzo našli lijepu sobu u malom privatnom hotelu – savršeno! Samo smo ostavili stvari i odjurili dalje... Tek smo navečer osmotrili naš novi dom i bilo je :)




Stražnja strana kuće




Prednja strana kuće




Pogled kroz prozor sobe - obožavam ove njihove "mreže" preko prozora :)




Veeeeeeliko drvo u dvorištu :))


Plan za taj dan je bio Arezzo i Cortona, ali sam na putu do tih dalekih gradova, u vodiču pronašla gradić Lucignano. Gradić je sagrađen u četrnaestom stoljeću, a specifičan je po tome što su ulice i kuće građene u obliku 4 koncentrična kruga koji se penju na brežuljak. Na vrhu brežuljka je Collegiata pred čijim ulazom se nalaze stepenice koje idu u krug i time odražavaju duh cijelog gradića. Gradić je predivan i predivno uređen.



Jedan od trgova u Lucignanu


Tamo sam se sprijateljila i jednom macom koja mi je prišla dok sam vadila kamenčić iz tenisice :)) Životinje u Italiji su vrlo prijateljski raspoložene :)

Na Pallazo Comunale nalazi se Museo Comunale koji je nadaleko poznat po relikviji poznatoj pod nazivom Drvo Lucignana izrađenom u zlatu i visokom 2,5 metra.
Osim Drveta, vidjeli smo još i razne freske i slike trinaestog i petnaestog stoljeća.




Drvo Lucignana

Međutim tu nam je iscurilo vrijeme pa smo morali odlučiti između Arezza i Cortone, i odbacli smo Cortonu. Poslije smo se pitali da li je to bila greška... ili ne... Nikad nećemo saznati...
Ipak, nešto nam s tim Arezzom nije baš leglo... Osim naravno ulice Corso Italia gdje je bila hrpa dućana. Ali ni tu nisam imala sreće jer su svi bili zatvoreni – popodnevna siesta... Kad te neće, neće te... Žao mi je, ali za Arezzo baš i nemam riječi hvale – ništa me se nije dojmilo, a naročito ne parkić u kojem smo ubili jedno 15 minuta do polaska na slijedeću destinaciju – smrdio je jako ali nismo uspjeli definirati po čemu – urin, pseća govna, smeće... uf uf...




Duomo u Arezzu

Za 16,00 sati smo imali dogovoren posjet jednoj vinariji – našem partneru.
Kako naravno nismo imali pojma gdje je to i koliko nam treba vremena do tamo pa smo ziheraški krenuli puno prije potrebnog vremena.
Ali naša Đurđa je točno znala gdje je to i nepogrešivo nas dovela na odredište.
Predivno imanje na brežuljcima prepunim vinove loze.




Pogled na imanje iz daljine





Jedna od zgrada na imanju





Kuća vlasnika





Konji za polo


Naša ljubazna domaćica nas je odvela u obilazak imanja i pokazala nam vrlo cijenjenu vrstu svinja od koje rade poznate pršute, i farmu konja za polo koje su baš izvodili na trening.
Da li ste znali da su konji za polo uglavnom ženke jer su puno mirnije i lakše je njima upravljati, ali i u slučaju da se konj ozlijedi može ih se koristiti za reprodukciju, dok je muške konje odmah potrebno ubiti? Nisam ni ja... Svašta čovjek sazna u životu.

Nakon obilaska imanja uslijedila je degustacija, ali prije nje, upoznali smo još jednog prijateljski nastrojenog psa heheheh...
Za vrijeme degustacije moja Jubav nije pijuckala, nego je uredno popila svo vino koji mu je natočila u čašu, pa se malo i opio : Sva sreća da sam ja vozila, inače bi bilo svašta...

Od ljubazne domaćice smo dobili preporuku za posjet Laboratorio del Gelato, nakon što smo joj ispričali moju zaluđenost sladoledom.
Laboratorio del Gelato je bio pun pogodak. Nalazi se blizu mjestašca Loro Ciuffenna i da ga nismo tražili ni pod razno ga ne bi našli.
Njihova posebnost je u tome što sladoled nije kremast kako smo mi navikli, već je onako kristalast, sa velikim velikim udjelom voća ili toga od čega je već napravljen.
Tako je recimo sladoled od čokolade, napravljen od posebne vrste čokolade iz jednog sela na Siciliji, lješnjaci su iz jednog sela iz okolice mjesta, smokve su iz samo tog jednog sela... Kužite?
Jubav je probao Čokoladu Maya – crna čokolada sa čilijem... i totalno se navuko...
O da, vraćali smo se po još, a konobarima je bilo jako drago što nam se toliko sviđa da su se samo smijuljili a mi smo bili u transu... Eh da smo ga nekako mogli transportirati za kasnije... I sad mi sline krenu kad se toga sjetim... Definitivno nešto najbolje što sam jela u životu.

Od silne euforije nisam se sjetila fotkati ali evo linka

http://www.geliterraneo.it/dicono_di_noi.html

Poslije uživancije bilo je vrijeme vratiti se u hotel jer počinjala je tekmaaaaaaaaa...